Teško da postoji ijedan europski klub koji je toliko toga promijenio kao što je to napravio Dinamo u posljednjih osam i pol sezona otkako je neprestano prvak. No još uvijek je bolno nekonkurentan u kontinentalnim natjecanjima. Pogledajmo malo što je sve postalo drugačije u tom razdoblju i je li kroz sve te godine ostala ijedna konstanta osim uspjeha u domaćem prvenstvu.

Nije valjalo ustrojstvo kluba, trebalo ga je promijeniti.

Kad je 5. studenog 2004. športsko dioničko društvo Dinamo otišlo u stečaj uslijed nagomilanih dugova, njegovo mjesto je u elitnoj hrvatskoj ligi zauzela udruga građana Dinamo, osnovana pet godina ranije. To je bila najteža sezona u novijoj povijesti, završilo se u 'Ligi za bedaka', ali valjalo je zasukati rukave i preustrojiti klub – otpisati dugove da bi ga se pripemilo za novi način poslovanja i obnoviti momčad kako bi započela svoju obećanu desetogodišnju dominaciju. Nova garnitura ljudi, predvođena vizionarskim neimarima hrvatske nogometne budućnosti, preuzela je vodstvo i započela trasirati put europskom Dinamu.

Budući da tad još nije bilo 'Dinamove' Lokomotive, mladi talenti Modrić, Ćorluka i Čale planski su poslani na kaljenje u Zaprešić, gdje su umalo osvojili naslov prvaka, ostavši kratki za samo dva boda. Istovremeno, velike poslovne stvari najavio je prvi milijunski izlazni transfer Udruge – prodaja 19-godišnjeg kapetana i hrvatskog reprezentativca Nike Kranjčara hrvatskom prvaku Hajduku.

Iduće sezone vraćeni su mladići iz Intera, kao i Zoran Mamić kao novi kapetan, a za iznos od prodaje 'Debelog' dovedena su pojačanja: među njima četiri Brazilca koji su Dinamu dala kozmopolitski štih – Vitor Junior, Carlos, Etto i strašni centarfor Anderson Costa. Ovaj posljednji je, kao i 'Makedonska kobra' Saško Pandev, otet najjačim europskim klubovima. Dominacija je mogla početi.

Nisu valjali dresovi, trebalo ih je promijeniti.

Prepoznatljiva 'zagrebačko plava' možda je dobra za domaće terene, ali za europski Dinamo tražilo se novo ruho. I modri su usvojili boju dresova u znatno tamnijoj nijansi od one u svom grbu, stvorivši novi vizualni identitet momčadi. S tim je u paru išla i rezervna garnitura – najprije u tradicionalnoj boji naranči koje prodaju popularne kumice na Dolcu, a zatim u boji 'starog zlata' kojom se najbolje naglašava bogata povijest i tradicija kluba, kao i Zagreba kao prijestolnice svih Hrvata.

Nije valjalo ime, trebalo ga je promijeniti.

Sve nedoumice oko godine osnivanja kluba (1903.? 1911.?, 1945.? 1998.?) otklonjene su elegantnim dodavanjem slova 'G' prefiksu 'NK'. G kao Građanski, naravno – time se željelo istaknuti da je Dinamo stari, pravi gradski klub. Isto tako i položiti pravo na naslijeđe HŠK Građanskog, kojeg su komunisti oteli Zagrepčanima samo zato što ni tijekom tmurnih ratnih dana nije prestajao podizati purgerski moral i uveseljavati ih svojim profinjenim stilom igre i nogometne filozofije koja potječe iz intelektualne tradicije mitel-ojropejskih kavana.

Bila je to četvrta promjena imena u 20 godina, točno na vrijeme da bi u godini kad je najveći rival Hajduk slavio svoju stogodišnjicu, isto obilježio i Dinamo. I postao bogatiji za pet prvenstvenih titula koje je osvojio Građanski (plus ona iz NDH prvenstva 1943., koja se spominje samo u posebnim prilikama).

Nije valjao razvoj mladih, trebalo ga je promijeniti.

Da bi opstao u današnjim okrutnim tržišnim okolnostima, Dinamo mora prodavati. A da bi prodavao, djeca iz njegove glasovite akademije moraju imati najbolje dostupne uvjete kako bi se izbrusila njihova kvaliteta. Promijenjeno je ustrojstvo omladinske škole i dovedeni novi stručnjaci za rad s mladima, pa su Dinamovi mlađi uzrasti toliko napredovali da danas čoporativno igraju za reprezentacije u svim kategorijama, za njih se i prije puberteta otimaju najjači europski klubovi, a Arsene Wenger osobno želio je dovesti voditelja maksimirske akademije na Emirates.

Da bi se svim tim silnim talentima olakšao prijelaz među seniore, Dinamo je vlastitim naporima iz blata Kajzerice podigao staru damu zagrebačkog nogometa, Lokomotivu. Uz nesebičnu pomoć u ljudstvu, logistici i financijama stvorio je dinamičnu momčad koja je zadnjih godina postala konkurentna u MAXtv Prvoj ligi, pa je čak izborila i igranje u Europi, a u međusobnim susretima pruža odličan otpor modrima i uvijek je na rubu da osvoji barem bod. Dinamo se nesebično i dobrohotno odnosi prema svom simpatičnom 'sestrinskom' klubu – toliko da ga je čak i udomio na vlastitom stadionu, gdje ove sezone sve popularniji Lokosi bilježe 30-postotni rast posjećenosti. Nerijetko se na njihovim domaćim utakmicama skupi i do četiri ili pet stotina gledatelja.

Nije valjao stadion, trebalo ga je promijeniti.

Dotrajali i ruševni stadion dugo je trn u oku svim zagrebačkim ljubiteljima nogometa, ali i ne samo njima: navijači hrvatske reprezentacije, kao i svi Hrvati općenito, naprosto vape za nacionalnim hramom u koji će kročiti kao na hodočašće. Nažalost, nikad za to nije bilo dovoljno razumijevanja među gradskim i državnim vlastima, ali Dinamo se nije predavao: vlastitim je snagama, vremenom, novcem i znanjem obnovio Maksimir.

Nije se pitalo koliko košta stolica ili grumen trave, tko može, a tko ne može. Svi zaposlenici kluba uključili su se u ovu radnu akciju i staro je zdanje zablistalo na suncu, okupano plavetnilom zagrebačkog neba te modrih panela kojima je prekrivena atletska staza i pojedini drugi dijelovi najvećeg hrvatskog stadiona. Doduše, nije to još – to, ali ovaj je novi izgled stadiona ipak primjereniji europskom klubu poput Dinama.

Nisu valjali navijači, trebalo ih je promijeniti.

Još jedan veliki Dinamov problem bili su huligani – gledatelji koji na Maksimir dolaze samo kako bi vrijeđali i uništavali sve što je dobro i sveto pravim navijačima. Umjesto da podrže svoj klub, oni su – vjerojatno zavedeni anti-dinamovskim i antihrvatskim elementima – redovito koristili priliku za verbalno obračunavanje s vodstvom kluba.

Dinamo je, u suradnji s policijom i nevladinim organizacijama poput Hrvatskog helsinškog odbora, uložio ogromne napore kako bi te grupacije protjerao sa stadiona. Istovremeno je spuštao cijene ulaznica kako bi na tribine privukao što više istinskih nogometnih šmekera i učinio svoj dom prikladnijim mjestom za obitelj – kao dio tih stremljenja posebno se ističe popularna maskota Plavko, koja će svakome mališanu izmamiti osmijeh na lice. Na utakmici protiv Ludogoreca vidjeli smo kako to izgleda kad pristojna i kulturna publika potpuno zamijeni divljake, kojima ionako nije stalo do Dinama nego to stvaranja kaosa.

Nisu valjali igrači, trebalo ih je promijeniti.

Od sezone 2005./06. do danas, Dinamo je (prema podacima Transfermarkta) u druge klubove plasirao 107 igrača (12 i pol po sezoni, uzevši u obzir i aktualnu polusezonu), ne računajući posudbe i slobodnu fluktuaciju ljudstva s Lomotivom. Na njima je zaradio oko 117 milijuna eura, što u prosjeku iznosi 13,7 milijuna eura po sezoni. Koliko se hrvatskih firmi može pohvaliti tolikim vrijednostima izvoza? Koliko europskih klubova?

Dinamovi europski suparnici Ludogorec i Černomorec sigurno ne, jer ta dva kluba u posljednje dvije sezone nisu zaradila ni eura od prodaje igrača! Istovremeno, ni njihova ulaganja ne mogu pratiti Dinamove iznose. Ukrajinci su u tom razdoblju platili samo 300.000 eura u odštetama; Bugari su, doduše, uložili koliko i Dinamo (oko 3,4 milijuna), ali to je samo zato što su u Maksimiru postali izuzetno štedljivi. Taj iznos, 3,4 milijuna, također je i godišnji prosjek plaćenog za nove igrače unatrag osam i pol trofejnih sezona (ukupno oko 29 milijuna eura), a sada je rastegnut na godinu i pol. Dinamo se time solidarizirao s hrvatskim čovjekom: u situaciji kad ljudi kopaju po smeću i kad su bez posla, ne može ni jedan nogometni klub trošiti više nego što je nužno.

Sav taj promet igrača samo pokuzuje koliko je Dinamo naporno radio da nadomjesti sve odlaske – prodaja je njegova nužnost, a u tako štedljivom klubu nema mjesta ni za skupo plaćene neradnike kao što su bili Koch, Cufre, Tonel i Sammir. Oni su također morali otići, a klub je neprestano tragao za boljim igračima, o čemu svjedoči i brojka od 83 nova igrača dovedena u Maksimir od ljeta 2005. (opet, ne računajući posudbe i Lokomotivu). Među njima se katkad potkrala i koja greška poput Migliorea ili Darba, ali tko radi – taj i griješi.

Nisu valjali treneri, trebalo ih je promijeniti.

Potraga za pravim trenerom također je dio pokušaja izgradnje velikog, europskog Dinama. Od početka svog trofejnog hoda 2005. bilo je 15 smjena i svaki put je šok-terapija donijela neke rezultate. Koliko su temeljiti u Maksimiru su pokazali i time što su Branku Ivankoviću i Krunoslavu Jurčiću u tom razdoblju pružili čak po tri prilike!

I sada, kad na klupi imaju svog 'Guardiolu', izuzetno perspektivnog stručnjaka iz vlastitih redova koji je preporodio momčad i u povijesnom kup ogledu bacio strašni Hajduk na koljena, ironija je u tome da ga ne mogu zadržati. Zoran Mamić potreban je drugdje – bilo bi uskogrudno ostaviti ga na mjestu trenera kad ima još toliko toga što može i treba učiniti za dobrobit kluba na mnogim drugim poljima.

Previše je još stvari ostalo koje treba promijeniti na dugom i trnovitom putu prema europskom Dinamu, a on, kao vojnik kluba, mora ustrajati na toj misiji i preuzeti onaj posao u kojem je najpotrebniji.

Što je još ostalo?

Eh, kad bi samo postojala neka prečica... Neka stvar, ili možda neka osoba koje se nitko nije dotaknuo svih ovih godina, a čija bi smjena pokrenula lavinu promjena...