NINA VIOLIĆ:

'Zbog publike moramo snimati sve veće i veće smeće'

04.11.2013 u 11:10

Bionic
Reading

Poznatu kazališnu glumicu Ninu Violić, osim u ZKM-u, odnedavno možemo gledati i na malim ekranima u seriji 'Na terapiji'. O seriji, liku Renate koji tumači, psihoterapiji, dugometražnom filmskom prvijencu koji je još u povojima i još mnogočemu popričali smo s glumicom

Serija 'Na terapiji' originalan je dramski format izraelske produkcijske kuće Sheleg Productions Ltd., a nastala je prema scenarističkom predlošku Hagai Levija, Ori Sivana i Nir Bergmana. Do sad je adaptirana u 15 zemalja, u mnogima od njih postigavši veliki uspjeh. U hrvatskoj inačici, koja igra na HTV1, Nina Violić tumači lik Renate koja bijeg od dosadnog i ustajalog braka s psihoterapeutom Tomislavom (Elvis Bošnjak) traži u ljubavnom izletu.

Koliko ste bili upoznati sa serijom 'Na terapiji' prije nego što ste postali dio ekipe hrvatske inačice?

Moram priznati da nisam nikad gledala seriju. Samo sam pogledala Natašu Janjić u srpskoj inačici i bila je izvrsna. No poznavala sam koncept, budući da se u našim glumačkim krugovima o seriji pričalo još kad je izašla američka verzija s Gabrielom Byrneom te poslije kad je Miki Manojlović igrao srpsku, a Igor Samobor slovensku inačicu. Znali smo da je serija jako inspirativna za glumce, da je tekst super suvislo napisan te da podsjeća na odlične kazališne tekstove što se bave psihodramom.

Priče se u seriji razvijaju u glumačkoj igri jedan na jedan (u pokojoj priči jedan na dva). Koliko su takvi kadrovi izazovni gledateljima?

Kod glume jedan na jedan gledatelj je u potpunosti usmjeren na glumce i to kako glume. Tko to voli – voli. Ja u kazalištu obožavam gledati statične predstave s gomilom fenomenalnog teksta. Ne trebam neku suludu montažu da bi me nešto zabavilo, tako da ja to 'po defaultu' volim. Usto, mislim da će se serija svidjeti ljudima koji vole trodimenzionalne stvari.

'Zbog publike iz godine u godinu trebamo proizvoditi smeće'

Znači, vjerujete da će serija kliknuti kod nešto zahtjevnijih gledatelja?

Da. Sva sreća da je HTV ukinuo gledanost jer će upravo taj potez dati prostora takvim televizijskim formatima da se razviju. Ima puno ljudi koji vape za kvalitetnijim programom zato je projekt trećeg programa, ukidanje gledanosti i rehabilitacija radija velika stvar. Ja i dalje vjerujem da čovjek u sebi uvijek teži gledati, čitati i slušati kompliciranije stvari, samo nema vremena pa bleji u gluposti.

Niste najsretniji zbog činjenice da danas isključivo gledanost označava mjerilo uspjeha.

Problem je u tome da je urednicima jedini kriterij godinama bio gledanost i na tome se dvadeset godina bazirala politika svih televizija, a to je pakleni plan u kojem publika uvijek najviše gleda smeće i onda mi iz godine u godinu trebamo proizvodit sve veće i veće smeće ne bi li nas što više gledali. Nedavno mi je palo na pamet kako su naši roditelji, bake i djedovi prije trideset godina pod najnormalnije svaki petak, na primjer, gledali 'Berlin Alexanderplatz' kao što danas bulje u 'Sulejmana', a nisu bili ni pametniji ni obrazovaniji i sviđalo im se. To znači da su ljudi spremni na kompleksnije sadržaje, no ako im nudiš neprestano gluposti, blejat će u gluposti.


Kompleksniji sadržaj nudi i 'Na terapiji'. Što vam je bilo najzanimljivije na samom snimanju serije?

Glumački najzanimljivije stvari su se dogodile kad smo mogli snimiti što duže u kontinuitetu bez prekidanja. Mislim da je rekord 34 minute bez prekidanja. To se rijetko, skoro nikad, događa na filmu, a kamoli na serijama koje se štancaju iz dana u dan i u kojima glumci ne stignu ni tekst naučiti pod pritiskom produkcije i žurbe. U tom smislu, serija nam je svima bila zanimljivo i novo iskustvo, posebno Elvisu Bošnjaku. Svaka mu čast na ulozi.

Njegov psihoterapeut Tomislav tih je i vrlo sugestivno usmjeren prema pacijentu u seriji. No tu tišinu zadržava i u odnosu s vama, odnosno suprugom Renatom u seriji.

Elvis je u seriji velika pizda. Njegov posao je da sluša i šuti i nikad ne govori što misli, a moj je problem, odnosno problem njegove žene, da je to preselio i u privatni život. Jer ja, naravno, sve saspem u glavu, i što mislim, i što osjećam, i što treba, i što ne treba. U tom smislu sam se vrlo saživjela sa svojim likom Renate.


Elvis Bošnjak kao psihoterapeut Tomo

Osim s Elvisom, kadar dijelite sa svojom dobrom znanicom s kazališnih dasaka Anom Karić?

S Anom sam stvarno puno surađivala, od ITD-a nadalje. Doživljavam je kao najbližu kolegicu iz moje generacije. Sad smo prvi put zajedno snimale, dok s Elvisom još nikad nisam glumila. Na njemu je bio veliki teret i pravi je heroj. Kad gledate kako isti lik igraju Gabriel Byrne, Miki i Samobor, Elvis je vrlo hrabro pronašao samo svoj put.

'Stereotipi koji nisu na prvu loptu'

Same priče s kojima se suočava Elvisov psihoterapeut dosta su bliske našim ljudima.

Ustvari, riječ je o stereotipima koji to nisu na prvu loptu. Zafrkavali smo se da je zaplet isti kao u sapunicama. Serija se ne srami stereotipa, već ih kopira, ali i obrađuje na jednom višem nivou. Imamo tu dugogodišnji brak s troje djece koji više ne funkcionira, PTSP-ovca, bračne sudružnike koji ne znaju žele li dijete ili ne, ženu koja zavodi psihoterapeuta, djevojku koja je zaljubljena u trenera… Sve je vrlo jednostavno, ali se obrađuje dubinski. Uostalom, svi mi imamo vrlo stereotipne odnose u životu, a uvijek smo uvjereni da smo nešto posebno drugačiji od ostalih. Naša patnja uvijek nam se čini većom i posebnijom od cijelog svijeta.

Koliko vam je bilo zanimljivo stvarati lik Renate koja bračnu dosadu ispunjava ljubavnikom?

Odmah sam se mogla spojiti s Renatom i njenom pričom. U jednu ruku, bilo mi je jako jednostavno glumiti, ne samo zbog tog prepoznavanja, nego i zato što s tekstom nisam trebala ništa raditi, dodavati, mijenjati kako bi oživjela lik. Sve mi teže pada kad dobijem ulogu koju ne razumijem. Uvijek je glumački izazovno raditi nešto što ti nije blisko pa moraš vjerovati u sam proces koji će te dovesti do lika. No i u to sve više sumnjam jer mislim da ne možemo svi igrati sve. Posebice na filmu i televiziji koji sve manje podnose takvu vrstu glume i na kojima bi glumac u stvari trebao biti jedno s likom.

Renata je u seriji ušla u proces (obiteljske) psihoterapije. Je li i vas, kao glumicu, taj proces uvukao u sebe za vrijeme snimanja?

Jest, i to na više načina. Kako nikad nisam bila u bračnim terapijama ni na psihoterapiji, zanimljivo mi je bilo proći kroz taj postupak, makar i kroz lik Renate. Ima jedna epizoda u kojoj se bavimo imago terapijom. Neki moji prijatelji su bili na toj terapiji i svejedno su im se brakovi raspali. No uspjeli su iskomunicirati cijelu situaciju i nisu poslije toga bili neprijatelji. I u našoj epizodi se to dogodi. Uspijemo si reći neke stvari iako shvatimo da to i dalje ne funkcionira.

Priča se da brak u raspadu traje onoliko koliko psihoterapeutu treba da skupi za novi auto. Stoji li to ili psihoterapija pomaže ljudima, brakovima i ostalom?

Čini mi se da pomogne u tom pogledu da čuješ drugu osobu, da ne budeš isključiv i da razbiješ tu subjektivnu sliku iz koje ne možeš izaći. Može li ti pomoći da održiš brak, u to sumnjam.

Dugometražni prvijenac u povojima

Pobjegnimo malo od psihoterapije. Osim što vas gledamo u seriji i na kazališnim daskama, uskoro bismo vas mogli gledati i na velikom ekranu. S producenticom Zdenkom Gold radite na svom dugometražnom filmskom prvijencu.

Da. Napisala sam scenarij za koji smo od HAVC-a dobili novac za razvoj projekta. Nedavno smo bili na vrlo značajnoj radionici europskog filma Eave. Zdenka Gold je napravila svoj dio posla fantastično, a ja sam imala mogućnost raditi sa script doktorom. Scenarij bi za mjesec dana trebao biti gotov.

Tko sudjeluje u projektu osim Zdenke i vas?

U projektu su sigurno Leon Lučev i naša prijateljica te nekadašnja glumačka učiteljica Lee Delon Amerikanka koja živi i radi u Parizu.

Možete li reći još ponešto o projektu?

Vrlo je jednostavan i u toj svojoj jednostavnosti maksimalno kompliciran. Radi se o subjektivnoj i objektivnoj perspektivi, odnosno činjenici da nismo sposobni ništa objektivno doživjeti u životu. Jedan turbulentan događaj se prati iz tri različite perspektive kroz nekakav, nazovimo, rašomonski pristup.