Dopustite mi da vas vratim u 2009. i danas nepostojeće natjecanje, Kup Konfederacija. U grupi B se igra utakmica Brazila i Egipta. Rezultat je 3:3, Lucio puca, lopta pogađa u ruku Elmohamadyja pred golom. Lopta se odbija van, Howard Webb sudi korner, no par trenutaka kasnije dobiva informaciju da je bila ruka, i dodjeljuje crveni karton Elmohamadyju i svira penal za Brazil. Kaka zabija za 4:3, a to mu je omogućeno jer je četvrti sudac vidio na ekranu stadiona što se dogodilo. VAR prije VAR-a.

Sepp Blatter je tada naredio uklanjanje ekrana s daljneg natjecanja, jer video ne smije utjecati na odluku suca. Društvene mreže tada nisu bile toliko popularne da bi se na njima pisalo o toj odluci, ali ona nije naišla na odobravanje javnosti, najblaže rečeno.

VAR je uveden zbog publike

Bio je to jedan od prvih koraka koji će nas dovesti do nogometa kakav je danas. Nije bio jedini. Zidaneov crveni 2006. je navodno isto dan nakon što je četvrti sudac vidio snimku, a i neke odluke Roberta Rossetija na istom tom prvenstvu su navodno odlučene nakon što je viđena snimka na ekranu.

Kao što postoje reakcije javnosti danas, postojale su i onda: 'Ako već imamo toliko kamera i snimki, zašto ih ne koristiti. Pa imamo oči, suci nas varaju pored zdravih očiju.'

VAR nije uveden u nogomet tek kao neka nova igračka FIFA-e. Uveden je jer smo ga mi htjeli. Jer su sudačke odluke sporne oduvijek. Bilo da se pričalo o potplaćenim sucima u raznim ligama u devedesetima ili početkom ovog stoljeća, zaleđima od dva metra i golovima rukom na ranijim prvenstvima ili jednostavno o propustima koji su se morali vidjeti, suđenje je uvijek bilo problem.

Tada nije bilo toliko platformi za pričati o njemu, kao niti dovoljno video dokaza za poduprijeti svoja stajališta, ali sucima se nije vjerovalo, a grešaka je bilo, i to puno. Nogomet je tu išao u smjeru želje javnosti. Želje za transparentnošću.

Ne postoji čarobni gumb FIFA-e

Svjetsko prvenstvo 2026. nije po pitanju sudačkih odluka ništa lošije od prošlosti. Dapače, velikim dijelom prvenstva je bilo čak i jako dobro. Ako ćemo ga striktno uspoređivati s prošlima, krivih sudačkih odluka koje su utjecale na konačni rezultat je manje nego prije.

I iako je istina da je u nokaut fazi suđenje slabije, o tome se sve više i priča jer sve više ekipa ispada, odnosno sve je više ljudi kojima rezultat nije po volji, a u ljudskoj je naravi da za podbačaj okrivi nešto drugo, a ne sebe, odnosno svoju ekipu. Nitko ne želi biti u krivu, nitko ne želi priznati slabost. U konačnici, u polufinalu su momčadi koje su tamo igrama morale i biti, i uistinu je teško dati dobre argumente da se nekoga poguralo i da se nešto namjestilo.

Ne postoji čarobni gumb koji je FIFA stisnula da Nyland odluči hvatati loptu koju mora odbiti van, da Sorloth uništi kontru, da se Embolo baci na centru igrališta, i tome slično. Uostalom, da netko tko e na čelu organizacije koja želi nešto namjestiti, vrlo vjerojatno nikada ne bi ni želio omogućiti javnosti da sama kroji mišljenje o odlukama.

Bez ponovljenih snimki i VAR-a, takva organizacija je mogla samo postaviti sebi prikladnog suca kojem je naredila da uništi jednu momčad. Pa neka netko bez dodatnih snimki, VAR-a i ostale tehnologije dokaže da su te odluke bile štetne.

Kada su to male države vladale nogometom?

Problem je taj što je nogomet najpopularniji sport na svijetu, što je za igrati ga dovoljno imati dva kamena za gol, a što od tolike sile država, kroz čitavu povijest imamo samo osam svjetskih prvaka. Za globalnu igru koja se profesionalna igra gotovo svugdje je to nevjerojatno. Od tih osam svjetskih prvaka, osmog smo dobili relativno nedavno, 2010. Prije toga je Francuska osvojila svoj prvi turnir 1998.

Rukomet koji se igra ozbiljno u puno puno manje država ima recimo deset svjetskih prvaka. I onda, kada postoji jedna takva globala igra u kojoj dominiraju uvijek ista imena, logično je biti frustriran. Isprobano je sve, različite lopte, različiti formati, postavljeni su suci iz cijelog svijeta, u uveden je VAR, ali opet su isti prvaci. Priča se o tome da u ovoj novoj nogometnoj konstelaciji nema mjesta za male. Pa zar je mjesta ikad i bilo?

U kojem to trenutku u povijesti su mali osvojili prvenstvo? U kojoj to godini iz romantičnih osamdesetih i devedesetih je u konačnici trijumfirala država koja nije nogometna velesila? Možemo reći da FIFA gura velike, ili iskoristiti princip Occamove britve: isti uvijek osvajaju, jer su isti uvijek najbolji.

Problem nije suđenje, problem je kako to FIFA predstavlja

Problem ovog turnira nisu sudačke odluke. Ako ćemo proanalizirati čitav turnir, jako spornih stvari koje su utjecale na turnir ćemo naći relativno malo. Messijev potencijalni crveni karton u grupnoj fazi, poništeni gol Njemačke, i pronaći će se možda još nešto, ali ništa drastično.

Da je ovo prvenstvo bilo u potpunosti usmjereno prema velikim nacijama, vjerojatno se ne bi poništio taj gol Njemačkoj, a možda bi se još i u kvalifikacijama za ovaj turnir išlo u korist Italije protiv BiH, znajući da je talijanski kontigent navijača u SAD-u enorman, i da bi FIFA zaradila pokoju milijardu više da je na turniru Italija, a da je u osmini finala ili četvrtfinalu Njemačka.

Glavni problem ovog turnira je što je FIFA s prisnim odnosom Infantina i Trumpa, s dodjelom nagrade za mir, s guranjem Infantina na pozornicu da natjera predstavnike Izraela i Palestine da se rukuju, sa slučajem Balogun, napravila apsolutno sve u svojoj moći da se zgadi svakom normalnom čovjeku.

A kada si je stvorila takav imidž, otvorila je Pandorinu kutiju, gdje neće biti samo problem što ljudi na stadionu fućkaju zbog pauze za vodu, već će svaki detalj biti do beskonačnosti analiziran, a sama FIFA je ustvari dala oružje ljudima da to rade.

Nogometno gledano, stvari su optimalne, a FIFA je to zakopala blatom

Uzmimo za primjer utakmicu Norveške i Engleske te problem kabela. Čip u lopti nije detektirao dodir te je sada već jasno da se to dogodilo jer prijenos podataka od lopte na toj visini do antena u kutu igrališta nije funkcionirao. Svjetsko prvenstvo je najveća razina sportskog proizvoda i pomalo se čini suludo da takve stvari nisu puno ranije testirane na nekom natjecanju nego li su one uvedene na prvenstvo.

U toj situaciji se stvorio čitav niz paradoksa. Sam gol po sebi možda i nije toliko problematičan. Lopta se nije od tog kabela odbila u gol, već je nekoliko dodavanja odigrano i nakon toga. Da čip ne postoji, odluka bi opet bila gol za Englesku jer nema dovoljno jasnih dokaza da je lopta dirala kabel. No, s druge strane, BBC ima u rukama 3D prikaz koji generiraju sve kamere na terenu, naznačuje da je taj 3D prikaz potvrđen kao ispravan od same FIFA-e, ali ga ista ta FIFA ne koristi, jer su dali prednost jednoj tehnologiji ispred druge, koja je također njihov proizvod.

Ta razina netransparentosti uz neujednačenost kriterija u suđenju, što će uvijek postojati kada na jednom mjestu dovedeš suce iz različitih nogometnih kultura, i sam stav FIFA-e gdje graf senzora lopte ne izgleda isto u slučaju A i slučaju B, će stvarati linč.

Imali su nevjerojatnu priliku s obzirom na grupnu fazu dokazati svijetu da su nogometna pravila na najvišoj mogućoj razini, da su svi tehnološki pomaci uistinu korisni, te da je jedini problem onaj za koji rješenja nema, a radi se o nedosljednosti sudačkog kriterija. No, svakim svojim medijskim istupom i ofrljim objašnjenjima, kopaju dublje sebe u kanal.

Nogometno gledano, ovo Svjetsko prvenstvo je kvalitetom najbliže onom što gledamo na klupskoj razini. Sudački gledano, imamo turnir s puno nižom brojkom velikih sudačkih pogrešaka nego li ranije. No, FIFA i Gianni Infantino su učinili sve u svojoj moći da se potenciraju stvari na n-tu. Ima nešto i do ljudi, do one krilatice: tko gubi ima pravo se ljutiti, ali ta je emocija mogla biti znatno tiša da od javnosti ne radiš budale.