Bruno Petković otišao je iz Dinama. Ne onako kako je zaslužio, uz cvijeće, stisak ruke i prigodni dres pred punim Maksimirom, nego na mala vrata kao da je jedan od mnogih.
A nije. Iako to možda još svim Dinamovim navijačima nije jasno, Petković iz Dinama odlazi kao jedna od legendi, jedan od njegovih najvećih igrača. Baš kao što je slučaj bio i s Mislavom Oršićem, za kojeg možda navijači nisu ni svjesni kolika veličina je postao i koliko će se svi njegovi golovi zauvijek pamtiti.
vezane vijesti
Obojica su stala na 28 golova za Dinamo u Europi, čime dijele prvo mjesto na ljestvici najboljih klupskih strijelaca u Europi. U toj vrlo važnoj kategoriji nitko u Dinamovoj povijesti nije veći od njih. I teško je očekivati da će i biti tako skoro.
Kad je dolazio u Dinamo prije sedam godina na posudbu iz Bologne, Petković je bio predmet sprdnje kao napadač koji skoro dvije godine nije zabio gol. Malo tko je vjerovao da će baš u Dinamu proigrati, ali vrlo brzo su svi mogli prestati sumnjati.
Odmah je sve kupio
Pod vodstvom Nenada Bjelice, u okruženju koje mu je savršeno odgovaralo, Petković je odmah pokazao koliko može, predvodio je Dinamo u povijesnom prezimljavanju u Europi i ‘kupio’ je sve.
Svih ovih godina među Dinamovim navijačima imao je sličan status kao Sammir. Nevjerojatni, neviđeni talent, pravi šmeker, ali igrač koji je nekad djelovao kao da mu se nije dalo. Bilo je utakmica u kojima je izluđivao svojom nonšalancijom, iako se ne zna da je jako često igrao pod blokadama dok su mu doktori govorili da mu je bolje da pauzira. No, kad je gorjelo i kad je trebalo potegnuti ili prelomiti, Petko je uvijek bio - tu.
U novije vrijeme sjetit ćemo se gol za pobjedu protiv Betisa, dva za pobjedu protiv PAOK-a te golove u derbijima Hajduku i Rijeci, kojima je Dinamo prošle sezone obranio naslov prvaka. Od igrača kojemu su se smijali, Petković je postao lik čije škarice protiv Bodo/Glimta su se tiskale na službene klupske majice, a pamtit će se i sjajna dva gola Krasnodaru u Europskoj ligi.
No, osim toga, Petković je bio igrač zbog kojeg se dolazilo na Maksimir. Igrač poteza, tip koji je jedini od svih 22 igrača na terenu vidio neki pas, prostor ili način na koji bi mogao proigrati suigrača ili zabiti. Zamjeralo mu se da je premalo bio pred golom, ali da nije bio takav ne bi bio - Petković.
Ono što mu se može i mora zamjeriti u ovih sedam godina u Dinamu jest da je premalo bio prisutan u Dinamovom svakodnevnom životu. Petković je tip koji ne voli medije, ne voli javne nastupe, ali svaki put kad je stao pred mikrofone imao je nešto za reći. Često je pretjerao, kao kad se svađao s novinarima, ali barem nikad nije imao dlake na jeziku.
Bez dlake na jeziku
Nije mu bio problem indirektno prozvati čitavu momčad zbog kukavičkog pristupa u porazu u Salzburgu u Ligi prvaka. Nije mu bio problem reći Robertu Jarniju što misli o tome da će on navijati za Betis protiv Dinama i nije mu bio problem izgledati potpuno šokirano kao nakon poraza od Istre 3:0 u ožujku ove godine.
Nije dao puno intervjua, nije često bio na press konferencijama, ne zbog novinara nego zbog navijača koji su njegove izjave prepričavali danima i tjednima. Dovoljno je bilo da uoči finiša ove sezone dođe na presicu i kaže ‘A što ako uspijemo?’ pa da kompletan Dinamov navijački puk upadne u kolektivnu euforiju.
Dinamo na kraju nije uspio, no Petković je tom prilikom sigurno i sam vidio da je možda pogriješio što nije češće stao ispred kluba i momčadi. Kao prošle godine, na proslavi naslova prvaka na Trgu, kad je rekao da je on dijelom zasluga i bivše garniture na čelu s Mirkom Barišićem i Vlatkom Peras. Znao je da će dobiti salve zvižduka, ali nije mario jer je smatrao da je to ispravno.
Dinamo, odnosno Mario Kovačević, morat će sad složiti potpuno novu Dinamu igru. Ona se godinama temeljila na Petkovićevom spuštanju među linije, nekad i u veznu liniju, njegovoj igri leđima od gola, batinama koje je trpio i ludim asistencijama.
No, više od svih njegovih golova, asistencija i izjava Dinamu će nedostajati izlika u liku Brune Petkovića. U zadnje dvije sezone, kad ga nije bilo i kad je bio ozlijeđen, govorilo se ‘Samo da preživimo dok se Bruno ne vrati’. Petković je u očima navijača, trenera, ali i suigrača bio odgovor za sve probleme i tip iza kojega su se često svi znali skrivati.
Nema više 'senatora'
Sad, kad je otišao, netko drugi će morati preuzeti tu ulogu i bit će zanimljivo vidjeti tko ima dovoljno jaka leđa za to. Petkovićevim odlaskom završila je jedna velika era u Dinamu. Oršića nema odavno, odlaze i Arijan Ademi i Stefan Ristovski, a sad odlazi i Petković.
Nema više famoznih ‘senatora’, neće se više pričati o pušioni ispod juga, ni o tome kako oni gospodare svlačionicom, a nema više ni magije koju je na Maksimir unosio Bruno Petković. Njegov oproštaj od Dinama bio je tek onaj aplauz koji je dobio na zadnjoj utakmici protiv Varaždina. Mahnuo je tribinama, nakon utakmice i BBB-ima i to je bilo - to.
Šteta što se s Dinamom i njegovim novim predsjednikom Uprave rastao kako se rastao. Je li se možda mogao naći zajednički jezik da Petković ostane? Možda je, možda nije, sad više nije ni važno. Dinamo će imati jako težak zadatak ponovno naći takvog genijalca unatoč svim njegovim manama.
A bilo ih je. Jedan engleski novinar u čudu je komentirao kako se Real Madrid rastao od Cristiana Ronalda. Naravno, ne uspoređujemo Petkovića i Ronalda, ali je razlaz bio vrlo sličan. Ronaldo je pred kraj čak dobio i zvižduke jednog dijela navijača, kao što se nekad znalo zviždati i Petkoviću. Uz komentar kako je Real izgubio jednog od svojih najvećih igrača, spomenuti novinar je za kraj Realu poručio:
‘You will miss him when he is gone’.
