Maroko više nije simpatična priča Svjetskog prvenstva. Maroko je ozbiljna, zrela i taktički iznimno dobro posložena reprezentacija koju nitko ne želi vidjeti s druge strane terena u nokaut fazi.

Utakmica protiv Brazila samo je dodatno potvrdila ono što se već neko vrijeme moglo naslutiti. Ova momčad ima tehniku, strukturu, fizičku snagu, vezni red sposoban kontrolirati ritam i dovoljno individualne kvalitete da kazni svaku pogrešku. Brazil je, s druge strane, još jednom pokazao koliko je opasan kada lopta dođe do Viniciusa Juniora, ali i koliko problema može imati kada protivnik pronađe način da zaobiđe njegov presing.

Maroko je u utakmicu ušao vrlo hrabro. U posjedu se slagao u strukturu 3-2-5, s Achrafom Hakimijem visoko na desnoj strani i Brahimom Diazom koji je često plutao između linija i prelazio iz jedne zone u drugu. Brazil nije pritiskao dovoljno agresivno da bi Maroku ozbiljno otežao prvu fazu izgradnje igre, a marokanski veznjaci pokazali su iznimnu tehničku sigurnost.

Ponajbolji debi u povijesti

Posebno su se istaknuli Bilal El Khannouss, Ayyoub Bouaddi i Neil El Aynaoui. Primali su loptu mirno, pod pritiskom i bez panike, stalno nudeći rješenja suigračima. Bouaddi, iako ima samo 18 godina, odigrao je utakmicu nevjerojatne zrelosti. Stalno je skenirao prostor prije i nakon primanja lopte, prepoznavao pritisak, skupljao druge lopte i davao Maroku stabilnost u posjedu. Takva mirnoća kod tako mladog igrača rijetko se viđa na ovoj razini te se radi o jednom od impresivnijih debija na Svjetskom prvenstvu uopće.

Maroko je bez lopte bio jednako zanimljiv. Njihov 4-4-2 srednji blok nije bio pasivan u negativnom smislu. Naprotiv, bio je vrlo pametno postavljen. Prva linija nije suludo jurila brazilske stopere, nego im je svjesno ostavljala određeni rizik: neka Brazil gradi igru, ali neka to radi kroz zone u kojima Maroko može pritisnuti pogrešno dodavanje. Bekovi i krila reagirali su eksplozivno kada bi lopta došla u njihove zone, a El Khannouss je odradio ogroman posao bez lopte, često omogućujući Maroku da visoko vrati posjed.

Najveći brazilski problem bio je prostor na suprotnoj strani terena. Kada bi Brazil pritiskao, cijela momčad naginjala se prema strani lopte. To je Maroku nekoliko puta otvorilo dijagonalno dodavanje prema daljoj strani, najčešće preko Noussaira Mazraouija, koji je odigrao jako dobru utakmicu. On je znao privući igrače, sačekati pravi trenutak i zatim pronaći igrača između linija na suprotnoj strani.

Maroko je iskoristio očitu manu Brazila

Još jedan detalj jasno je pokazivao koliko je Maroko kvalitetno pripremio utakmicu. Većinu svojih najopasnijih napada gradio je preko lijeve strane, gdje je konstantno stvarao brojčani višak protiv Brazila.

Saibari se često izvlačio prema lijevom krilu iz uloge lažne devetke, Mazraoui je agresivno napadao prostor, dok se El Khannouss priključivao kombinatorici između linija. Takvim kretanjima Maroko je redovito stvarao situacije dva na jedan ili čak tri na jedan protiv Rogera Ibaneza.

Brazilov desni bek tako je često ostajao izoliran u teškim obrambenim situacijama. Kada bi mu u pomoć dolazio Marquinhos ili jedan od veznih igrača, otvarao bi se prostor u desnom međuprostoru brazilske obrane. Upravo je to bio sljedeći korak marokanskog plana. Nakon što bi privukli nekoliko brazilskih igrača na lijevu stranu, brzo bi prebacivali igru prema suprotnoj strani ili napadali otvoreni prostor između linija.

Nije riječ o nekoliko slučajnih situacija, nego o obrascu koji se ponavljao tijekom cijelog prvog dijela. Maroko je vrlo svjesno napadao zonu koju je smatrao najslabijom u brazilskoj obrambenoj strukturi i u tome je imao dosta uspjeha.

Kod marokanskog gola vidjelo se koliko je Brazil ranjiv kada izgubi loptu bez dobre pripreme za povratni pritisak. Paqueta i Ibanez bili su preopterećeni, dodavanje i prijem nisu bili idealni, ali najzabrinjavajući dio bio je broj igrača spremnih za reakciju nakon izgubljene lopte. Bilo ih je premalo. Maroko je zato mogao relativno lako izaći i pretvoriti osvajanje lopte u opasan napad.

Brazilova dva vezna igrača morala su pokrivati previše prostora. Kada bi se obojica povukla prema lopti, a Casemiro bio izvučen kretanjem marokanskog napadača, otvarala se dijagonala prema daljem ofenzivnom veznjaku. Upravo su takve lopte nekoliko puta razbile brazilski presing, uključujući i akciju koja je prethodila marokanskom pogotku.

Ponekad je dovoljno imati samo Viniciusa

Brazil je u posjedu najviše gradio kroz lijevu stranu. To ima logike jer je Vinicius Junior ondje najveća individualna prijetnja, dok Raphinha može napadati prostor iza leđa obrane, a kratke kombinacije u malom prostoru trebale su stvoriti višak. Kada Brazil pronađe Viniciusa u izolaciji, plan je bio bazičan – dati mu loptu i pustiti ga da napravi razliku. Njegov udarac za 1:1 bio je fenomenalan.

Ancelotti je u nastavku morao reagirati. Brazil je iz početne strukture 3+2 u izgradnji prešao prema 4+1 modelu, s oba beka niže i jednim pivotom umjesto dvojice. Time je pokušao dobiti bolji razmak između igrača, bolju kontrolu obrambene tranzicije i jasnije otvaranje širine za Raphinhu i Viniciusa. U prvom poluvremenu Brazil je nakon izgubljene lopte bio previše raširen, posebno u prostoru između stopera, što je Maroku otvaralo napade u dubinu.

Prelaskom na 4+1 Brazil je barem djelomično bolje kontrolirao te situacije. Bruno Guimaraes je češće odlazio u međuprostor, krila su ostajala široko, a centralni igrači pokušavali su se otvarati iz širih pozicija kako bi povukli marokanske veznjake i otvorili prostor u sredini. Ancelotti je gestama jasno tražio utrčavanja prema boku kada bi krila imala loptu. Ideja je bila otvoriti sredinu i učiniti ubačaje i povratne lopte opasnijima.

Jedna od najboljih brazilskih šansi stigla je upravo iz takvog obrasca. Uloge su bile zamijenjene, ali ideja ista: Cunha se spustio široko lijevo, Vinicius je napao prostor iza leđa obrane, Maroko je bio rastegnut i horizontalno i vertikalno, a povratna lopta pronašla je Raphinhu u velikoj prilici. Udarac je obranjen, ali akcija je pokazala što Brazil želi dobiti takvom prilagodbom.

Zrelost koja će prestrašiti svih

Ipak, opći dojam ostaje da je Maroko bio taktički zreliji veći dio utakmice. Saibari je igrao gotovo bez fiksne pozicije, stalno se pojavljivao ondje gdje je trebao stvoriti višak i davao Maroku dodatnog igrača u različitim zonama. Uz to, njegovi potezi su bili potpuno nepredvidljivi i ironično je da je on imao više nekakve brazilske magije nego brojni Brazilci. El Khannouss je pokazao zašto ga mnogi već sada vide kao igrača za najveću scenu jer može igrati centralno i široko, ima sjajan centaršut, mirnoću na lopti i dobar osjećaj za tempo.

Bouaddi je pak dominirao je u skupljanju ničijih i drugih lopti, neumorno pokrivao prostor te demonstrirao tehničku kvalitetu s obje noge. Upravo ga ta sposobnost igranja podjednako lijevom i desnom nogom čini izrazito teškim za čuvanje. Maroko je u njemu dobio veznjaka koji ima potencijal postati jedan od najboljih na svojoj poziciji u svijetu.

Brazil ima individualnu klasu koja može odlučiti svaku utakmicu. Vinicius je dokazao da mu ne treba puno. Ali Maroko ima sustav, mirnoću i sposobnost da pronađe slabost protivnika. A na Svjetskom prvenstvu, posebno u nokaut fazi, takve momčadi postaju najopasnije.