Luka Modrić i Ivan Rakitić igraju sjajnu sezonu, jedan u dresu madridskog Reala, a drugi u Sevilli. Kada se pogleda statistika, čini se da bi se ta dva igrača trebala sjajno nadopunjavati i da bi Rakitić bio dobro rješenje za Real Madrid. Ofenzivniji je, sjajno izvodi prekide, ima udarac s distance, pa se čini kako bi idealno popunio mjesto na kojem je nekoć igrao Mesut Ozil.

Uostalom, brojke to potvrđuju – Rakitić dominira u pogledu golova i asistencija, a njegovi su pokušaji proigravanja riskantni, pa zato i niži postotak. S druge strane, Modrić igra sigurniju igru, s većim postotkom točnih dodavanja, ali je zato pokazao da može biti pravi dirigent, čovjek koji će kontrolirati tempo velike ekipe kakav je Real Madrid.

Ovo je njihova usporedba…

Ono što se nameće kao pitanje, ako su oni tako kompatibilni, zašto zajedno u dresu reprezentacije igraju lošije nego svaki pojedinačno u svome klubu. Odgovor je pokušao dati korisnik s portala Tribina.hr Lwave, koji je analizirao što je to u Hrvatskoj drugačije:

Koktel
Ja ih osobno ne volim. Pristaša sam viskija i ostalih 'čistih' žestokih pića. S njima bar znate što dobijate za razliku od koktela. Slično je i sa kockastom ekipom. Uspjeh je lako definirati, zaslužni su igrači i trener. Najčešće je to trener koji uspije posložiti karakterne razlike i nesuglasice koje nastaju u staležima, a često se prenose na svlačionicu. Ali kako definirati neuspjeh? U 95% slučajeva to je opet trener. Igrači imaju samo moralnu odgovornost. Zašto Luka igra puno lošije u kockastom nego u bijelom dresu? Zašto ga u stopu prati i Rakitić? To su najčešća pitanja…

Kao prvo moramo razjasniti kadar. Mi posjedujemo izrazito ograničen izbor igrača najviše kvalitete. Na prvi pogled to su Mandžukić, Modrić, Rakitić i Srna. Sve ostalo je jedna stepenica ispod. Međutim, to ne znači da nemamo veliki potencijal i vrhunsku reprezentaciju. Pitanje je vizije. Dosad smo na klupi forsirali bivše igrače i to se pokazalo samo djelomično uspješnim. U istom tonu nastavljamo s Nikom Kovačem.

Bi li bili iznenađeni s podatkom da je do 2011. godine HR vrsta u svim službenim utakmicama odigrala samo tri utakmice u istom sastavu?

Radi se o uzorku većem od 215 utakmica. Do danas su se obje brojke povećale, ali prva u odnosu na drugu u zanemarivom postotku. Sigurno jedan od sljedećih najvažnijih faktora je ta već spomenuta uigranost. Međutim, svi ti razlozi su prenosive prirode što znači da ih ima 90% top selekcija izuzev Španjolske i Njemačke, koje dio svoje dominacije mogu zahvaliti uigranosti linija iz Bayerna i Barcelone odnosno Reala i Borussije.

Mi nemamo taj luksuz. Nama su igrači razasuti diljem Europe, a velik dio njih nema ni status prvotimca. Problem nije u toj činjenici već u percepciji. Ona kaže da nemamo širinu kadra za pokrpati deficitarne karike; lijevi bek, zadnji vezni i stoperi. A krila… Gdje su nam krila, pa mi već godinama nemamo brzine i nedostaje nam općenito igre preko bočnih pozicija. Možda odgovor na vječno pitanje o lošijim igrama naših igrača u nacionalnom dresu leži upravo u činjenici da imamo puno više problema s kadrom nego što smo to voljni sami sebi priznati.

Ako ne želimo biti samo prolaznici na SP kao svaki put dosad od 98. naovamo, moramo promijeniti taktiku i standardizirati nova lica. To nam je jedini put prema napretku jer sve ovo što smo gledali u ciklusu kvalifikacija jasan je pokazatelj da nam treba mladosti i hitrine. Treba napraviti konkretnu analizu fizičkog stanja igrača i dobro razmisliti da li su Čorluka, ličević, Eduardo i ostatak ruske kolonije spremni za igru na najvišoj razini. U tu skupinu upadaju i mnogi drugi kao npr. Kranjčar, Pranjić i prije svih navedenih Perišić.

Što se tiče tatkičke postave zahvalno bi bilo na papir staviti modifikator u kojem je Rakitićeva i Modrićeva uloga redefinirana. Zašto forsirati konstantno nešto što očito ne funkcionira? Kovačev zadatak broj jedan nakon odabira kadra tako nesumnjivo postaje povećanje produkcije talentiranog dvojca iz Primere kao i krpanje krilnih i stoperskih pozicija.'