Michael Owen je već do svoje 19. godine postigao uspjehe kakve mnogi vrhunski nogometaši nisu u cijeloj karijeri. 1998. je u riznici trofeja imao nagradu za igrača godine u Engleskoj, Zlatnu kopačku Premiershipa i FIFA-ino priznanje za najboljeg mladog igrača na SP-u, a BBC ga je izabrao za sportaša godine. Bio je redovit i nezamjenjiv u napadu engleske reprezentacije, a do kraja sezone 1998/99. skupio je već 47 golova u 86 nastupa za Liverpool.

Tih je dana Owen bio glavna nogometna tema na Otoku. Navijači i treneri su ga obožavali, novinari pisali hvalospjeve 'spasitelju' od kojeg su očekivali da će Liverpoolu vratiti staru slavu, a reprezentaciju Tri lava izbaviti iz prosječnosti i povesti prema nečemu doista velikome.

Druge zemlje pridružile su se owenomaniji i tražile svoje pandane: u Hrvatskoj je za takvog važio tri tjedna stariji Mihael Mikić, sa 18 godina strijelac prvog Dinamovog gola u Ligi prvaka (protiv Porta u Zagrebu). Neizlječivo skloni plitkim i nategnutim usporedbama, neki su tada čak pisali da Mika (danas u Hiroshimi, vodećoj momčadi japanskog prvenstva) može biti bolji od Mikea...

U međuvremenu, Owen je nastavio nesmiljeno zabijati, unatoč ozljedama koje su ga pratile tijekom cijele karijere. 2001. je osvojio i prve klupske trofeje, i to odmah trostruku krunu: oba engleska kupa i Kup UEFA. Te godine dobio je Zlatnu loptu magazina France Football.

Do ljeta 2004. za Liverpool je u 297 nastupa postigao 158 golova dodavši tomu još 26 za reprezentaciju – uključujući hat-trick u epskoj gostujućoj pobjedi nad Njemačkom 5-1. Na Euru u Portugalu Owenu je u napadu pridruženo novo čudo od djeteta, 18-godišnji Wayne Rooney – bila je to najjača engleska reprezentacija barem u posljednjih dvadesetak godina, ali je, po običaju, ispala na penale. Poslije turnira Rooney je potpisao za Manchester United, a Owen za Real Madrid i više nikad ništa nije bilo isto.

Da je mogao barem naslutiti što se sprema, vjerojatno bi donio drukčiju odluku i možda bi Michael Owen u godinama koje su uslijedile potpuno realizirao svoj potencijal i postao istinski velikan. No kad je od kluba tražio da ga ne koristi u pretkolu Lige prvaka protiv austrijskog GAK-a kako ne bi izgubio pravo nastupa kad zgotovi transfer u Madrid, Owenu ni na kraj pameti nije moglo biti da će Liverpool upravo u toj sezoni ostvariti nezamislivo i osvojiti naslov europskog prvaka – bez njega. Bila je to doista okrutna igra sudbine.

I kasnije je Owen s vremena na vrijeme zabijao, kad je imao sreće da ga zaobiđu ozljede – u reprezentaciji u kojoj je igrao do prije četiri godine; u Real Madridu, gdje je ostao samo godinu dana; u Newcastleu od 2005. do 2009., a ponešto i u tri posljednje sezone kad ga je sir Alex Ferguson 'udomio' na Old Traffordu, stavljajući ga u sastav uglavnom za gotovo nevažne utakmice. Ali zabijao je bitno rjeđe i s vremenom se počeo sve manje veseliti pogocima: onaj neodoljivi dječački osmijeh od prije desetak godina zamijenilo je vječno ozbiljno, naborano lice.

Što se dogodilo s Michaelom Owenom? Jednostavno je – prestao voljeti nogomet. Ono u čemu je nekoć uživao, pretvorilo se samo u posao koji nevoljko obavlja.

Otvaranje sezone 2012/13. dočekao je bez kluba – Manchester United ga je otpisao, a on dosad nije uspio naći novo radno mjesto. Trenira sam i čeka da ga netko pozove u preostala dva tjedna, koliko je klubovima Premier lige ostalo da predaju popise igrača. U Premiershipu ga izgleda nitko neće (iako se spominjao interes Stokea i Evertona, kluba za koji Michael navija od malih nogu), a on ne želi ići u Championship ili izvan Engleske. Kao što je u The Guardianu napisao Daniel Taylor, teško je suosjećati s Owenom: njega danas više zanimaju neke druge stvari i igranje mu nije prvo na listi prioriteta.

Kao 'zlatni dečko' engleskog nogometa, Owen je tijekom godina zaradio ogroman novac od igračkih i marketinških ugovora. Između ostaloga, reklamirao je ili još uvijek reklamira žitarice Nestle, prašak za pranje rublja Persil, satove Tissot i automobile Jaguar. Prema podacima iz ove godine, 'težak' je oko 40 milijuna funti, po čemu je četvrti najbogatiji aktivni engleski nogometaš. Tek koji milijunčić više od njega namaknuli su Wayne Rooney i Rio Ferdinand – prvi je, naravno, David Beckham, čije osobno bogatstvo iznosi kao njihova tri zajedno, plus ono Ryana Giggsa, koji je peti na toj listi.

Owen je svoj novac trošio na luksuzne automobile, helikopter kojime putuje na treninge i utakmice, kockanje i kupnju cijele ulice u pograničnom velškom mjestu Ewloeu, u kojoj je smjestio svoju proširenu obitelj. No njegova najveća strast su trkaći konji – posjeduje već čitavu ergelu i kad je lani jedan od njih pobijedio na važnom i prestižnom natjecanju, Owen se pred kamerama doslovce rasplakao od radosti. Englezi kažu da ga tako sretnog nisu vidjeli još od onog ljeta 2004. godine.

Sir Alex Ferguson, također poznati fanatik za konjske utrke, iskoristio je svoj utjecaj u Unitedu da bi Owenu tri godine isplaćivao velik novac na ime plaće, iako je bilo jasno da mu uopće nije bio potreban. Michaelovi prijatelji govore da nogometaš danas trenira samo kako bi se izborio za još jedan ozbiljni ugovor koji će mu pomoći u financiranju rastućeg konjskog carstva. On sam to ne priznaje tako otvoreno, ali izjavio je da bi radije potpisao za veći klub pa makar to značilo i da neće često igrati, nego za neki manji u kojem bi bio glavna zvijezda.

Njemu se, jednostavno rečeno, više ne da igrati svakog vikenda. Potpisao bi za neki klub koji mu nije predaleko od kuće i koji bi dobro platio, zaigrao bi, pa i zabio kad baš mora, ali to je sada samo posao – zadovoljstva ili ljubavi više nema. A tko bi, zaboga, želio takvog igrača u svlačionici?