Slovenija je oduvijek imala dosta specifičan odnos s nogometom. Nikada on nije bio smatran sportom kojeg obožavaju svi, niti djeca danas na njega gledaju kao na onaj gdje će pronaći svoje idole. Razumljivo je to u državi u kojoj postoje zvijezde kao Luka Dončić i Tadej Pogačar, i u državi čiji je sportski sustav, kao i odnos sporta i obrazovanja, izuzetno dobro posložen.

Međutim, u onim ranim godinama nakon proglašenja neovisnosti, malo što može poslužiti kao instrument nacionalnog samopotvrđivanja bolje od nogometa. Nogomet je jezik koji ne zahtijeva prijevod i koji može staviti malenu naciju na kartu koja inače ne prima mjesta za nju. Uostalom, to je napravio u to vrijeme i za Hrvatsku.

Prvi značajni uspjeh

Srečko Katanec je bio prvi izbornik koji je otvorio tu kartu. Euro 2000. je bilo prvo pojavljivanje Slovenije na velikom natjecanju ikada. Uslijedillo je Svjetsko prvenstvo u Japanu i Južnoj Koreji 2002. Bilo je to prvo pojavljivanje na Svjetskom prvenstvu. Slovenija će nakon toga otići na Svjetsko prvenstvo još samo jednom, 2010. pod Matjažom Kekom. Katanec je bio graditelj, strateg, čovjek koji je od skromnih resursa napravio reprezentaciju koja je prelazila vlastitu veličinu.

A Zlatko Zahovič bio je srce te reprezentacije. Motor, kreativac, strijelac, jedini igrač u slovenskoj povijesti koji je, po svim kriterijama, bio sposoban igrati na razini europskog vrha. Igrač koji je u finalu Lige prvaka 2001. s Valencijom bio na pragu najvećeg klupskog uspjeha, i koji je propustio penal u seriji jedanaesteraca koja bi Valenciji donijela taj naslov. Igrač koji je za Sloveniju zabio 35 golova u 80 nastupa što je rekord koji stoji i danas. Igrač bez kojeg Slovenija ne bi bila Slovenija onoga što je bila.

Ta dva čovjeka su Sloveniju dovela do Svjetskog prvenstva. I ta dva čovjeka su, u jednoj noći u Južnoj Koreji, napravili skandal koji nije zaboravljen ni 26 godina kasnije.

Katanec i Zahovič: Dva čovjeka, dvije Slovenije

Napetost između Kataneca i Zahoviča nije počela u Južnoj Koreji. Počela je mnogo ranije, možda od samog trenutka kada su se sreli unutar reprezentativnog okvira, i imala je korijen koji seže dublje od osobnih neslaganja.

Katanec je iz Ljubljane. Rođen u glavnom gradu, odrastao u centru slovenskog urbane kulture, igrač koji je karijeru gradio u Zagrebu, Beogradu, Stuttgartu i Sampdoriji. Discipliniran čovjek, čvrst u uvjerenju da kolektiv mora biti iznad pojedinca. Bio je tip trenera koji nije volio egomaniju i koji je u slovenskom kontekstu gradio identitet momčadi na solidarnosti i industrijskoj radnoj etici.

Zahović je Štajerac. Iz Maribora. Industrijskog, radničkog, ponositog grada koji se prema Ljubljani odnosi s mješavinom ljubomore i prezira kakva definira svaki regionalni rivalitet u malim zemljama. Maribor i Ljubljana nisu samo dva grada, oni su dvije duše jedne nacije, i ta duše nisu uvijek u mirnim odnosima unutar jedinstvenog kolektiva. Zahovič je nosio Maribor na leđima na način koji nije bio samo geografski. Bio je to njegov identitet i ponos.

Između ta dva čovjeka tinjala je ta razlika. Već su se bili sukobili jednom, ranije u kvalifikacijama, u incidentu koji je kulminirao javnom svađom i koji je SMS-ovima i novinama prolazio slovenskom javnošću. Katanec je tada bio dovoljno jak da prebrodi. Zahović je ostao dovoljno bitan igrač da u kontekstu reprezentacije bude nezaobilazan.

Stigli su u Južnu Koreju zajedno, u istom avionu, s istim ciljem. S tim da je, ispod površine zajedničkog cilja, tinjalo sve što su godinama akumulirali.

Utakmica sa Španjolskom

Prva utakmica Svjetskog prvenstva za Sloveniju. Protivnik: Španjolska. Na papiru teška utakmica, ali Slovenija je bila ohrabrena iskustvima s Eura 2000. gdje su igrali sa Španjolcima i pružili dobar otpor. Nije to bila utakmica u kojoj bi Slovenija trebala biti potpuno paralizirana od straha.

Na otoku Jeju u Južnoj Koreji gdje se igrala utakmica, atmosfera je bila onakva kakva je inače na prvim utakmicama Mundijala. Električna.

Slovenija je izgledala solidno u prvom dijelu. Zahovič je bio prisutan, tražio je loptu, pokušavao organizirati igru. Ali Španjolska je bila superiornija i gol Raula u 44. minuti je stavio Sloveniju u neugodnu poziciju. 1:0 za Španjolsku na odmoru.

Katanec je na poluvremenu govorio o taktici, korekcijama, pritisku. Slovenija je trebala gol. Protiv Španjolaca nije bilo nemoguće igrati. 63. minuta. Slovenija zaostaje 1:0. Katanec se okreće prema klupi i daje signal: zamjena. Izlazi Zlatko Zahovič. Ulazi Milenko Acimović.

Reakcija koja je zakuhala stvar

Zamjena u 63. minuti nije neka anomalija. Zahovič nije izgledao najbolje jer nije dobivao loptu na mjestima gdje je želio, igra Slovenije nije tekla najbolje i u jednu ruku je bilo to razumljivo. U drugu, i dalje se radilo o najboljem igraču Slovenije. Koji je potencijalno mogao iz ničega napraviti nešto. Koji je uostalom i imao jedan udarac u okvir u te 63 minute i nekoliko dobrih dodavanja.

Za Zahoviča, koji nije bio igrač koji olako prihvaća izlazak s terena bez reakcije, posebno ne u 63. minuti prve utakmice Svjetskog prvenstva, ta zamjena bila je uvreda.

Zahovič je napustio teren. Protrčao je pored Acimovića kojeg je brzinski pozdravio, i usput udario nogom bocu vode koja se našla pored njega.

Utakmica se nastavila. Španjolska je zabila još dva gola. Slovenija je izgubila 3:1. I dok su igrači ulazili u tunel, skandal koji će definirati slovensko Svjetsko prvenstvo tek se zahuktavao.

Konferencija u suzama

Katanec je sjeo pred mikrofone s izrazom lica koji je, prema opisima novinara koji su bili ondje, bio mješavina iscrpljenosti, boli i nečeg što su opisivali kao gotovo nevjericu. A onda je rekao što se dogodilo.

Zahovič je, prema Katančevoj izjavi, rekao stvari koje nisu bile samo profesionalna kritika. Bile su osobne. Grube. Direktne na način koji prelazi granicu normalnog konflikta između igrača i izbornika.

Zahovič je, prema Katančevom opisu, rekao da može kupiti njega, njegovu obitelj, njegovu kuću i Šmarnu goru. Šmarna gora je planinski vrh pokraj Ljubljane, omiljeno mjesto Katančevog domaćeg krajolika, simbol njegove povezanosti s tim krajem. Zahovič, Štajerac, je s tom porukom bio jasan. Bolji sam od tebe, bogatiji sam od tebe i mogu kupiti sve što voliš.

Zahovič je nadodao i da je Katanec 'ljubljanska pi**a' i da mijenja samo Štajerce. Ta optužba o regionalnoj pristranosti bila je otrovna preciznost. Nije napadao samo Kataneca kao trenera, nego kao čovjeka koji, prema Zahovičevoj logici, svjesno diskriminira igrače prema tome iz kojeg su dijela Slovenije.

Katanec je na konferenciji plakao. Bio je to čovjek koji je dobio udarac od kojeg se nije pripremao braniti, pogotovo ne pred kamerama i mikrofonima. Katanec je u istoj izjavi najavio da će po završetku turnira podnijeti ostavku.

Zahovič pakira kofere

Slovenija je donijela odluku brzo. Zahovič je poslan kući. Nije dovršio Svjetsko prvenstvo. Otišao je iz Južne Koreje i letio prema Europi, a Slovenija je nastavila igrati bez svog najboljeg igrača.

Slijedile su, naravno, javne izjave. Zahovič je dao izjavu u kojoj je jasno govorio da on ne smatra da je pogriješio u suštini, samo možda u tonu. Nije to bila isprika u klasičnom smislu.

Slovenija je izgubila sve tri utakmice u skupini. Španjolska, Južna Afrika, Paragvaj. Ispala je bez pobjede, bez boda, bez Zahoviča. Katanec je, kao što je najavio, podnio ostavku odmah po završetku turnira. Naslijedio ga je Bojan Prašnikar.

Afera Šmarna gora

Incident je odmah dobio ime. 'Afera Šmarna gora'. Po onom specifičnom detalju iz Zahovičeve uvrede, po dijelu ljubljanskog krajolika koji je Zahovič upotrijebio kao poantu svog napada. Ime je ostalo. I s njim je ostala cijela priča, ugraviravana u slovensku sportsku kulturu na način koji ne blijedi.

Uspoređivana je, i s pravom, sa Saipan aferom. Keane i McCarthy, isti turnir, ista 2002. godina. Dva čovjeka, dva incidenta koji su raspalili naciju i koji su ušli u antologiju sportskih skandala. Ali razlika između Saipana i Šmarne gore je i razlika između Irske i Slovenije. Keane-McCarthy je skandal koji je odjekivao globalnim medijima tjednima, a Zahovič-Katanec je ostao uglavnom u slovenskim i regionalnim okvirima, ali ne i globalna priča.

To ne umanjuje njezinu težinu za one koji je se sjećaju. U Sloveniji, Šmarna gora je referentna točka za svaki put kada se govori o unutarnjim sukobima u slovenskoj reprezentaciji, kada se govori o egu i kolektivu, kada se govori o regionalnoj napetosti između Ljubljane i Maribora koja nikad nije u potpunosti razriješena. Šmarna gora je tu, kao sjena koja pada s tog samog brda.

Katanec se vratio na klupu Slovenije 2013., jedanaest godina poslije. Zahovič je u međuvremenu završio igračku karijeru i postao sportski direktor Maribora. Dvojica nikada nisu imala javno, formalno pomirenje. No svaki put kada bi novinar postavio pitanje, obojica su govorili s odmakom koji sugerira da je odnos, možda, složeniji nego što je ikad bio opisan. Ne nužno pomirljiv, ali složeniji.

Što je Šmarna gora zapravo bila

Na površini, ovo je priča o jednom igraču koji je izgubio strpljenje s jednim izbornikom. O jednoj zamjeni u 63. minuti koja je postala okidač za sve što je tinjalo godinama. Ali ispod površine, Šmarna gora je priča o tome što se dogodi kada se unutarnje tenzije, regionalne i karakterne, susretnu s pritiskom na najvećoj sportskoj sceni. O tome da uspjeh nekada ne briše individualne napetosti, nego ih ponekad komprimira, i da ta kompresija, kada popusti, može biti razarajuća.

Slovenija je na SP 2002. otišla s igračkim kvadrom koji nije bio dovoljno širok za siguran prolazak iz skupine. A bez Zahoviča je bilo još teže. I ta matematika je bila bolna. Ne samo za navijače koji su gledali tri poraza, nego i za igrača koji je sjedio negdje u Europi i pratio utakmice u kojima je mogao biti.

Šmarna gora nikad nije bila formalno zaključena. Nije bilo javnog pomirenja, nije bilo zajedničke fotografije, nije bilo one scene u kojoj dvoje protagonista stisnu ruku pred kamerama i kažu da je sve oprošteno. Slovenija je živjela s otvorenom ranom, ne jako bolnom, ne svakodnevno vidljivom, ali prisutnom svaki put kada bi netko postavio pravo pitanje.

I ponekad, u intervjuima koji su prolazili godinama, Zahovič bi rekao nešto poput: 'Rekao sam neke stvari koje ne bih trebao reći.' A Katanec bi rekao nešto poput: 'Bila je to teška noć.' I novinar bi bio zadovoljan odgovorom koji nije bio odgovor, a pitanje bi ostalo onamo gdje je uvijek bilo.

Postoje sukobi koji se ne rješavaju, već koji se samo nose. Koji postanu dio tko si, dio kako te pamte. Afera Šmarna gora je takav sukob. Preoštar za zaborav, previše ljudski za jednoznačnu osudu, previše slovenski za da ga razumije netko tko nije iz sličnih krajeva.