Sve da se postavi na glavu pred Pepom Guardiolom i zabija iz škarica, Mandžukić će izgubiti mjesto jednom kad dođe Lewandowski – i to znaju svi koji trebaju znati
Mediji vam lažu. Da, nije to neko šokantno otkriće, naravno da ste toga bili svjesni i ranije, ali treba tu istinu uvijek imati na umu kad čitate naslove i članke u novinama i na portalima.
U današnjem svijetu mediji manje služe tome da informiraju javnost, a više da daju narodu ono što se misli da želi – čak i ako to znači svjesno iskrivljavanje istine.
Sasvim bezazleni primjer je aktualni slučaj Marija Mandžukića i njegovog navodnog 'sukoba' s Bayernovim trenerom Pepom Guardiolom. Radi se o sapunici koja iz dana u dan dobiva nove nastavke, a tek je sredina veljače – možete samo zamisliti koliko će nas s time još bombardirati do kraja sezone i početka ljetnog prijelaznog roka...
Mandžukić je u srijedu zabio tri gola u Bayernovoj pobjedi 5-0 kod HSV-a u njemačkom kupu, a pojedini njemački i gotovo svi hrvatski mediji to su doživjeli kao sjajnu priliku za novo orgijanje na staru temu. 'Fantastični' Mandžo, kažu vijesti, 'bacio je u trans Guardiolu' i njemu 'u inat' pokazao koliko znači Bayernu.
Svi su prenijeli trenerovu izjavu kako je Mario 'najbolji igrač kaznenog prostora na svijetu', a oni posebno kreativni razbili su je u dva dijela jer Pep u nastavku kaže da je zbog lošeg terena odlučio igrati na duge lopte, što je najviše pogodovalo upravo Mandžukiću. Na taj način dobili su dva potpuno suprotna spina na istu priču: u jednom Guardiola udjeljuje 'neviđeni kompliment' hrvatskom centarforu, a u drugom zapravo omalovažava njegov doprinos kao rezultat nužnog taktičkog 'zla'.
Ako ste gledali utakmicu, mogli ste vidjeti katastrofalno loš HSV, koji je u obrani ispadao otprilike na razini Dinamovih predstava u Europi. Mandžukić je imao tri prilike za gol i sve tri je iskoristio. Ako ste pogledali samo golove, mogli ste vidjeti da je kod njegova prva dva Götze napravio sve, a Mario poentirao sam kao duh na prazan gol jednom iz vratarskog prostora, a drugi put na metar ispred gol-crte. Kod trećeg gola je nakon jednog odbijanca sa šest metara vješto pucao iz okreta, a od dvojice suparničkih igrača koji su bili uz njega nijedan ga nije stigao blokirati. Sva tri njegova gola klasični su primjerci iz opusa jednog drugog Marija – Gomeza, onoga kojeg je izgurao iz kluba.
Naravno, možete kod tih golova primijetiti i odlično, lukavo kretanje našeg centarfora – upravo ono zbog čega Guardiola kaže da je najbolji u kaznenom prostoru. No poanta je zapravo u tome da je Bayern došao do pobjede puno lakše nego što je to bilo očekivano, ne prikazavši ništa posebno bolju igru nego inače.
Nemojte krivo shvatiti – Mandžukić stvarno jest fantastičan igrač, no i on sam je u Bayernovom dresu već prikazao puno kvalitetnijih igara nego u srijedu protiv Hamburga.
Istina, zabio je hat-trick – svoj prvi u njemačkom nogometu, jer zadnji put je Mario zabio tri gola 27. veljače 2010. za Dinamo u pobjedi 6-0 nad Croatijom iz Sesveta. Za igrača koji je jedina špica u najboljoj momčadi na svijetu, potpuno dominantnoj u svojoj zemlji, okružen svim tim veznim i krilnim majstorima, razumno je očekivati da će tu i tamo postići hat-trick.
Najbliže tome ove je sezone bio kad je u domaćoj pobjedi 3-2 nad Herthom zabio dva. Robert Lewandowski je, primjerice, ove sezone za Borussiju u istom broju nastupa (30) postigao već jednom tri i pet puta po dva gola (uz 11 asistencija naspram Mandžukićevih 6).
Prošle sezone nije, doduše, imao nijedan hat-trick, ali je Real Madridu u polufinalnoj utakmici Lige prvaka zabio četiri gola i još pet puta u prvenstvu te jednom u Ligi prvaka po dva.
To su one najbazičnije brojke. Budite sigurni da ćemo mi, mediji, do kraja sezone izvući još hrpu drugih – što važnih, što opskurnih – statistika i dojmova da bismo ilustrirali u čemu je sve Poljak bolji od Hrvata, a u čemu nije. Pisali smo o tome i ranije, čak i prije nego što je potvrđen transfer Lewandowskoga, a pisat ćemo i dalje – jer ste vi to tražili. Ili barem mislimo da jeste.
No – znate što? Sve to zapravo uopće nije bitno. Bitna je samo zdrava logika. Bavarci su potpisali Lewandowskoga jer očito vjeruju da će im on donijeti neku novu (možda bolje reći: drugačiju) kvalitetu. Pri tome su riskirali znatnu štetu vlastitom imidžu, jer moglo se pretpostaviti da će ogromni dio javnosti – pogotovo poslije 'slučaja Götze' – to doživjeti kao potez superbogatog 'zlog' Bayerna koji 'otima' najbolje igrače svom najvećeg konkurentu koji ih je 'uzgojio'. Ta odluka nije mogla proći bez suglasnosti Pepa Guardiole, najboljeg trenera na svijetu koji je mogao birati između svih klubova u Europi i izabrao je baš Bayern.
Jednom kad Lewandowski dođe, četiri su moguće opcije za njegovu i Mandžukićevu budućnost u klubu. 1) da obojica igraju u prvom sastavu – osim ako Guardiola odjednom ne okrene naglavce svu svoju trenersku filozofiju, to je apsolutno nemoguće; 2) da se dvojica napadača izmjenjuju u prvom sastavu – gotovo nemoguće, jer obojica su zvijezde i ne bi to prihvatili, a trener k tome ima i fiks-ideje (na kojima je 'doktorirao' u Barci) o igranju bez klasičnog napadača, odnosno s Müllerom ili Götzeom kao lažnom špicom; 3) da jedan bude rezerva drugom – nema teorije da je Lewandowski doveden kako bi sjedio na klupi, a nema teorije ni da bi se Mandžukić zadovoljio klupom; 4) da jedan od njih napusti klub – a taj i teoretski može biti samo Mandžukić.
Ako se u međuvremenu ne dogodi nešto posve dramatično (primjerice, nedajbože, teža ozljeda Lewandowskoga), realna je jedino zadnja opcija. Toga su svjesni i u Bayernu, to mora znati i Mario Mandžukić, jer su mu klupski čelnici već nekoliko puta nedvosmisleno dali do znanja da će prinova imati prednost. Mandžukić danas više ne igra 'u inat' Guardioli, nego zato kako bi se što bolje prodao na ljeto – on je svjestan da stvari s Bayernom neće značajno promijeniti ni još pet njegovih hat-trickova do kraja sezone niti eventualno osvajanje još jednog europskog naslova.
Guardiola ga vidi svaki dan na treningu i zna više o njemu nego Mario sam, ali je isto tako proučio i Roberta na načine koje mi vjerojatno ne možemo ni zamisliti. Ni da se postavi na glavu pred njim i zabija iz škarica, ne bi puno pomoglo.
Sve to, naravno, znaju i novinari i njihovi urednici – ili bi barem trebali znati, jer doista se radi o elementarnim stvarima i za vjerovati je da ih kuži ogromna većina onih koji su plaćeni da se time bave. Ali priča o 'nepravdi', 'osveti' i 'bacanju u trans' puno je primamljivija i donosi više publike od bilo kakvog pokušaja ozbiljne analize sa zaključcima koje narod ne voli čuti.
Na vama je da odlučite hoćete li biti dio stada kojim se lako manipulira ili ćete saslušati argumente i o njima razmisliti svojom glavom. Kako u 'slučaju Mandžukić', tako i u svemu drugome što vam je bitno u životu.
