Trojac vodećih hrvatskih klubova završetak sezone dočekuje u sasvim različitim raspoloženjima.

Dinamo bi trebao slaviti – proslavljati svoju devetu uzastopnu titulu, po čemu je najuspješniji u Europi. Nijedan drugi prvak svoje zemlje ne može se podičiti tako dugom vladavinom, iako je bjeloruski BATE sasvim blizu s osam naslova u nizu. No Dinamo nema s kime slaviti, a i trijumfalno raspoloženje posve je pokvario dvostruki poraz u finalu kupa – u 180 minuta modri su jedva tu i tamo ozbiljnije zaprijetili Rijeci, koja je relativno lako stigla do ukupne pobjede 3-0 i na terenu se pokazala kao ozbiljnija momčad.

Maksimirske proslave su već godinama intimne: s navijačima je, čini se, prijeđena točka iza koje nema povratka, a atmosfera je pomućena i brojnim ozljedama, velikom nesigurnošću oko izgleda rostera za sljedeću sezonu i realnom mogućnošću da nitko iz šampionske momčadi neće vidjeti SP u Brazilu (osim Soudanija, koji je siguran za Alžir).

Završetak sezone je kao iz noćne more, s tri uzastopna poraza – što se modrima nije dogodilo još od 2004./05. – ali kakva je općenito bila? Je li Dinamo napredovao ili nazadovao u odnosu na prošlu?

Rezultatski gledano, stagnirao je – a i to se može reći tek dobrohotno i 'u najboljem slučaju'. Što se tiče prvenstva, ne možemo izravno uspoređivati učinak iz prošle sezone s 12 i ove s 10 klubova, pa ćemo kao referentnu točku uzeti postotak osvojenih bodova od svih prvenstvenih koji su bili u igri (prošle sezone bilo ih je 99 u 33 kola, ove 108 u 36 rundi).

Dinamo je do sada osvojio 75 posto prvenstvenih bodova tijekom ligaške sezone (81); ako u posljednjem kolu pobijedi Hajduk, taj će se postotak popeti na 77,8 – što bi bila potpuno ista brojka kao i lani u 'Ligi 12'. Modri su zasad zabili više golova po utakmici (2,29, odnosno 11 posto više od prošlosezonskih 2,06), ali su više i primili (0,74 ili 21 posto više od lanjskih 0,61).

Nisu osvojili kup, kao ni lani. Doživjeli su u tom natjecanju dva poraza (oba protiv Rijeke u finalu), za razliku od jednog prošle sezone (u produžecima od Zadra). No ono što najviše boli dinamovce i što im je daleko najvažnije s obzirom na ogromni financijski ulog, jest neuspjeh u Europi. Ne samo da se nisu uspjeli plasirati u 'zlatnu koku' što je Liga prvaka, nego su se i u Europskoj ligi predstavili izrazito slabo i rezultatski loše.

Premda treba priznati da je na pad u finišu sezone velikog utjecaja imala i kriza s ozljedama nekoliko važnih igrača, postavlja se pitanje – je li to bilo baš slučajno? Većina tih ozljeda iste je ili slične prirode, a na klubu je odgovornost da takve stvari pokuša izbjeći i nadomjestiti planiranjem. Dinamo na kraju sezone jedva uspijeva složiti momčad i morao je u nju pozvati nekoliko juniora da popune redove.

Vrlo je neizvjesno kako će Dinamo izgledati iduće sezone. Realno gledajući, s obzirom na stanje i formu igrača, kao i na predviđene datume oporavka ozlijeđenih te sve moguće odlaske, trebalo bi promijeniti više od pola startnih 11 i dovesti desetak novih igrača ako se želi plasirati u Ligu prvka. Koga će u Maksimiru moći dovesti, hoće li znati izabrati i kako će se sve to posložiti na vrijeme – pitanja su na koja je nemoguće dati odgovor. Ali izvjesno je da bi još jedan izostanak plasmana u elitno klupsko natjecanje imao dalekosežne posljedice na funkcioniranje kluba.

Zato je realno za očekivati da će Rijeka iduće godine pokušati napasti naslov. Kekova momčad ostvarila je veliki napredak u odnosu na prošlu sezonu i ostvarila sve svoje proklamirane ciljeve – pa i više od toga, suverenim osvajanjem kupa i nenadanim sudjelovanjem u grupnoj fazi Europske lige, gdje je polučila znatno bolje rezultate i ostavila bitno bolji dojam nego Dinamo.

Uoči posljednjeg prvenstvenog kola na kontu ima 64,8 posto bodova, a domaćom pobjedom nad Slavenom može to podići na 67,6 posto. Prošle je sezone klub osvojio 53,5 posto bodova u prvenstvu – napredak je, dakle, više nego očigledan. Rijeka je dosad postigla točno dva gola po prvenstvenoj utakmici (70), a primila točno jedan – to je za 44 posto više postignutih nego lani (kad ih je bilo svega 1,39 po susretu), a 21 posto manje primljenih (lani 1,27 po susretu).

Od ulaska privatnog kapitala u klub, a posebno od dolaska Matjaža Keka za trenera, Rijeka bilježi samo uzlaznu putanju. S momčadi koju čine 'reciklirani' igrači koju su u Dinamu završili kao 'otpatci', oni preuzeti iz manje sretnih domaćih nogometnih središta poput Osijeka i Varaždina, te pokojim lokalnim dečkom i pokojim strancem, bijeli s Kantride napravili su sjajan rezultat. Kek je, osim toga, odlično uspio u tempiranju forme tako da je Rijeka bila najbolja upravo onda kad je to bilo i najpotrebnije.

Sve to potpalilo je nogometnu groznicu kakva na Kvarneru odavno nije viđena. Navijači su strastveno pristali uz ovu Rijeku i iduće će sezone očekivati još korak više. Međutim, koliko god sad ova priča izgledala vrlo pozitivno, treba biti oprezan: riječki vlasnici zasad su morali uložiti puno više novca nego što im se vratilo, a osim Ivana Močinića zasad se ne mogu pohvaliti nijednim svojim 'proizvodom' koji može dosegnuti ozbiljnu cijenu na tržištu. Hoće li i koliko biti spremni još uložiti i riskirati, ostaje tek da se vidi.

A Hajduk?

Rezultatski i statistički gledano, također je napredovao – iako ne ni izbliza toliko kao Rijeka, a nije ni ponovio osvajanje kupa iz prošle sezone. U Europi je ispao od gruzijske Dile u depresivne dvije utakmice – a ne, kao prošle sezone, nakon herojske predstave na San Siru protiv Intera.

Hajduk je još prije mjesec dana, pobjedom 1-0 nad RNK Splitom, premašio svoj učinak u prvenstu iz prošle sezone: tada je stigao do 58 bodova, odnosno 53,7 posto svih bodova (108) koji su igri tijekom prvenstva. Na kraju 2012./13. na kontu je imao 52 boda, što je 52,5 posto od 99, koliko je bilo u igri u 'Ligi 12'. Pobjedom nad Osijekom proteklog vikenda podignuo je taj postotak na 57,4, a eventualnim trijumfom nad Dinamom u posljednjem kolu može stići i do 60,2 posto. Ove je sezone (dosad) zabio 1,66 golova po utakmici (22 posto više nego lanjskih 1,36) i primio 1,17 (24 posto više nego lanjskih 0,94).

U jednom dijelu sezone Hajduk je igrao najbolji nogomet u ligi i dugo je na prvenstvenoj ljestvici bio blizu Dinamu te ispred Rijeke. Kasnije je znatno pokvario dotadašnji dojam i učinak, nekoliko igrača palo je u formi, a prepoznatljiva igra u nekim se dijelovima raspala. Dogodile su se krupne individualne pogreške i jeftino zarađena isključenja: dobar dio onoga što je ranije uspješno izbjegavano, zadesilo je bijele u finišu sezone.

Realni kompetitivni ciljevi na Poljudu su ostvareni time što se momčad plasirala u Europu. No ne postoje odgovarajući statistički pokazatelji za uspješnost Hajdukove sezone, jer pravi ciljevi ondje su bili nešto apstraktniji: financijska stabilizacija kluba, približavanje navijačima i članovima, razvoj mladih igrača, promjena navika u samoj igri... Preduvjet svakog eventualnog napretka u Splitu bilo je priznanje koliko se duboko palo i od čega treba ponovno početi – a po svemu viđenom, to se itekako dogodilo.

Pouzdano možemo reći da su napravljeni krupni koraci prema spomenutim ciljevima. Stečevina ove sezone za Hajduk prije svega je sinergija između momčadi, trenera, uprave i navijača – nešto što treba ponijeti u naslijeđe za budućnost i na tome graditi dalje. A kako će sve izgledati sljedeće sezone? To na Poljudu još nitko ne može znati – mogu se samo nadati i vjerovati.