Životna priča

[FOTO] Maro Joković o mentoru bez kojeg ne bi postao najbolji na svijetu, ali i ozljedi zbog koje je kao mladić zamalo završio karijeru; uz sve probleme, uspio je diplomirati i postati olimpijski pobjednik

31.01.2021 u 09:28

Bionic
Reading

Iako vaterpolo u Hrvatskoj nije ni približno popularan kao primjerice nogomet, košarka ili rukomet, u jednom gradu to je godinama sport broj jedan. Riječ je o Dubrovniku, u kojem su ponikli ponajbolji vaterpolisti svih vremena, među koje spada i Maro Joković. Ovo je njegova priča

Kao i kod gotovo svakog klinca iz Dubrovnika i okolice, vaterpolska lopta od malih se nogu našla u rukama danas 33-godišnjeg Mara Jokovića, ponajboljeg desnog beka na svijetu. Kako kaže, bila je to ljubav na prvi pogled.

Joković (rođen u Dubrovniku 1. listopada 1987.), kao većina klinaca iz Župe dubrovačke, u kojoj je i danas u obiteljskoj kući u Srebrenom njegova baza kada je na odmoru u Hrvatskoj, prve vaterpolske treninge odradio je u lokalnom klubu Gusar iz Mlina.

'Sport je bio logičan izbor jer je od moje kuće u Srebrenom vaterpolski teren u Mlinima udaljen svega deset minuta na noge. Zaljubio sam se u vaterpolo na prvi pogled, a sve je krenulo od običnog ljetnog kupanja s društvom s loptom u ruci. Nas nekoliko iz društva krenulo je na treninge i sve se nekako brzo dogodilo da dođem do Juga i nakon toga nastupa za hrvatsku reprezentaciju', prisjetio se Joković, trenutačno igrač talijanske Brescije.

Osvajač čak 37 klupskih trofeja i 20 medalja s reprezentacijom Hrvatske

Nakon početaka u lokalnom klubu ubrzo su visokog i žilavog ljevorukog Jokovića povukli u VK jug, klub u kojem su stasali ponajbolji igrači svijeta i koji je četiri puta bio prvak Europe, a ostalo je povijest. Od te četiri titule prvaka Europe u osvajanju dvije sudjelovao je upravo Joković, daleko najtrofejniji hrvatski vaterpolist svih vremena.

Za VK Jug iz Dubrovnika igrao je u kontinuitetu do 2013., a kao jedan od najboljih desnih krila svijeta u ljeto te godine nije mogao odbiti ponudu najmoćnijeg kluba na svijetu i potpisao je ugovor s talijanskim Pro Reccom. No nije mogao bez svog Dubrovnika i u ljeto 2015. - nakon dvije sezone u Italiji - vraća se u matični VK Jug s kojim je te iste sezone pokorio Europu. Podatak kako je s Jugom osvojio ukupno trideset i jedan trofej dovoljno govori o tome da je vaterpolist kakav se rijetko rađa i koji je ispisao povijest tog kluba.

Kod Jokovića ona otrcana krilatica 'nema što nije osvojio' zapravo je točna i otkriva o kakvom se igraču radi. Rođenom pobjedniku! Gdje god je igrao, nešto je osvojio, a ukupan broj klupskih trofeja već se približio brojci od ukupno 40 (zasad ima 37 klupskih trofeja!). Uz to je sa seniorskom vaterpolskom reprezentacijom Hrvatske osvojio dosad ukupno 20 medalja na velikim natjecanjima, uključujući olimpijsko i svjetsko zlato.

'Iskreno, ne brojim trofeje i medalje koje sam osvojio. Ima ljudi iz Dubrovnika koji vode brigu o tome… Ne volim se isticati kao neki rekorder, samo želim u svakoj sezoni dati svoj maksimum. Znam da sam prema statističarima najtrofejniji hrvatski vaterpolist, ali s druge strane iza mene je duga karijera. Od 2003. - kada sam imao nepunih 16 godina - u seniorima sam, a u seniorskoj reprezentaciji Hrvatske u kontinuitetu sam od 2006. Sve mi se poklopilo', kaže skromni Joković, dodavši kako je imao veliku sreću da je bio dio jedne od najboljih generacija Juga svih vremena, koja je od malih nogu zajedno stasala i rasla. Upravo ta Jugova generacija je i okosnica hrvatske reprezentacije posljednjih 15-ak godina, a podatak kako je čak sedam igrača iz nje sudjelovalo u osvajanju olimpijskog zlata 2012. (Sandro Sukno, Maro Joković, Andro Bušlje, Nikša Dobud, Paulo Obradović, Frano Vićan, Miho Bošković i pomoćni trener Elvis Fatović) dovoljno govori.

  • +11
Maro Joković - najtrofejniji hrvatski vaterpolist svih vremena Izvor: Pixsell / Autor: Grgo Jelavic/PIXSELL

Prisjetio se Joković i svojih mentora u dubrovačkom Jugu, bez kojih ne bi postao tako dobar igrač. Onaj kojeg ističe u svakom intervjuu svakako je Ognjen Kržić, bivši hrvatski reprezentativac koji danas radi kao sportski direktor Juga.

'Ognjen je svakako jedan najzaslužnijih za moje uspjehe. U jednom razdoblju moja karijere bio je dvostruko stariji od mene i od njega sam zaista puno naučio. Ponekad smo mi mladi igrači mislili da nas tupe dosadnim stvarima, a danas shvaćamo kakvu smo sreću imali i da je sve to bilo s razlogom. Osim Kržića, puno su nam tih godina pomogli svojim savjetima Mile Smodlaka, Elvis Fatović, Frano Karač i drugi', kaže Joković, ispričavši i da nikada neće zaboraviti kako su im svi ti stariji igrači nesebično prenosili svoje znanje i iskustvo te ukazivali na pogreške.

Generacija Juga kakva se rijetko rađa postala okosnica reprezentacije

I uz sve to poklopila se generacija u VK Jug kakva se rijetko rađa. Golobradi mladići uskoro su postali zvijezde najjače momčadi i osvojili su sve što se može. Uz to su ubrzo postali okosnica hrvatske reprezentacije…

Idemo redom. Joković je već u svojoj prvoj seniorskoj sezoni, 2003./04., s Jugom osvojio naslov državnog prvaka, a bili su i prvaci Europe 2006. Slavio je titulu prvaka države četiri godine u nizu, a u sezoni 2007./08. niz Juga i Jokovića prekinula je zagrebačka Mladost. No već sljedeće sezone počeo je novi Jugov čudesan niz - osvojili su pet uzastopnih naslova prvaka Hrvatske. Neviđena dominacija!

'Kada sam počinjao, u Jugu je bila smjena generacije i mi koji smo zajedno stasali kroz juniore polako smo postali nositelji igre. To je bio pun pogodak! Ubrzo nam se priključio i nekoliko godina mlađi Sandro Sukno i počela je neviđena dominacija kluba, većinom sastavljenog od lokalnih mladića.'

rođeni pobjednik

SVE MEDALJE MARA JOKOVIĆA ZA REPREZENTACIJU HRVATSKE

  • OLIMPIJSKE IGRE - ZLATO, London 2012., SREBRO, Rio 2016.
  • SVJETSKA PRVENSTVA - ZLATO, Melbourne 2007., ZLATO, Budimpešta 2017., SREBRO, Kazanj 2015., BRONCA, Šangaj 2011., BRONCA, Barcelona 2013., BRONCA, Gwangju 2019.
  • EUROPSKA PRVENSTVA - ZLATO, Zagreb 2010., BRONCA, Barcelona 2018.
  • SVJETSKI KUP - SREBRO, Oradea 2009.
  • SVJETSKA LIGA - ZLATO, Almati 2012., SREBRO, Bergamo 2015., SREBRO, Beograd 2019., BRONCA, Niš 2010., BRONCA, Firenca 2011., BRONCA, Ruza 2017.
  • EUROPSKI KUP - ZLATO, Rijeka 2018., SREBRO, Zagreb 2019.
  • MEDITERANSKE IGRE - ZLATO, Mersin 2013.

Škola na prvom mjestu, a završio je i fakultet

No paralelno uz igranje vaterpola Maro nije zanemario školu. Završio je gimnaziju u Dubrovniku, a nakon toga je diplomirao na Ekonomskom fakultetu. Kaže kako bez podrške roditelja, ali i profesora to ne bi bilo moguće zbog brojnih putovanja i izbivanja iz škole.

'Jednostavno nisam želio zapostaviti školu i moram reći kako sam imao sreću što su svi profesori imali razumijevanja za mene. A ja sam od prvih dana nastojao sve višestruko vratiti kroz rezultate u sportu. Nakon gimnazije upisao sam fakultet, ali nisam diplomirao kada sam planirao jer sam imao transfer u inozemstvo i to nije bilo moguće. No i to sam ubrzo riješio i moram reći da sam ponosan na diplomu. Danas u sportu nikada ne znaš što te čeka, a jedna teška ozljeda može ti pokvariti planove. Diplomom sam se želio osigurati da imam karijeru nakon karijere. Dobro znam da neću igrati do 60. godine, ha, ha.'

Liječnici mu 2009. nisu davali velike šanse, ali vratio se kao najbolji

A najteže trenutke u karijeri Maro Joković proživljavao je 2009. godine, kada mu je dijagnosticirana djelomična tromboza potključne vene, zbog čega nije mogao igrati i trenirati punih sedam mjeseci. Imao je svega 22 godine, a čak je bio upitan i nastavak karijere…

'Nakon prve dijagnoze doživio sam šok! Kao vrhunski sportaš, zdrav čovjek tek na početku karijere, rečeno mi je da možda više nikada neću moći igrati vaterpolo. Odlučio sam se boriti, ali nisam žurio. Slijedio sam upute liječnika, a slobodno vrijeme iskoristio sam kako bih položio što više ispita na fakultetu. Nisam uludo potrošio slobodno vrijeme i napravio sam nešto jako korisno…', kaže Maro, dodavši:

'Zbog te ozljede popustio sam Svjetsko prvenstvo u Rimu. Ali nisam želio žuriti s povratkom u bazen jer to može biti pogubno. Bio sam uporan i strpljiv', prisjetio se Joković te se nakon te teške ozljede vratio sa stilom i uskoro je postao najbolji igrač na poziciji desnog krila na svijetu. I ostaje dojam da je svake godine sve bolji.

O odlasku u igračku mirovinu uopće ne razmišlja i kaže kako će igrati sve dok 'to bude mogao na prihvatljivoj razini'.

Prvi odlazak iz matičnog kluba Juga - u kojem je stekao ime - u talijanski Pro Recco, najtrofejniju momčad s osam titula prvaka Europe, pamti kao vrlo teško razdoblje u karijeri. S njima je bio i prvak Europe 2015. godine, ali usprkos unosnim financijskim ponudama brzo se vratio kući, u svoj Grad…

'Biti daleko od kuće i obitelji u početku mi je teško padalo jer sam se našao u potpuno drugom okruženju. No kada podvučem crtu, te dvije sezone u Italiji bile su predivne jer sam osim trofeja koje smo osvojili upoznao Italiju kroz jezik i kulturu te stekao nova poznanstva koja traju i danas.'

Nakon dvije rezultatski sjajne godine u Italiji vratio se u Gruž te s Jugom započeo novi niz. Postao je prvak Hrvatske 2016., 2017., 2018. i 2019., ali ipak je najvrednija titula prvaka Europe 2016., kada to od njih gotovo nitko nije očekivao.

'Bilo se lijepo vratiti kući jer se formirala potpuno nova momčad za koju nismo bili sami svjesni koliko je dobra i koliko daleko može dogurati. Izgubili smo u dvije godine samo jedno finale Lige prvaka i osvojili sve moguće domaće trofeje. Stvorila se neka nova priča, proradila je emocija i ta kemija među igračima bila je ključ uspjeha.'

Nakon te sjajne dubrovačke epizode odlazi u Grčku, u koju se preselio na poziv Olympiacosa, ambicioznog kluba koji je slagao momčad kako bi ponovno pokorio Europu. Zadovolji su se tek titulom prvaka države, ali Maro kaže kako je uživao živjeti u Pireju te da su ga oduševili ljudi koji su po mentalitetu, kako sam kaže, slični našima. Savršeno se uklopio, ali sve je pokvarila korona…

'Život u Pireju i Ateni je lagodan i Grčka me zaista ugodno iznenadila, pogotovo njihovo kulturno nasljeđe. Klima u Pireju je savršena, a o hrani da ne govorim. Uživao sam s obitelji, ali to je kratko trajalo jer je sve prekinula koronakriza.'

U karijeri je igrao samo za četiri kluba

Podatak kako je Maro Joković u karijeri igrao za svega četiri kluba, a to su Jug, Pro Recco, Olympiacos i Brescia, dovoljno govori o tome kako pomno bira gdje će igrati.

'Jug, PRO Recco i Olympiacos su klubovi koji imaju veliku tradiciju i to s ponosom naglašavaju. No u takvim klubovima su očekivanja uvijek velika i konstantno si pod pritiskom. Ali to je sastavni dio sporta. Najveći je pritisak bio u Pro Reccu, u kojem je najvažniji trofej koji žele onaj Lige prvaka. Uspjeli smo ga osvojiti 2015., kada smo dobili riječko Primorje u finalu.'

Okolnim putem Joković je opet završio u Italiji, u Bresciji, ambicioznom klubu kojem je cilj skinuti Pro Recco s trona svih domaćih natjecanja. No cilj im je i skinuti mađarski Ferencvaros s europskog trona…

'Ova godina je jedna ključnih jer su čelnici kluba uvjereni kako imamo momčad koja je dovoljno kvalitetna da parira Reccu i prekine njihovu dominaciju. Jako dobro smo posloženi na svim pozicijama, s time da ovdje gaje taj talijanski sustav igre s dosta uplivavanja i nekih naizgled suludih poteza... Ukratko, to je način igre kakav se ne igra u Hrvatskoj, ali sam se dobro snašao. I još nešto! Sada imam insajderski uvid u to kako Talijani zaista razmišljaju o vaterpolu i kakav imaju pogled na igru (smijeh).'

Olimpijsko zlato iz Londona 2012. iznad svega: U hrvatskom jeziku nema te riječi koja to može opisati

Iako je pokorio Europu s matičnim Jugom dva puta, iako je odveo talijanski Pro Recco do titule prvaka Europe, kaže kako se ništa ne može mjeriti s medaljama koje je osvojio s Hrvatskom. Olimpijsko zlato iz Londona 2012. u njegovu srcu ima posebno mjesto…

'Olimpijada je sve! Niti jedna titula ne može se usporediti s time, a onaj koji je imao tu sreću, uopće doći na Olimpijske igre, zna o čemu govorim. Moja generacija imala je tu sreću igrati finale i doći do zlata, što neki vrhunski sportaši nikada neće ostvariti jer nisu imali priliku. To olimpijsko zlato posebno je za cijeli Dubrovnik jer je okosnica bila sastavljena od zlatne generacije Juga. Osjećaj kada dobiješ oko vrata olimpijsko zlato ne može se usporediti ni s čime! Jednostavno u hrvatskom jeziku nema te riječi koja to može opisati.'

Nada se Joković još jednom nastupu na Olimpijskim igrama, onima u Tokiju, koje su na rasporedu u ljeto. Naime ispred hrvatske reprezentacije uskoro je kvalifikacijski turnir u Rotterdamu. Loše igre na prvom izlučnom turniru u Debrecenu su zaboravljene i sve je podređeno odlasku u Tokio.

'Nakon gotovo jedne godine neigranja napokon smo se okupili i započeli pripreme za turnir u Rotterdamu. Istina, turnir u Debrecenu nismo najbolje odradili, a treba reći da nismo bili kompletni i da nam je svima bio dobar pokazatelj na kojim stvarima bi trebalo raditi. Ukratko, Debrecen i to sedmo mjesto dalo nam je odgovore na dosta pitanja jer se ipak momčad malo izmijenila i imamo nekoliko novih članova, ali i povratnika. Potreban je neki period da se sve posloži i svi željno iščekujemo taj turnir.'

Osim olimpijskog zlata, koje Joković u svakom razgovoru o svojoj karijeri ističe kao najvažniju medalju, nije zanemarivo to da ima čak sedam medalja sa svjetskih prvenstava, od čega dva zlata, ono iz Melbournea 2007. te iz Budimpešte 2017.

'Svaka medalja u mojoj karijeri teško je osvojena iako zli jezici govore kako se pravi, tj. vrhunski vaterpolo igra u tek nekoliko država na svijetu. No to baš i nije tako jer bili smo svjedoci toga da su često autsajderi pobjeđivali razvikane reprezentacije. Iza svake medalje koju sam osvojio stoji težak rad i odricanje i zaista nijedna nije lako osvojena. Neću reći ništa novo ako kažem kako je od te 2007. hrvatska reprezentacija vrlo visoko podigla ljestvicu i od tada smo redovito među osvajačima. Isto tako treba reći da je bilo uspona i padova. No te su medalje potvrda kvalitetnog rada svih ovih godina.'

Naravno, bez trenera s kojima je Joković radio u svojoj karijeri ne bi stekao status najboljeg na svijetu. Ne bi došao u priliku postati najtrofejniji hrvatski vaterpolist svih vremena. Stoga treneri imaju posebno mjesto u njegovu životu.

'Moram reći kako sam imao sreću da sam radio s puno vrhunskih vaterpolskih stručnjaka. Svatko od njih prenio mi je dio svog znanja i na tome sam im zahvalan. Od prvog trenera u Gusaru Boža Koprivice, preko prvog seniorskog trenera u Jugu Emila Nikolića, pa do Ratka Rudića, koji me godinama vodio u reprezentaciji. Od svih s kojima sam radio bilo bi nezgodno izdvojiti jednog. Svi su jednako zaslužni.'

otac triju djevojčica

'Bez podrške obitelji sigurno ne bih uspio'

Maro često ističe tko je, osim trenera i mentora, najvažniji za njegov uspjeh u sportu. Svjestan je toga da ne bi bio tu gdje jest da nije bilo – obitelji.

'Mogu govoriti o trenerima, suigračima i mnogima koji su mi pomogli da budem ono što jesam danas. No presudna uloga u svemu bila je na početku karijere potpora mojih roditelja, Zorana i Vesne. Danas mi je najveća podrška supruga Maria', kazao je iskreno Maro. Sa suprugom Mariom Bulaš Joković, koja je specijalizantica anesteziologije, ima tri djevojčice, a iako su zbog njegovih obveza često razdvojeni, kaže da nema veće sreće od one kada ga zagrle njegove djevojčice Sofia (6), Laura (4) i Gloria (2).

'Tek kada smo duže odvojeni, zbog mojih priprema ili čestih putovanja, vidim koliko mi nedostaju. Iskreno, bez podrške supruge, koja je preuzela velik dio tereta oko djece i odgoja, teško da bih bio ovako uspješan. I to ne samo u sportu, nego i općenito u životu.'