KRAJ JEDNE TRAGEDIJE

Lazio – promjena nabolje ili privremeno primirje?

  • Autor: Ivan Ivković
  • Zadnja izmjena 16.07.2011 09:15
  • Objavljeno 16.07.2011 u 09:00
Lazio, Ousmane Dabo

Lazio, Ousmane Dabo

Izvor: Sipa Press / Autor: Sipa

Nogomet ponekad, slično kao i život, donese ironične situacije koje ga i čine toliko zanimljivim. Kada je u veljači prošle sezone Djibril Cisse nagovijestio da će otići iz Panathinaikosa jer ne može više trpjeti rasističke uvrede koje dolaze s tribina različitih stadiona grčke lige, teško je bilo vjerovati da će klub njegovog izbora biti upravo – Lazio. Zov novca, rekli bi skeptici, bio je ponovno jači od uvjerenja. No je li doista tako? Ili se može reći da se imidž jednog od najzloglasnijih europskih klubova ipak mijenja?

Nedavnim dolaskom Djibrila Cissea i Abdoulaya Konka, dvojice tamnoputih igrača, čini se da Lazio okreće sasvim novu stranicu u povijesti kluba. Taj će dvojac definitivno igrati stožerne role u sljedećoj sezoni te, zajedno s Diakiteom, Cavandom i Makinwom, čini čak kvintet tamnoputih igrača koji igraju za Lazio. Čudno je to za sportski kolektiv koji nosi stigmu rasizma i ksenofobije, koja svako malo na vidjelo izlazi scenografijom sa sjeverne tribine. Ipak, čini se da se vremena pomalo mijenjaju – sada je već očito da su davno prošla ona kada je igračima poput Aarona Wintera ili Fabija Liveranija bilo gotovo nepodnošljivo igrati za rimski klub. Iako su klupski najvatreniji tifosi i dalje povezani s ultradesnim grupama, atmosfera oko uprave, igrača i kluba više nije takva da ne bi trpjela tamnopute igrače. Štoviše, čini se da su i dobrodošli.

Povijesni aspekti

Sipa

Sipa

Izvor: Sipa Press / Autor: Sipa

Mnogo je povijesnih događaja koji su učinili Lazio podatnim klubom za razvoj ultradesnih navijačkih skupina koje su širile rasizam i ksenofobiju, a čija je mržnja, sukladno široj političkoj ideologiji, uvijek bila usmjerenom posebno prema Židovima. Prije svega, bio je to omiljeni klub Benita Mussolinija, talijanskog fašističkog diktatora s početka prošlog stoljeća, koji bi često i sam posjećivao utakmice. Klub je, zajedno s nacijom, za nagradu od Ducea dobio Olimpijski stadion, monument i garant talijanskog sportskog uspjeha, na kojem Lazio igra i danas. Mussolini je, kao i mnogi kasniji autoritarni vođe zapadnih država (poput Franca i Salazara), razumio važnost nogometa i upotrijebio ga kao oruđe za pokretanje masa i održavanje poretka. Kako bi potaknuo narodni zanos, osigurao je za tadašnje prilike dovoljna sredstva kako bi se naturaliziralo nekoliko odličnih argentinskih igrača. Među njima je bio sada već Lazijeva ikona i Duceov ljubimac Silvio Piola. Na račun tih pojačanja, ali i povremene sudačke pomoći, Italija je osvojila dvostruku krunu Svjetskog prvaka 1934. i 1938. godine.

Što se Lazija tiče, već i sam klupski amblem – orao iznad modro-bijelog grba – vrlo nalikuje simbolima fašističke ikonografije, pa ga se time lako upotrebljavalo u svrhe dnevnopolitičke propagande. Osim toga, službeno ime kluba je SS Lazio, pri čemu SS dakako znači societa sportiva, ali dijeli isti inicijale s zloglasnim Schutsstaffel, nacističkim paravojnim postrojbama iz Hitlerova doba. Previše je tu simboličnih i ikoničkih sličnosti, a da se klupski simboli ne bi mogli koristiti kao oruđe ultradesnih stranaka te njihovih ogranaka i obožavatelja. Stoga su Lazijev stadion i okolica često korišteni kao mjesto regrutacije upravo za grupe takvog usmjerenja. Mržnja prema strancima, a posebno crncima i Židovima, s godinama je postala uobičajena koreografska baština te dio učestalih navijačkih pokliča, kao i grafita u okolici stadiona.

Uspon kluba

Klub koji je godinama plivao u prosječnosti i po nižim razredima talijanskog nogometa, veliki je zamah ulovio početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, kada ga je kupio Sergio Cragnotti, tadašnji vlasnik tvrtke Cirio. Do tada, problemi ultradesnih navijačkih grupa bili su uglavnom zanemareni jer je Lazio bio sasvim prosječan klub provincijskog usmjerenja, pa su stoga i navijački ispadi bili smatrati kao svojevrsni dio lokalnog folklora. Ali, dolaskom Cragnottija u klub, momčad se značajno pojačala te je već početkom 90-ih bilo jasno da će Lazio u nadolazećim godinama biti klub koji će kandidirati za naslov prvaka. S uspjehom kluba, izlaskom u europska natjecanja i televizijskim prijenosima utakmica, počinju i veći problemi s navijačima. Na sramotu grada i uprave, uvredljivi transparenti i ekstremistička ideologija postaju dijelom redovitih prijenosa i poveznica s klubom. Sam Cragnotti nije bio zagovornik takve politike te je nekoliko puta čak i prijetio ostavkom ukoliko se takvo navijačko ponašanje i nastavi. Ipak, oko čitavog kluba vladala je jasna i nedvosmislena atmosfera. Neki od igrača, poput Mancinija, Mihajlovića i kasnije Di Canija, u svojim su se medijskim izjavama jasno očitovali kao štovatelji ultradesnih ideologija, a tako su se na terenu i van njega ponašali. Kada je Mihajlović 2000. nazvao Vieiru 'crnim govnom', krenula je velika medijska hajka, ali klub nije kaznio Srbina. Zahtijevali su samo da se javno ispriča, a takva je odluka bila jasna poruka tolerancije takvog ponašanja. S obzirom na to da su ih njihovi navijači glorificirali, neki su od dotičnih igrača došli do kultnog statusa.

Prvo zvučno tamnoputo pojačanje Lazija bio je nizozemski reprezentativac Aaron Winter, pristigao iz Ajaxa 1992. godine. Iako odličan vezni igrač i veliko pojačanje, nikad nije bio prihvaćen od sjeverne tribine (gdje su smješteni najvatreniji Lazijevi navijači), na kojoj su često stajali natpisi: 'Van s crncima i Židovima!' Kako se za Ajax, klub u kojem je Winter stasao, zna da je u većinskom vlasništvu židovskih obitelji, za njih je Winter predstavljao oboje. Nastavak sage stigao je 2001, dolaskom u klub Fabija Liveranija, koji je prošao sličnu priču s vlastitim navijačima. Ostali stranci koji su igrali u klubu, uglavnom su i sami bili iz zemalja s autoritarnim režimima (Čile, Argentina, Srbija), pa ako nisu već bili poklonici takvog razmišljanja, nije im to odveć smetalo.

Sami su navijači kroz godine razvili bratstva s navijačkim grupama drugih klubova također poznatih po ultradesnim skupinama; bile su to grupe navijača Paris S. Germaina, Real Madrida, Espanyola, Verone, West Hama i dr. Najviše navijačke mržnje bilo je usmejreno prema navijačima Livorna i Atalante, jedinim jasno lijevo orijentiranim navijačkim grupama Italije.

Sipa

Sipa

Izvor: Sipa Press / Autor: Sipa

Odlazak Cragnottija i situacija danas

Financijskim kolapsom Cragnottija Lazio je 2002. izgubio financijskog mecenu i time je počela silazna razultatska putanja, koja je umalo rezultirala potpunim gašenjem kluba. Talijanski poduzetnik, sadašnji vlasnik Claudio Lotito 2004. je otkupio većinski paket dionica. Klub je počeo racionalnije poslovati te su u narednim godinama značajno smanjene igračke plaće. Zanimljivo se čini da je, upravo u doba kada su igrači bili prisiljeni prihvatiti smanjene plaće i do 75 posto, sredinu terena zauzeo upravo tamnoputi dvojac Liverani - Dabo. U to je vrijeme, sredinom proteklog desetljeća, UEFA uvela strože zabrane za rasističke povike, instrukcije koje su slijedili i nacionalni savezi. Većini najekstremnijih Lazijevih navijača kroz godine je ili zabranjen dolazak na stadione ili su čak završili u zatvoru. Iako je klub i prošle sezone primio novčanu kaznu za rasističke povike s tribina, atmosfera se ipak promijenila.

Ostao je zapamćen apel bivšeg trenera Dellija Rossija, kada je 2007. sve navijače koji su uzvikivale rasističke povike nazvao 'idiotima'. Zajedno s njim, igrači, uprava i sam predsjednik oštro su osudili takvo ponašanje. Danas ono ponekad ostaje dio asortimana glasne manjine, ali nikako Olimpica u cijelosti.

Ipak, navijači Lazija sve su samo ne izolirani slučaj. Diljem Europe (nažalost, Hrvatska nije iznimka) postoje stadioni i lige na kojima su uobičajeni pogrdni povici i govor mržnje usmjeren prema nepoželjnim skupinama, tko god one bile. Mnogi afrički i južnoamerički igrači iz godine u godinu se žale na rasističke povike s tribina stadiona u Italiji, Španjolskoj, Grčkoj, Rusiji i mnogim drugima europskim zemljama. Društvena i ekonomska situacija Europe sve je samo ne povoljna – iako se granice nominalno otvaraju, one su i dalje zatvorene za one nepoželjne, a ksenofobija raste iz dana u dan, dok gledamo kako se krivica za nezaposlenost i druge nedaće svaljuje na imigrante i strance, čak i iz redova predstavnika tzv. umjerenih stranaka. U takvoj političkoj i socijalnoj klimi, nogometni stadioni nisu ništa drugo doli uprizorenja šire društvene slike koja se, doduše, pokazuje u svojoj neušminkanoj varijanti.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi