U Kijevu ništa novo, barem što se zagrebačkog kluba tiče! Dinamo je otišao na put za Ukrajinu s velikim nadama, a vratio se s pričama o 'dobroj igri', s posebnim dodatkom kako se 'nisu osramotili'. Treba li cilj jedne ozbiljne momčadi biti izbjegavanje sramote ili nešto više, nepotrebno je komentirati, a u Kijevu su se, sada već po tko zna koji put, pokazale neke dječje bolesti za koje zagrebački klub još nije našao lijeka
Simptomi te bolesti ogledaju se prvenstveno kroz tri elementa, koji i nisu toliko vezani uz samu individualnu kvalitetu igrača, o kojoj je već dovoljno rečeno. Koncentracija, distribucija lopte i transformacija obrana-napad osnovni su nogometni elementi timske i individualne igre, u kojima Dinamo i dalje šepa.
Iz stožera plavih dolaze komentari o dobroj igri i nedostatku sreće, ali ne možemo se oteti dojmu da su Zagrepčani od pobjede bili kilometrima daleko, te da su učestale individualne pogreške, sada već prepoznatljiva 'europska' boljka, stvar koja nikako nije slučajna.
Već poznati blackouti i neobjašnjive pogreške nešto su što prati modre, a iskusni igrači Kijeva znali su način kako to iskoristiti. U utakmicu su ušli pripremljeni, odmah pritisnuli zagrebačke igrače i razvijali igru po bokovima. Prije negoli su se plavi uspjeli snaći, na semaforu je stajao rezultatski deficit. Loše pokrivanje Vide i naivno ispadanje nekoliko igrača na lijevoj strani ne može se opravdati ničim, a ponajmanje dekoncentracijom i sporim ulaskom u utakmicu. Drugo je poluvrijeme još više pokazalo probleme u koncentraciji.
Svi obrambeni igrači, osim Šimunića, u nekom su trenutku počinili kardinalne pogreške koje su mogle rezultirati povećanjem vodstva, ali ipak nisu, što zbog nekoliko dobrih reakcija Kelave, a što zbog sitnih nespretnosti napadača Kijeva. Osim toga, elementarnim formiranjem igračkog trokuta, Kijevljani bi u svega nekoliko poteza izbacili veznog igrača koji je trebao pomagati bilo Vidi bilo Pivariću, pa je ovaj dvojac često bio na mukama protiv nekoliko domaćih igrača.
Tijekom utakmice, često se mogao steći dojam da je po gol zagrebačkog Dinama opasniji vlastiti, nego protivnički posjed lopte. U dosadašnjim europskim utakmicama, Kijevljani se obranom nisu iskazali, ali njihov je povremeni pritisak bio dovoljan kako bi potpuno iz igre izbacili Dinamove vezne igrače. Protok Dinamove lopte nije bio tečan, a linije se nisu sinkronizirano pomicale i na taj način omogućavale igru s jedanaest igrača. Callelo, Ademi i Brozović uglavnom nisu uspijevali zadržati loptu, a niti je proslijediti prema naprijed pa je, slično kao i protiv Porta, Šimunić bio često primoran vraćati je golmanu.
Suprotno nogometnoj početnici, povratna dodavanja golmanu često su išla unutar linija gola, pa je drugi pogodak Kijeva došao na sličan način kao prvi Porta, kao rezultat obrambenog pritiska koji Dinamo ne može izdržati. Pivarić je morao spretnije reagirati u toj situaciji, ali njegova je pogreška manja od velikih problema koje Dinamo ima s distribucijom kada mu protivnička ekipa nametne kvalitetan presing.
Ako ste pažljivo gledali utakmicu, pogotovo u prvom poluvremenu, zagrebački su igrači u nekoliko navrata dobro oduzeli loptu domaćinima, na tridesetak metara od vlastita gola, upravo u idealnoj zoni za kontranapad uz brzu transformaciju. Na drugim ćemo europskim terenima (pogledajte samo utakmicu Manchester City - Borussia) upravo ovaj element igre vidjeti kako se odigrava uz nevjerojatnu preciznost i uigranost svih igrača, što kod Dinama nije bio slučaj. Niti se mogla vidjeti brza igra po krilu uz okomite lopte, niti igra po zemlji, gdje bi ključan igrač morao biti Beqiraj, korpulentni napadač koji bi leđima primao lopte i tako omogućio igračima iz zadnje linije sprint prema naprijed.
Nažalost, dok je bio u igri, to nije učinio ni jedanput. Alternativa tim modelima individualna je kvaliteta jednog igrača, koji može sam iznijeti loptu u punom sprintu, nešto što već dugo nije Sammirova navika. U drugom su poluvremenu plavi uspjeli razviti nekoliko kontranapada, ali više kao rezultat umora i nonšalancije igrača Kijeva (ipak je to ista obrana koja je primila četiri pogotka u Parizu), nego vlastitom zaslugom.
Istina je, zagrebački Dinamo većinu utakmice nije bio u podređenom položaju. Igrači nisu kampirali u vlastitom šesnaestercu, čak je i posjed lopte većinom bio na njihovoj strani, ali jednako tako su mogli primiti pokoji pogodak više (pogotovo u drugom poluvremenu), na račun vlastitih pogrešaka. Nažalost, i one su dio nogometa, a dok god je tako, teško će Dinamo do bodova i do europskog proljeća.
