Ono što nogometni klub doista jest je kolektivna svijest ljudi – članova, fanova i simpatizera – koji u njega vjeruju. Tako je bilo od početka vremena, kad su takvi ljudi osnovali prve klubove i tako nikad nije prestalo biti – premda su ponegdje, pogotovo na višoj kvalitativnoj razini, 'skrb' za njih preuzeli bogataši i korporacije, političari i uzurpatori, mešetari i lokalni šefovi.

Nogometni klubovi su kroz povijest odigrali neizmjerno važnu ulogu u homogenizaciji i izgradnji identiteta zajednice. Kako su gradovi rasli, razvijali se industrijski i kulturno te primali novo stanovništvo, emotivna pripadnost lokalnom klubu često je bila najbrži i najefikasniji korak do integracije za sve one 'iščupane' iz manjih sredina i 'presađene' u gradove.

Kasnije, s ekspanzijom medija, sve se to raširilo i do kraja nacionalnih granica, a onda – postupnom globalizacijom – i izvan njih. Danas i hrvatska djeca od malih nogu mogu zavoljeti Barcelonu, Manchester United, Real Madrid ili Liverpool, premda nikad te gradove nisu vidjela. Nekoć su ljudi na takav način zavoljeli Hajduk ili Dinamo, možda i Zvezdu ili Partizan. Možda su Dinamo i Hajduk danas manji klubovi po tome što nemaju više istu integrativnu funkciju kao nekad (a i država u kojoj živimo se, bogme, smanjila...), ali svejedno su to još uvijek masivne institucije koje zaslužuju poštovanje.

Zastave naših očeva, što bi rekao Clint Eastwood

U predvečerje Derbija koji pada na posljednji dan ligaške sezone, zagrebačko Društvo prijatelja Hajduka organiziralo je 'Bilu noć' u centru glavnog grada. Zadnjih godina taj je događaj bio iskliznuo iz ruku pravih fanova u naručje establišmenta, političkih i ekonomskih moćnika ili njihovih slugu koji su Bilu noć organizirali zbog sebe i za sebe.

Ovo je bio povratak korijenima – od fanova, za fanove; prijatelji prijateljima, skromna i dostojanstvena svečanost s ićem, pićem, klapom i hajdučkim pismama. Bez moćnika, bez gradskih potpora (iako Grad Zagreb, primjerice, sufinancira večer istog naziva, ali posve drugog karaktera u – Osijeku) i bez bilo kakvih drugih gluposti.

Kad se Hajdukov predsjednik Marin Brbić obraćao prisutnima, svi su se stišali kako bi čuli što im želi reći. Pričao je o Bajdi Vukasu, najvećem purgeru među hajdukovcima i najvećem hajdukovcu među purgerima, kao i o Mariu Maloči, Zagrepčaninu koji je danas Hajdukov kapetan. Za to je vrijeme Igor Tudor poput kakvog dripca stajao sa strane, među publikom, jer Hajdukovom treneru nije samo zabranjeno voditi momčad nego i davati izjave za medije.

Nije mu, međutim, zabranjeno trenirati momčad i određivati joj način pripreme. Iako su se svi nadali da će se možda predomisliti i udovoljiti uzvanicima, Tudor nije dopustio igračima da napuštaju hotel i pojave se na Biloj noći – što bi nesumnjivo bilo na oduševljenje svih prisutnih. Red je ostao – red, iako današnja utakmica nema baš nikakvog natjecateljskog značaja.

Danas nogometni klubovi stvaraju onaj esencijalni element ljudske evolucije koji često nedostaje modernom načinu života – osjećaj pripadnosti zajednici, puno više emotivnoj nego lokalnoj. Sinoć ste u Zagrebu na Biloj noći mogli čuti sve moguće dijalekte, i ne samo hrvatske. Na večerima poput sinoćnje, najbolje se vidi koliko je taj osjećaj još uvijek važan.

Hajduk je jučer Zagreb učinio svojim, a danas u njemu igra protiv Dinama u utakmici koja baš ni o čemu ne odlučuje. Pitanje nije kako će utakmica završiti, nego hoće li uopće završiti zbog kontroverznih povika koji se očekuju s obje navijačke strane. Zbog sukoba onih koji su – nemojmo se lagati da je zbog homofobije ili rasizma – nogometne klubove i osnovali te u njih vjerovali i onih koji njima, i općenito nogometom, danas upravljaju. Nemojmo se lagati, ni ovaj tekst nije samo o Hajduku.

Čiji je nogomet? Kome pripada?