Meksiko teži dominaciji posjeda, a čak su se i sa Brazilom borili za prevlast na sredini terena i loptu, no na kraju je Brazil odnio pobjedu, tek za djelić postotka. S druge strane, Hrvatska se borila u tom segmentu i sa 10 Kamerunaca protiv sebe, dok o Brazilu ne treba ni pričati (imali 39% posjeda). Iako je Rakitić prebačen na zadnjeg veznog kako bi osigurao posjed i prvu distribuciju lopte, taj plan očito nije prošao. Stoga, treba ga mijenjati. A ovo su mogućnosti…

Isti sustav, promjena igrača
Izostaviti treba Sammira i Kovačića, a između Brozovića i Vukojevića, provjereniji i nešto limitiraniji izbor bi bio Vukojević, koji zna što sigurno ne može na terenu i kojem nije ispod časti nakon oduzimanja lopte odigrati najosnovniji i konvencionalniji mogući pas. Tako bi se Rakitić mogao pomaknuti bliže protivničkom golu, a Modrić bi dobio nekoga iza svojih leđa. Obojica bi se manje trošili na obrambene zadatke i mogli bi više pridonijeti napadačkom dijelu igre.

Mogući problem se javlja ako se samo prisjetimo slučaja sa Özilom i Modrićem skupa u ekipi. Iako on i Rakitić nisu baš identičan stil igrača, vrlo velika je vjerojatnost da se kapacitet jednog od njih dvojice ne iskorištava koliko se može. Druga boljka tog sustava je Vukojevićev učinak prema naprijed, ili bolje rečeno nedostatak učinka, bar približno sličnog onom Xabi Alonsa. To bi se teoretski moglo anulirati tako da se Rakitić vrati prema centru, pa da sva trojica igraju u svojevrsnoj liniji, što je vjerojatno najgore moguće rješenje protiv Meksika. Oni imaju naviku zatvaranja sredine terena čime bismo izgubili ne samo dva najkreativnija naša igrača, već bi i Vukojević imao puno veće šanse za netočnost u predaji lopte ili neku drugu pogrešku. Zadnji detalj koji bi se morao mijenjati za ovakav sustav je da se na mjesto lijevog braniča mora vratiti Šime Vrsaljko. Nije idealan izbor, ali je puno eksplozivniji, spremniji i pouzdaniji od Pranjića u oba smjera.

Promjena sustava i igrača; iz 4-2-3-1 u 4-4-1-1
Hrvatska reprezentacija bi trebala ozbiljno razmisliti o modifikaciji postojećeg sustava u kojem igra ne bi li se Rakitiću pomoglo da dođe na svoju standardnu razinu iz Seville. Dosadašnjih 4-2-3-1 se vrlo lako može prebaciti u 4-4-1-1 bez previše muke, a sustavi su dovoljno slični da igračima ne zadaju nove poteškoće i dodatno navikavanje. Vukojević bi došao u srce veznog reda, Rakitića bi dobili iza napadača, Pranjić bi se pomaknuo u veznu liniju, a na njegovo mjesto postavio Vrsaljko. Ovim silnim pretumbacijama mjesto u početnoj postavi bi izgubio Ivica Olić, igrač koji većinu utakmica ne igra dobro, previše griješi i općenito ne djeluje kao tehnički dovoljno dobar igrač, ali začudo uvijek nešto pozitivno učini za ekipu. Doslovno uvijek sudjeluje u akcijama za pogodak, kao asistent ili kao strijelac. U utakmici protiv Meksika njegova brzina neće doći toliko do izražaja, stoga je upitno da li je takav Olić uopće iskoristiv. Boljeg jokera s klupe je teško zamisliti.

Još jedan razlog zbog kojeg bi on ostao na klupi je što ovakva formacija iziskuje nešto povučenija krila od onoga kako je on navikao igrati. Tu funkciju bi preuzeo Pranjić, dok bi na desnoj strani ostao Perišić. Samim time bi vezni red bio pozicioniran pa svojevrsnoj dijagonali, a ne svi u liniji, jer bi Pranjić imao više obrambenih zadaća i pomaganja Vrsaljku, dok bi Perišić bio bliže napadu sa Vukojevićem da mu čuva leđa. Rakitić bi dobio veliku slobodu u napadačkom dijelu sa primarnim djelovanjem preko lijevog krila. Naravno, on ne bi igrao karakteristično krilo, već bi svojim ulascima prema sredini u dosta situacija dolazio u izgledne situacije da se okuša u udarcu prema vratima. Ovako bi brojčano potukli Meksikance u veznom redu, što znači jedno više rješenje za pokretanje napada i izlaz iz teških situacija. Imali bi specijaliziranog defanzivca koji daje kreativnijim veznjacima više prostora za djelovanje, a zbog povučenih krila bi igrali s pet veznih igrača, a ne dosadašnjih tri.

Solucija br. 2 za ovaj sustav
Ivan Rakitić u Sevilli najčešće ordinira iza napadača s tendencijom kretanja prema desnom krilu, sa kojeg upućuje opasna ubacivanja. Da bi se njemu omogućio pristup kakav ima u španjolskom klubu, na toj strani se ne smije pronaći Perišić. On bi se premjestio na lijevo krilo, dok bi tu ušao Šime Vrsaljko koji vrlo sličnu ulogu obnaša u Italiji. Ove godine je jedan od boljih igrača Genoe i na toj poziciji ne samo da bi napokon igrao na desnoj strani, već bi dodatno pokrio stranu po kojoj su Meksikanci najopasniji. On i Srna, uz pomoć prilazećih veznjaka i stopera, na toj strani u nijednom trenutku ne bi bili brojčano nadjačani od strane Dos Santosa i Guardada, zasigurno dva najopasnija igrača Meksika. Nedostatak ovakvog rješenja je ponovno uvrštavanje Pranjića na poziciji lijevog braniča, no kakvu god formaciju, igrače i sustav odabrali uvijek će u ekipi biti barem jedan nedostatak.

Najgori slučaj bi bio da se ništa ne promijeni, da stvari ostanu kakve su bile u protekle dvije utakmice, jer će nas zadesiti sudbina iz utakmice s Brazilom. Možemo sanjati dan kada će kockasti dres obući i Gregory Sertich s kojim bi dobili rješenje u sredini terena bez da se mora cijeli ostatak ekipe prilagođavati, no zasad nam ostaje ova realnost. Onako kako smo igrali dosad ne smijemo ponoviti protiv Meksika, jer oni će to znati kazniti. Vrijeme je da s Rakitiću pronađe idealna pozicija, jer bez njegovog pravog učinka Hrvatska ima dosta male šanse za prolazak skupine.