Postoje momčadi koje osvoje turnir. Postoje momčadi koje redefiniraju igru, koje promijene način na koji cijela generacija razumije što nogomet može biti, koje ostave trag toliko dubok da se osjeća desetljećima kasnije, koje ulaze u povijest ne po trofejima nego po ljepoti.

Nizozemska 1974. bila je takva momčad. Totalni nogomet, sustav koji je Rinus Michels razvijao godinama, a koji je dostigao vrhunac u tom ljetu u Zapadnoj Njemačkoj, nije bio samo taktička inovacija. Bio je to filozofski stav prema igri. Svaki igrač može biti svaki igrač, pozicije su fluidne, prostor je jedina konstanta, a vrhunski igrač je onaj koji ga čita i popunjava brže nego ga protivnik može zaustaviti.

Transformacija pozicije

U srcu tog sustava bio je Johan Cruyff. Broj 14. Amsterdamski nogometaš koji je bio najvažniji europski igrač svoje generacije. Tri Zlatne lopte, tri Europska kupa s Ajaxom, naslov prvaka s Barcelonom u prvoj sezoni tamo. Igrač koji je transformirao što znači biti ofenzivni kreativac. Nije bio statični razigravač koji stoji i dijeli lopte, nego kretajuća os oko koje se sve organizira, pojavljuje i kontrolira.

Cijeli svijet je vjerovao da će 1974. Nizozemska pobijediti. Njemački igrač Bernd Hölzenbein rekao je nakon turnira: 'Dok smo čekali u tunelu, pokušao sam im pogledati u oči, nisam mogao. Zbog njih smo se osjećali mali.' A finale još nije ni počelo.

Teški karakteri

Cruyff je bio genij, ali nije bio lak čovjek. Bio je tvrdoglav, samopouzdan do granice arogancije, sa savršenim instinktom za vlastitu vrijednost koji ga je vodio u sukobe s klubovima, savezima, novinarima i ponekad sa suigračima. Nije bio tip igrača koji je šutio kada je imao nešto za reći, a uvijek je imao nešto za reći.

Ostatak momčadi nije bio drukčiji po karakteru. Johan Neeskens, Rob Rensenbrink, Willem van Hanegem, Ruud Krol. Nije to bila skupina igrača koji se vesele što su na prvenstvu. Bili su to igrači koji su znali svoju cijenu i koji su tu cijenu naplaćivali na terenu i van njega. Mnoge su ih publikacije opisivale kao 'rock zvijezde nogometa'. Duge kose, modno osvješteni, prototipi pop-kulture šezdesetih koja je živjela u Amsterdamu s posebnim intenzitetom.

Cruyff je bio teški pušač. Neki od igrača živjeli su noćnim životom koji nije bio potpuno u skladu s idealima moderne sportske pripreme. Michels je znao što ima i nije pokušavao pretvoriti rock bend u nekakav disciplinirani pitomi zbor. Ta opuštenija atmosfera u kampu bila je, međutim, i ranjivost. I netko je to znao.

Bild i igra psihološkog ratovanja

Dan prije utakmice Nizozemske i Zapadne Njemačke u finalu, njemački tabloid Bild objavio je priču. Naslov je bio jasan i namjerno skandalozan: 'Cruyff, šampanjac i gole djevojke.'

Prema priči, četiri neidentificirana nizozemska igrača organizirala su zabavu pokraj bazena hotelskog kompleksa gdje je momčad boravila. S njima su bile dvije 'gole njemačke djevojke.'

Fotografije, međutim, nikad nisu objavljene. Bild je tvrdio da ih ima, jedan od njihovih novinara se infiltrirao u hotel, no one koje su pratile članak to nisu prikazivale.

Bild je najveći tabloid u Njemačkoj, zemlji koja je domaćin turnira i koja je u finalu trebala pobijediti momčad koja izgleda nepobjedivo. Priča je objavljena u trenutku koji je bio pažljivo odabran, dovoljno kasno da je ne možeš opovrgnuti prije finala, dovoljno rano da napravi kaos pred najvećom utakmicom.

Michels je na press konferenciji nazvao priču 'psihološkim ratovanjem', direktno, bez okolišanja. 'Ovo je pokušaj destabilizacije naše momčadi. Ništa više.' Ali šteta je već bila napravljena.

Cruyff i noć bez sna

Naslov Bilda pronašao je put do Danny Coster, Cruyffove žene, a ona nije bila žena koja bi mirno prihvatila 'Cruyff, šampanjac i gole djevojke' kao naslov koji se nje ne tiče. Cruyff je, prema svemu što je dokumentirano, proveo dobar dio noći uoči finala na telefonu, umjesto u spavanju koje bi mu trebalo, u razgovoru s Danny, objašnjavajući, uvjeravajući i braneći sebe od optužbi koje nisu bile potvrđene, ali nisu bile ni opovrgnute.

Je li priča bila istinita? Do danas nije jasno. Niti jedan od uključenih igrača nikada nije javno potvrdio incident. Ruud Krol je, godinama poslije, rekao kratko: 'Naravno da smo pročitali članak, ali ostali smo fokusirani na finale. Jednostavno.' Cruyff se o samom incidentu s bazenom nije u kasnijim godinama detaljno izjašnjavao.

Ono što jest jasno, Cruyff uoči finala nije spavao onoliko koliko je trebao. I nitko tko je gledao njegovo ponašanje na terenu 7. srpnja 1974. u Olimpijskom stadionu u Münchenu nije tvrdio da je izgledao kao igrač koji je bio odmoran i mentalno spreman. Susret je završio bez ijednog udarca.

Finale koje je počelo savršeno i završilo pogrešno

Olimpijski stadion u Münchenu. 75.200 gledatelja. Zapadna Njemačka je domaćin, Zapadna Njemačka je finalist, i Zapadna Njemačka ima sve što domaćinu treba. Publiku, atmosferu, poznavanje terena. Nizozemska ima Cruyffa i totalni nogomet.

Utakmica je počela, a bez da je ijedan Nijemac dotakao loptu, doslovno, u prvih 55 sekundi, Cruyff je primio loptu, krenuo prema golu, prošao kroz njemačku obranu kao kroz papir, ušao u kazneni prostor i bio srušen od strane Ulija Hoenessa. Penal. Johan Neeskens, 1:0, najbrži gol u povijesti finala, postignut prije nego su Nijemci dotaknuli loptu.

Sve je izgledalo kao potvrda onoga što je cijeli svijet mislio: Nijemci nemaju odgovor na ovu ekipu. Međutim, samo 24 minute kasnije se stvari mijenjaju. Paul Breitner je izjednačio iz penala, a u 43. minuti, Gerd Müller, instinktivan, brutalno efikasan, zabija za 2:1.

U drugom poluvremenu Nizozemska je dominirala, ali golovi nisu dolazili. Uputili su 11 udaraca, a Nijemci tek jedan. Cruyff nije pronalazio prostor koji je trebao pronaći, dodavanja su postajala sporija, dueli su se gubili. Nizozemski igrač Arie Haan rekao je godinama poslije: "Bila je to naša utakmica koju smo morali dobiti".

2:1 je ostalo do kraja. Zapadna Njemačka je prvak. Beckenbauer diže pehar. Nizozemska stoji na travnjaku Olimpijskog stadiona sa srebrnim medaljama, bez odgovora na pitanje što se dogodilo.

Žene koje su ukrale finale

Jesu li bazen, šampanjac i gole žene ukrali Nizozemskoj finale? Ovo je pitanje koje je ostalo otvoreno do danas. I nije jednoznačno. Argument koji govore da je tako je činjenica da je Cruyff izgubio san uoči finala zbog Bildove priče, da je psihološki pritisak koji je nastao iz naslova namjerno kreiran da destabilizira i da je u tome uspio.

S druge strane, Ruud Krol je tvrdio da momčad nije bila poremećena. Zapadna Njemačka je bila odlična momčad, moćna, iskusna, sa sjajnim Beckenbauerom, Müllerom koji je bio gol-mašina, s Hoenessom i Breitnerom koji su bili fantastični igrači. Možda bi Cruyff na svojoj razini napravio razliku. A možda ne.

Priča s bazenom možda nije uzrokovala poraz, ali je bila simptom. Momčad koja živi kao rock bend, koja provodi noći na bazenima s nepoznatim ženama, koja dolazi na finale Svjetskog prvenstva emotivno opterećena zbog novinarskog atentata, ta momčad nosi u sebi ranjivost koja nije taktička. I u finalu, kada je pritisak bio najveći, ta ranjivost se pokazala.

Novi problemi, puno ozbiljniji

Na idućem Svjetsko prvenstvu Cruyff je ostao kući. Iako su mnogi mislili da mu Danny tada nije dopustila da ide zbog drame s prošlog prvenstva, istina je bila ipak puno mračnija.

Naime 1977. se dogodilo nešto mnogo strašnije od bilo kakvog novinskog naslova. Cruyff i njegova obitelj bili su meta oružane otmice. Nekoliko naoružanih muškaraca upalo je u njihov dom, vezalo njega, ženu i djecu, i prijetilo im oružjem. Nekako su se uspjeli osloboditi. Johan nikad nije javno objasnio kako iako postoje teorije.

'Imao sam pušku na glavi. Bio sam vezan. Moja žena vezana,' rekao je Cruyff godinama poslije, 'Postoje trenuci u životu kada postoje druge vrijednosti.'

Nizozemska je stigla do finala 1978. bez njega. Izgubili su 3:1 od Argentinaca. I do danas, mnogi Nizozemci vjeruju da bi s Cruyffom pobjeda bila moguća. Kao što je bila moguća i da četiri godine ranije također jedan vanjski faktor, doduše puno bezazleniji od ovoga, nije imao utjecaj.

Bild i igra koja nema pobjednika

Ono što je Bild učinio 1974. je bila operacija psihološkog rata, osmišljeno objavljena dan uoči finala kako bi maksimizirala štetu i minimizirala mogućnost odgovora. Funkcioniralo je. No ostaje i gorko pitanje: što se gubi kada sport postane bojišnica za ratovanje koje se odvija van terena? Nijemci su pobijedili finale. Ali jesu li pobijedili ono što su htjeli pobijediti? Sjaj Totalnog nogometa u njegovom punom obliku? Vjerojatno nisu, no njima vjerojatno nije ni bitno.