Put 48-godišnjeg Nike Kovača do uspjeha, do mjesta trenera u najvećem njemačkom klubu za koji je navijao od malih nogu, bio je prepun prepreka. Usprkos tome što je nakon nedavnog poraza 5:1 od Eintrachta, kluba iz kojeg je u ljeto 2018. godine stigao na klupu bavarskog velikana, dobio otkaz, Bayern će i dalje biti njegov omiljeni klub.

A ljubav prema Bayernu rodila se kada je Niko Kovač imao pet godina. U obiteljskom stanu u njegovu rodnom Berlinu, u malenoj radničkoj četvrti Wedding, gledao je na televiziji s ocem, velikim navijačem Bayerna, finalnu utakmicu Kupa prvaka između Bayerna i St. Etiennea. U toj utakmici odigranoj u Glasgowu Bayern je pobijedio, a Karl Heinz Rummenigge postao mu je igrački idol. Kako život piše nevjerojatne priče, isti taj Rummenigge, kojem se maleni Niko divio kao klinac, 40-ak godina kasnije bio mu je šef. I bio je jedan od onih ljudi koji su potpisali otkaz bivšem hrvatskom izborniku.

Kada je doznao za odluku čelnika koji su dugo razmišljali što i kako dalje, dakle to da više nije trener Bayerna, ubrzo nakon toga obratio se elektroničkom poštom svim zaposlenicima u moćnom klubu. To samo govori o tome da je otišao kao gospodin.

'Dragi Bayernovi zaposlenici, sigurno ste čuli da više nismo trener/pomoćni trener kluba. Oproštaj s više od tisuću kolega bio bi težak, a želimo i pustiti momčad da se u miru pripremi za dvije bitne utakmice protiv Olympiakosa i Borussije (D). Zbog toga vam se obraćamo mailom. Hvala vam od srca. Svi ste nas toplo dočekali, uvijek bili tu za nas kad smo trebali pomoć i uvijek nas podržavali. Hvala za sve naše razgovore. Nikad nećemo zaboraviti osvajanje Bundeslige, kupa i superkupa. Želimo vam sve najbolje, kao i cijelom klubu. Naravno da ostajemo navijači Bayerna. Sve najbolje i pozdrav.'

Braća Kovač navijači Bayerna od malih nogu

No nema sumnje u to da su Niko i Robert Kovač pustili suzu kada su sastavljali oproštajno pismo. Jer ipak je to klub za koji navijaju od malih nogu, klub za koji su emotivno vezani.

Godinama ranije, kada se Niko upisao u lokalni berlinski klub Rapide Wedding, sanjao je samo o tome da jednog dana zaigra za Bayern. I tu dolazimo do njegovih hercegovačkih gena i neviđene upornosti koju je naslijedio od roditelja, majke Ivke i oca Mate koji su šezdesetih godina prošlog stoljeća trbuhom za kruhom otišli iz livanjskog sela Lusnića u Zapadni Berlin.

Na svakom treningu, pogotovo kada bi mu bilo teško, sjetio bi se upravo očevih riječi. Znao je koliko je težak put do uspjeha, ali nije odustajao.

'Stoput bi mi prolazile kroz glavu njegove riječi da se samo radom i upornošću može uspjeti. Bez muke nema nauke, govorio bi mi otac, a ja sam slušao', istaknuo je Niko Kovač u knjizi Andrije Kačića Karlina 'Kovači vatrene sreće'.

Nevjerojatnom upornošću, odricanjem i disciplinom Niko Kovač se razlikovao od svojih vršnjaka. Dok su oni subotom navečer izlazili kako bi se zabavili, Niko je rano odlazio u krevet jer je nedjeljom ujutro imao utakmicu. Upornost i disciplina dovele su ga do prvog profesionalnog ugovora, a samim time i do jako dobre zarade. Ali isto tako je svjestan kako svega toga ne bi bilo da nije bilo podrške obitelji te da nije bilo 'gena kamenih' i hercegovačke upornosti.

POGLEDAJTE VIDEO:

Tajna uspjeha je u džudu i hercegovačkim genima

No malo tko zna kako je Niko Kovač u mlađim danima uz nogomet godinama trenirao borilačku vještinu džudo te je stigao sve do plavog pojasa. Upravo ga je džudo, kao što je i sam znao reći, oblikovao kao sportaša i dao mu borbenu crtu.

'Morao sam se odlučiti za jedan sport, a nogomet mi je bio u krvi', prisjetio se Niko, a tijekom igračke karijere, koju je započeo na desnom krilu, bio je poznat kao vezni igrač koji redovito najviše pretrči i za kojeg ne postoji izgubljena lopta. Isto tako bio je poznat po tome da je cijelu karijeru podnosio udarce, ali ih je i zadavao. Nema sumnje kako je na putu do uspjeha veliku ulogu u tome imao upravo džudo.

No ono što je braću Kovač krasilo od malih nogu jest ljubav prema Hrvatskoj i Hercegovini. U njihovu berlinskom stanu govorio se isključivo hrvatski. Zato je i dan u kojem su braća Kovač odjenula hrvatski dres, kada su postali reprezentativci domovine svojih roditelja, bio poseban za cijelu obitelj. Tog dana majka Ivka i otac Mato bili su najponosniji roditelji na svijetu.

'Nekoliko dana prije hrvatskog stigao mi je poziv Njemačke. Odbio sam ga jer sam u srcu vjerovao da će jednom stići i poziv Hrvatske', prisjetio se Niko te je, kada je stigao poziv HNS-a, mislio da se netko šali s njim. Njegovoj sreći nije bilo kraja.

Sa 16 godina odustao je od nogometa, ali…

Ali jako malo je nedostajalo da Niko Kovač, nakon osam godina mukotrpnih treninga i silnog odricanja, odustane od nogometa. Imao je 16 godina i jednostavno je izgubio motiv, nogomet je za njega bio gotova stvar…

'Nisam imao volje ići na treninge i utakmice, ne znam što mi je došlo, ali sam ostao bez volje. Tu je opet otac odigrao značajnu ulogu. Nije me tjerao, već mi je rekao da je sretan što se ne vučem po ulicama i da mu je drago što uvijek zna da sam na nogometu i treninzima, a ne po berlinskim ulicama', prisjetio se Niko u knjizi.

'Ne, nije me tjerao na treninge, niti me tjerao da se odmah odlučim. Dao mi je vremena, ali me dobro savjetovao.'

Srećom, ipak je poslušao očev savjet i nastavio je igrati nogomet, a majki i ocu bilo je posebno drago to što je cijelo vrijeme tijekom pohađanja srednje škole pronašao vremena za dopunsku nastavu hrvatskog jezika u tadašnjoj jugoslavenskoj dopunskoj školi koju su pohađala djeca gastarbajtera.

Kao tinejdžer bio je na probi u Dinamu, ali…

Malo je poznato to kako je Niko Kovač kao tinejdžer, kada je imao svega 17 godina, došao u zagrebački Dinamo na probu. Zašto nije prošao na probi i zašto ga tadašnji treneri u Dinamu, koji je igrao u prvoj jugoslavenskoj ligi, nisu prepoznali kao velik potencijal, nije poznato.

'Išao sam s roditeljima u Zagreb i bio sam na probnom treningu u Dinamu, a imao sam 17 godina. Sa mnom su trenirali Peternac, Zoran Mamić, Turković... Bio sam presretan, a još sretniji kad sam čuo da ćemo igrati još jednu probnu utakmicu u Dugoj Resi. Sa mnom je igrao i brat Zvonimira Bobana, Dražen Boban. Odigrao sam odlično, vratio se u Njemačku i čekao da mi se javi netko iz Dinama. Nikad mi se nisu javili', prisjetio se Niko, kojem je to teško palo. No to ga je zapravo motiviralo da još žešće trenira kako bi uspio doći do jakog prvoligaškog kluba.

Godine 1991., kada je započela srpska agresija na Hrvatsku, potpisao je prvi profesionalni ugovor s Herthom iz Berlina. Imao je 18 godina i ispunio je dječački san. U Herthi, koja je tada bila drugoligaš, proveo je pet godina, a kao i svi mladi igrači sanjao je dan kada će zaigrati u Bundesligi. No garancije za tako nešto nije bilo i nastavio je naporno raditi i čekati svoju priliku. I dočekao ju je 1996., kada potpisuje za Bayer iz Leverkusena, u kojem mu se ubrzo pridružio tri godine mlađi brat Robert.

Kako mu je Ćiro oteo brončanu medalju sa Svjetskog prvenstva 1998.

Ubrzo je stigao i spomenuti poziv Hrvatskog nogometnog saveza i tu 1996. godinu Niko Kovač će pamtiti cijeli život. Prvi nastup za Hrvatsku upisao je već u prosincu 1996. u prijateljskoj utakmici u Casablanci protiv Maroka. No nezgodna ozljeda te odluka tadašnjeg izbornika Miroslava Ćire Blaževića da ga ne uvrsti na širi popis koštali su ga nastupa na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine. Činjenica da je nastupio u tri kvalifikacijske utakmice te da je osjećao kako mu je mjesto među 23 igrača, koliko ih je putovalo na Svjetsko prvenstvo, očito tada ništa nisu značili legendarnom Ćiri. O toj temi Niko je vrlo rijetko govorio…

'Nekako mi se čini da mi je oteta ta brončana medalja. Vjerojatno ne bih igrao ni minute, ali samo da sam osjetio tu atmosferu. Smatram da sam zaslužan jer sam bio na licu mjesta u većini kvalifikacijskih utakmica. Osjećao sam veliku žalost i bol koju nisam do danas prebolio. Mislim da sam to zaslužio. Umjesto mene išli su neki drugi igrači, koje je valjda trebalo prodati. U Njemačkoj sam bio naučen na korektnost, bez zakulisnih radnji i mućki...', ističe Kovač u knjizi.

No nakon velike boli koja mu je nanesena 1998. Niko Kovač ubrzo je postao nezamjenjiv u hrvatskoj reprezentaciji, a poseban dan za njega svakako je bio onaj u kojem mu je 2004. godine tadašnji izbornik Zlatko Cico Kranjčar povjerio kapetansku traku. Bio je ključan igrač u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2006. u Njemačkoj i bez njega legendarni Cico nije mogao zamisliti prvih 11 Hrvatske.

U svetom hrvatskom dresu Niko Kovač je ukupno odigrao 83 utakmice i zabio 14 golova, a od reprezentacije se oprostio nakon Eura 2008., na kojem je tadašnja momčad Slavena Bilića doživjela šok u četvrtfinalu nakon produžetka i izvođenja kaznenih udaraca. Bio je to poraz koji mu je jako teško pao iako je odluku o umirovljenju odgađao sve do siječnja 2009. godine. Ubrzo nakon toga, kao igrač austrijskog Red Bull Salzburga, Kovač kao 38-godišnjak definitivno odlazi u igračku mirovnu spektakularnom oproštajnom utakmicom u Salzburgu između Red Bulla i njegova omiljenog kluba Bayerna, uz ovacije 32.000 navijača. Ljepši kraj nije mogao poželjeti.

Iako je u Bayernu kao igrač proveo samo dvije sezone (od 2001. do 2003.), malo ljudi je znalo kako je time ispunio dječački san. I zato mu je najveća želja bila da upravo Bayern dođe na njegov oproštaj od aktivnog igranja nogometa. Ali tog dana potpuno se okrenuo novom izazovu i vjerojatno mu je i tada kroz glavu prošlo kako će kad-tad s klupe voditi taj klub. No nije mogao ni sanjati da će se to dogoditi tako brzo. Krenimo redom…

Trenerska karijera kao iz bajke

U Red Bull Salzburgu odmah se prihvaća trenerskog posla i to u drugoj momčadi, u kojoj vodi juniore. Njegov rad i predanost poslu ubrzo su nagrađeni pa je tako u siječnju 2013. postao izbornik hrvatske U-21 reprezentacije, u kojoj mu se na mjestu pomoćnika pridružuje brat Robert, s kojim je nerazdvojan od tih dana. I kako to obično ide, Kovaču se na početku trenerske karijere sve otvaralo brže nego je mogao zamisliti. Već u listopadu iste godine predsjednik HNS-a Davor Šuker i suradnici donijeli su odluku o tome kako će umjesto Igora Štimca u dodatnim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo seniorsku reprezentaciju Hrvatske voditi Niko Kovač. U dvije utakmice protiv Islanda Hrvatska je bila bolja i Kovač, koji je tek bio na početku trenerske karijere, dobio je priliku voditi reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. I još se poklopilo to da je Hrvatska otvarala turnir upravo utakmicom protiv domaćina Brazila na stadionu u Sao Paulu pred 68.000 ljudi na stadionu i stotine milijuna pred malim ekranima (pobjeda Brazila 3:1). Iako Hrvatska nije prošla skupinu, Kovač je ostao na klupi, ali već u rujnu 2015., nakon lošeg početka kvalifikacija za Euro 2016. (remi protiv Azerbajdžana i poraz od Norveške), dobio je otkaz. No vijest da više nije izbornik Kovač je primio kao gospodin.

'Moja pozicija sada nije bitna, najbitnija je Hrvatska. Vjerujem da će odgovorni ljudi donijeti pravu odluku', kratko je kazao Kovač.

No malo je poznato to kako je u njegovu imenovanju na mjesto izbornika ključnu ulogu odigrao tada najmoćniji čovjek u hrvatskom nogometu Zdravko Mamić, a koji je jednom prilikom za emisiju 'Sport nedjeljom' kazao:

'Ja sam najzaslužniji za to što je Niko Kovač bio izbornik Hrvatske. Ja sam ga spasio kad je Hrvatska razočarala na Svjetskom prvenstvu u Brazilu i kad je cijela Hrvatska htjela njegovu ostavku. Ja sam tad stao iza njega, ali više neću', kazao je Mamić, prije nego je Kovač i službeno smijenjen, dodavši:

'Mene je Niko Kovač razočarao, on više nema moju podršku. On je čovjek koji je po meni isključivo tip jednog egotripa koji misli samo ono što njega interesira. On ignorira i Savez i ljude u Savezu i ljude u klubovima. Moj brat je kum njegovom djetetu, ali otkad je došao u Hrvatsku, on je jasno pokazao otklon prema obitelji Mamić, jer se dodvoravao toj lažnoj medijskoj slici i javnosti. On više nema moju podršku.'

Uspješan početak na klupi Eintrachta i povijesna pobjeda nad Bayernom

Već u ožujku sljedeće godine Niko Kovač kao spasitelj dolazi u njemačkog prvoligaša Eintracht iz Frankfurta i spašava ga u doigravanju od ispadanja u niži rang, što mu je omogućilo novi ugovor. Već sljedeće sezone odvodi Eintracht do finala njemačkog kupa, a godinu kasnije senzacionalno u finalu njemačkog kupa pobjeđuje Bayern, što je bio prvi trofej za klub iz Frankfurta od 1988. godine. Upravo taj rezultat i slavlje u finalu njemačkog kupa otvorili su mu vrata njegova omiljenog kluba, u kojem je proveo dvije sezone kao igrač - Bayerna iz Münchena.

Koliko je Niko Kovač jednostavan tip, izdanak tzv. stare škole nogometa, govori i podatak da ne koristi nijednu društvenu mrežu. Tako je po dolasku u Bayern iznenadio čelnike kluba kada im je rekao da ne koristi Facebook, Twitter ili Instagram.

'Ne, ne koristim ništa od toga, to je za mene trošenje vremena. Imam ga premalo da bih ga trošio na Facebooku ili Twitteru. Nisam taj tip. Nisam ni prestar, shvatio bih to začas, ali nije to za mene', iskren je bio Kovač, a uvijek ga je pratio glas trenera koji će svakom igraču u lice reći što ga ide. Stoga se i često provlačila priča, pogotovo kada je vodio Bayern, kako je bio u sukobu s nekim igračima.

Supruga Kristina ljubav iz školskih klupa

No oni koji ga poznaju privatno kažu da je potpuno drukčija osoba. Pogotovo ako se to pita njegovu suprugu Kristinu, rođenu Berlinku hrvatskog podrijetla koju je upoznao kao osnovnoškolac, dok su zajedno pohađali tadašnju jugoslavensku dopunsku nastavu u Njemačkoj kako bi tečno govorili hrvatski jezik. U braku su od 1999. godine, a u vezi su još od 1991., dok nije imao potpisan profesionalni ugovor. Ljubav iz školskih klupa traje i danas…

'Morao sam se mnogo toga odreći, no dragi me Bog nagradio; ne samo što sam postao profesionalac, nego sam i upoznao svoju suprugu. Jer u današnje vrijeme to ide tako da najprije postaneš profesionalac, a potom upoznaš prvu curu. Sada je pitanje je li to zbog ovoga ili onoga. Ja sam svoju Kristinu upoznao nakon završetka škole, dok još nisam potpisao ugovor. Naša veza traje od 1991., a u braku sam od 1999. godine. Kći nam se rodila u Hamburgu, baš one godine kad sam prešao iz Bayern u Hamburg, tako da sam prezadovoljan. Kad nešto želiš steći u životu, moraš se odlučiš za nešto. Ja sam se odlučio za ono pravo...', ispričao je jednom prilikom Kovač za Glas koncila.

I upravo taj savršen obiteljski mir i redoviti odlasci na nedjeljnu misu u crkvu koji su mu jako važni čine ga potpuno drugačijim izbornikom od svih koje je imala Hrvatska. Njemački mentalitet, hercegovačka tvrdoglavost i ljubav prema Bogu čine ga zaista posebnim.

'Odgojeni smo kršćanski. U našem je domu religija imala veliku ulogu. Ako pokušate živjeti u skladu s Biblijom, u životu ćete imati sve što vam je potrebno. Imat ćete iskrenost, otvorenost, prijateljstvo, poštovanje, toleranciju i još puno toga čega nedostaje u današnje vrijeme. Vrijednosti su danas malo izmijenjene. U 52 tjedna u godini na misu uspijem otići čak 40 nedjelja. Mislim da na misu ide svatko tko ima potrebu za mirom, tako želi komunicirati s Bogom i zato što tamo ima priliku razmisliti o svemu što se događa oko njega', kazao je Niko Kovač jednom prilikom za Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Eduardo da Silva nikada mu nije oprostio i nazvao ga je nulom od čovjeka

A kada je njegova trenerska karijera u pitanju, ne skriva kako je od svakog trenera s kojim je radio 'ukrao' ponešto. Na pitanje kakav bi trener volio biti iskreno je jednom prilikom odgovorio:

'Volio bih kombinirati Trapattonijevu ljudskost, Hitzfeldovu pravednost, Barićevu sposobnost motivacije i Stevensovu disciplinu. No želim imati i nešto svoje te njegovati svoj trenerski stil.'

Ono što ga također čini posebnim neviđena je upornost, ali i tvrdoglavost, pa je tako u svim momčadima s kojima je radio ušao u sukob s nekim igračima. To mu je navodno na kraju presudilo i u Bayernu, jer su ga neki igrači 'navodno bušili' i željeli su da dobije otkaz. No jedan igrač ipak mu nikada neće oprostiti ono što mu je napravio, a to je Eduardo da Silva, Brazilac koji je ponosno nosio dres Hrvatske.

Tako Eduardo da Silva o Niki Kovaču, kojem zamjera način na koji se ponio prema njemu na otvaranju Svjetskog prvenstva u rodnom mu Brazilu, i dandanas nema lijepe riječi:

'Kovač me više ne zanima. Rekao sam već, može on biti super trener, najbolji na svijetu, ali ako nije čovjek, ako nema osjećaja za neke stvari, onda mu to trenersko znanje ništa ne znači, onda je nula! I nikad neću shvatiti zašto me nije želio uvesti u igru protiv Brazila, bilo je deset minuta do kraja, gubimo 1:3, napravljene su bile samo dvije izmjene i treću uopće nije napravio. Svi su mediji rekli svoje o tome, cijela je nacija vidjela o čemu je bila riječ…', kazao je jednom prilikom za Sportske novosti Eduardo da Silva, a očito nikada neće zaboraviti taj spektakl u Sao Paolu.

No u Kovačevu obranu svakako se može reći kako je tada bio mlad trener s jako malo iskustva, a nakon epizoda u Eintrachtu i Bayernu sigurno je naučio nešto. I sigurno je sazrio kao trener za kojeg se već sada, kada je preko noći postao slobodan, zanimaju mnogi moćni klubovi. Malo je mladih trenera u svijetu koji su toliko usredotočeni na disciplinu i koji cijene i nagrađuju naporan rad kao što je Niko Kovač. Poseban je trener za posebne projekte i vjerojatno će opet doći na mjesto izbornika Hrvatske. To mu je jednostavno suđeno.