Ne zato što je Žalgiris momčad pred kojom bi Hajduk trebao imati kompleks. Nije. Ne zato što je pobjeda 5:2 dokaz da su svi problemi nestali preko noći. Nisu. Nego zato što je Hajduk nakon dva teška udarca napravio upravo ono što ozbiljna momčad mora napraviti: reagirao je.

I to ne minimalno, ne nekakvom pobjedom na mišiće, nego s pet golova u gostima. Nakon ciparskog raspada i poraza u Varaždinu bilo je legitimno pitati ima li ova momčad karakter, vjeruje li još treneru i postoji li uopće reakcija kada stvari krenu loše. U Vilniusu je barem na dio tih pitanja stigao vrlo jasan odgovor.

Hajduk je pobijedio 5:2, zabio preko Šege dvaput, Pajazitija, Dalissona i Pukštasa te stigao do prve europske gostujuće pobjede još od 2020. i susreta s Renovom. Gotovo šest godina čekalo se da Bijeli ponovno nekoga pobijede na europskom gostovanju. To možda najbolje pokazuje zašto ovu pobjedu nema smisla svesti samo na rečenicu da je protivnik bio slabiji.

Nije stvar samo u pet golova, nego u načinu na koji ih je Hajduk tražio

Naravno da je Hajduk individualno kvalitetnija momčad od Žalgirisa. To se i mora reći. Ali u Europi je Hajduk kroz godine previše puta ispadao od momčadi protiv kojih je na papiru također bio kvalitetniji da bi se danas pobjeda od pet golova uzimala zdravo za gotovo.

Upravo zato mi se možda više od samih pet pogodaka svidio pristup. Hajduk ovaj put nije djelovao kao momčad kojoj se u glavi već vrte sve katastrofe koje joj se mogu dogoditi. Nije izašao na teren čuvati život, nego igrati nogomet. Pogriješio je, primio dva gola, imao razdoblja u kojima nije izgledao savršeno, ali nije prestao tražiti suparnički gol.

Na Cipru je izgledalo kao da Hajduk sve više razmišlja o tome što može izgubiti. U Vilniusu je razmišljao što još može uzeti. Između te dvije stvari ogromna je razlika, posebno za momčad koja posljednjih godina u europskim utakmicama nosi ozbiljan psihološki teret.

I to je možda najvažniji dobitak ove utakmice. Ne 5:2 kao rezultat, nego činjenica da je Hajduk konačno djelovao kao momčad koja protivnika želi slomiti, a ne samo preživjeti utakmicu.

Garcia je ovaj put donio dobre odluke i to treba jasno reći

Prije samo nekoliko dana postavljali smo pitanja o njegovim odlukama, izboru igrača i tome postoji li plan B kada početna zamisao ne funkcionira. Nakon Vilniusa bilo bi nepošteno praviti se da trener nema nikakve zasluge kada momčad izgleda dobro.

Garcia je ponovno ostavio Livaju na klupi i stao iza svoje odluke. Marinu Šotičeku dao je prvi start i dobio igrača koji je bio među najopasnijima na terenu. Šotiček je izborio dva jedanaesterca, asistirao Pajazitiju i cijelu utakmicu donosio ono što je Hajduku dugo nedostajalo – direktnost, brzinu i želju da napadne čovjeka ispred sebe.

Šego je odgovorio s dva pogotka, a Anđelo Šutalo nakon ulaska ponovno pokazao zašto će vrlo brzo tražiti sve ozbiljniju minutažu. Garcia je, dakle, dobio upravo ono što svaki trener želi dobiti nakon teškog razdoblja: potvrdu da promjene koje je napravio imaju smisla.

Prije nekoliko dana pitanje je bilo ima li plan B. U Vilniusu je barem pokazao da nije zatvoren u jednu ideju i da je spreman mijenjati uloge, strukturu i hijerarhiju momčadi ako procijeni da je to potrebno.

Nova energija koju Hajduk dugo nije imao

Posebno je zanimljivo koliko je Hajduku godila ta nova energija. Šotiček ne djeluje kao igrač koji nosi traume prethodnih europskih ispadanja. Lopta mu dođe i ide prema golu. Šutalo slično ulazi bez straha, a Šego je u sredini pokazao da može biti vrlo konkretan kada iza sebe i oko sebe ima dovoljno brzine.

Možda upravo takvi igrači ovoj momčadi trebaju više nego što se na prvi pogled čini. Hajduk je posljednjih godina često igrao utakmice protiv svoje povijesti, a ne samo protiv protivnika. Svako vodstvo postajalo je podsjetnik na neko izgubljeno vodstvo, svaki primljeni gol uvod u paniku, a svaka europska utakmica novo vraćanje na stare rane.

U Vilniusu toga nije bilo. Barem ne dovoljno da momčad zakoči.

I zato ova pobjeda može biti važnija od samih 5:2. Ne kao dokaz da je Hajduk riješio probleme, nego kao dokaz da ova momčad može igrati rasterećeno, agresivno i okomito. Sada trener zna da takvu izvedbu ima u svlačionici. Igrači također znaju da je imaju u sebi.

Najveća pogreška sada bila bi upasti u euforiju

Ipak, upravo ovdje počinje ozbiljniji dio priče. Najveća pogreška sada bi bila napraviti ono što Hajdukovo okruženje često radi – nakon dva poraza proglasiti katastrofu, a nakon jedne velike pobjede krenuti pričati o europskoj jeseni kao završenom poslu.

Žalgiris je pokazao dovoljno slabosti da se vidi zašto je Hajduk bio favorit, ali 5:2 u gostima svejedno je ozbiljan europski rezultat. Posebno za klub koji takvu gostujuću pobjedu čeka gotovo šest godina. Sada je potrebno napraviti ono što je Hajduku posljednjih sezona puno teže od jednog velikog bljeska – ponoviti dobru izvedbu.

Zato je Istra 1961 na Poljudu za Bijele važnija nego što na prvi pogled izgleda. Ne zato što će Puljani odlučivati europsku sezonu, nego zato što će pokazati može li Hajduk iz euforije prijeći u rutinu. Velike europske večeri same proizvode energiju. Puno je teže tri dana kasnije izaći pred domaću publiku, protiv protivnika koji će se dobro organizirati, i od prve minute igrati s istom ozbiljnošću.

To rade momčadi koje rastu. Ne žive od reakcije nakon udarca, nego počnu stvarati kontinuitet. Ako Hajduk u domaćem prvenstvu bude ponovno gladan, ako nastavi igrati s brzinom i ako igrači koji su u Vilniusu dobili priliku nastave gurati konkurenciju, onda 5:2 više neće biti samo lijepa europska večer. Postat će prvi znak da se nešto doista mijenja.

Nakon četiri godine opet su korak do posljednje prepreke

Nakon četiri godine ponovno je praktički na korak do play-offa europskog natjecanja, posljednje prepreke prema ligaškoj fazi Konferencijske lige. Posljednji put na toj je razini bio 2022. godine protiv Villarreala.

Ovaj put nema potrebe puhati na hladno više nego što situacija zahtijeva. Hajduk je u Vilniusu napravio ogroman posao i teško je zamisliti da će na Poljudu ispustiti tri gola prednosti. Prošlost nas jest naučila oprezu, ali ne treba svaki dobar rezultat odmah pretvarati u novu traumu i zamišljati najgori mogući scenarij. Ovaj Hajduk sada mora napraviti ono što ozbiljna momčad radi u takvoj situaciji: potvrditi prolazak, bez nepotrebne drame, i početi gledati prema sljedećoj prepreci.

A ona će biti ozbiljnija. Pobjednik dvoboja Rakowa i Hammarbyja, nakon njihovih 0:0 u prvoj utakmici u Poljskoj, trebao bi biti posljednja prepreka Hajduku prema europskoj jeseni. Prva utakmica play-offa igrala bi se 20. kolovoza na Poljudu, a uzvrat sedam dana poslije u Poljskoj ili Švedskoj.

Upravo zato 5:2 u Litvi treba gledati i malo šire od jedne dobre večeri. Prije nekoliko dana pitali smo ima li Garcia odgovor, ima li ova momčad karakter i može li nakon dva ozbiljna udarca reagirati. Vilnius nije riješio sve dileme, ali je ponudio ono što je Hajduku u tom trenutku najviše trebalo – uvjerljivu pobjedu, dobru igru i osjećaj da se sezona ponovno okreće u pravom smjeru.

Pet golova, igrači koji su iskoristili priliku, trener koji je ostao dosljedan svojim odlukama i momčad koja nakon Cipra i Varaždina nije potonula, nego odgovorila. To treba pohvaliti bez ikakve potrebe za stvaranjem euforije. Jednako kao što je nakon loših utakmica trebalo jasno ukazati na probleme, sada treba priznati da je Hajduk u Litvi napravio gotovo sve što se od njega tražilo.

Istra dolazi kao sljedeća utakmica i naravno da je važno nastaviti pobjeđivati, ali puno veća priča sada je pred Hajdukom. Treba mirno završiti posao protiv Žalgirisa i onda se okrenuti Rakowu ili Hammarbyju. Nakon četiri godine Hajduk je ponovno došao pred vrata europske jeseni.

A nakon svega što smo posljednjih sezona gledali, to više nije mala stvar.