U pakleno vrućem Milanu, gdje je i vožnja pretrpanim metroom do San Sira djelovala kao put bez povratka, s više od 40 stupnjeva i nepodnošljivom sparinom, rijeke znoja slijevale su se niz lica i tijela putnika. Velika većina su bili dobroćudni pedesetplusgodišnjaci, odjeveni u majice s prethodnih Springsteenovih turneja, bez trunke nervoze ili povišenih tonova, čak ni u uvjetima gdje je svaka minuta izgledala kao vječnost. Kolektivni izdah olakšanja nastao je kad su se otvorila vrata metroa, a zrak zagrijan na tridesetak stupnjeva činio se poput proljetnog lahora nakon pakla iz vagona.

Rijeke ljudi slijevale su se prema kultnom stadionu, koji je bez čekanja i nervoze, čak ni po nesnosnoj vrućini, upijao obožavatelje iz svih krajeva svijeta. Oko 58 tisuća zaljubljenika u dobri stari rock dočekalo je jednog i jedinog The Bossa kao starog prijatelja. Jer on to i jest. S njim se druže, plaču, pate i vesele iz desetljeća u desetljeće, a ljubav prema njegovom hrapavom glasu, gitari i uvijek prisutnom melankoličnom zvuku saksofona prenose na iduće generacije. I nećemo se lagati, ljubav i poštovanje su uzajamni, na svakom koncertu daje zadnji atom snage, zajedno s najboljim rock’n’roll bendom na svijetu koji 'praši' kao da im je dvadeset. A jedan od dokaza je i taj što pet minuta prije najavljenog početka, 75-godišnji Boss izlazi na pozornicu, uzima gitaru i započinje s 'No Surrender', poručujući da predaja nikad nije opcija – pogotovo ne u današnjem geopolitičkom kontekstu.

Najglasniji Trumpov kritičar

Springsteenova veza s talijanskom publikom, a osobito s publikom San Sira, iz godine u godinu postaje sve dublja i snažnija. Četrdeset godina nakon svog prvog nastupa u Milanu, Bruce je ponovno ispunio stadion (30. lipnja, a drugi koncert održao je 3. srpnja), ali i svako srce u njemu. No ovaj koncert bio je daleko više od retrospektive karijere ili nostalgičnog okupljanja benda. Preimenovana u Land of Hope and Dreams Tour, turneja je prerasla u pravi politički i društveni manifest – koncert otpora, nade i jasne kritike Donalda Trumpa.

Svaka poruka bila je pažljivo osmišljena, a kako ne bi nešto ostalo izgubljeno u prijevodu, Bruceove političke poruke pratili su talijanski titlovi na ekranima.

U jednom od emotivnijih trenutaka večeri, Springsteen je otvoreno govorio o Americi koja gubi slobodu i dostojanstvo pod 'korumpiranom, nesposobnom i izdajničkom administracijom'. Njegove riječi odzvanjale su stadionom:

'Većina naših izabranih predstavnika nije uspjela zaštititi američki narod od zloporaba nesposobnog predsjednika i neodgovorne vlade.

Njima nije stalo, niti imaju pojma što znači biti istinski Amerikanac. Amerika o kojoj vam pjevam već 50 godina je stvarna, i bez obzira na sve njezine mane, to je velika zemlja s velikim ljudima.

Preživjet ćemo ovaj trenutak.

Sada imam nadu jer vjerujem u istinitost riječi velikog američkog pisca Jamesa Baldwina. On je rekao: u ovom svijetu nema onoliko čovječnosti koliko bismo željeli. Ali ima je dovoljno.'

Pozvao je sve okupljene da dignu glas protiv autoritarizma, da ne pristaju na šutnju i nepravdu, a publika je svaku njegovu rečenicu pratila ovacijama.

Moćni E Street Band

E Street Band, proširen na čak 18 članova, zvučao je moćno i kompaktno kao i uvijek. Posebno emotivan trenutak bio je povratak Little Stevena (Stevea Van Zandta) na pozornicu nakon operacije slijepog crijeva– iako još nije bio spreman za stare vratolomije, nije želio propustiti ovaj trenutak s Bruceom te je održao obećanje i pridružio im se na San Siru. Nils Lofgren briljirao je na gitari, Max Weinberg i Garry Tallent držali su ritam, gospel zborovi i Jake Clemons na saksofonu dali su zvuku dodatnu, tako prepoznatljivu dubinu. Nije bilo potrebe za laserskim showom, vizualnim trikovima, megalomanskim ekranima, automobilima koji vise s krova stadiona, dronovima ili bacačima plamena – glazba je bila više nego dovoljna, a sinergija benda i publike ispunila je stadion nezamislivo dobrom energijom.

Terapija za dušu

Springsteen je vrhunski majstor interakcije – spušta se među publiku, pjeva s njima, dijeli mikrofon, svi smo dio njegove priče i on naše. Tijekom 'Hungry Heart' doslovno je bio među ljudima, pjevao s njima, rukovao se i grlio, a 'Thunder Road' i 'Born to Run', kao i uvijek na njegovim koncertima, fanove bacaju u posebnu vrstu transa. U tim trenucima više nisu bitni ni vrućina, ni umor, ni neispavanost – bitna je samo ljubav prema prokleto dobroj glazbi, onoj koja preplavljuje i budi zaboravljene trenutke i osjećaje, vraća u djetinjstvo i mladost kad si mislio da sve probleme možeš riješiti ako i ti poput junaka iz 'Thunder Roada' zaključiš:

It's a town full of losers and

I'm pulling out of here to win

Taj osjećaj je ono što njegove koncerte čini neponovljivima.

Himna otpora i zajedništva

Poseban trenutak večeri bila je solo izvedba pjesme 'House of a Thousand Guitars', najavljena kratkim uvodom u kojem Springsteen, progovara o svojoj vječnoj temi - nadi:

'Posljednja kontrola nad moći, nakon što su svi mehanizmi vlasti zakazali, su ljudi. Ti i ja. To je zajedništvo ljudi oko zajedničkog skupa vrijednosti. To je sve što stoji između demokracije i autoritarizma. Na kraju dana, sve što zaista imamo smo mi jedni drugima'.

Pjesma, napisana u pandemijskom razdoblju, a objavljena na albumu Letter to You (2020) pred sam kraj Trumpovog prvog mandata, iz današnje perspektive zvuči zlokobno proročanski, posebno stihovi

The criminal clown has stolen the throne.

He steals what he can never own

koji su odzvanjali na San Siru kao jasna aluzija na Donalda Trumpa i političku situaciju u Americi. Na stadionu je ova pjesma postala kolektivni krik protiv nepravde i za bolji svijet.

Glazba se slavila kao utočište, mjesto gdje se okupljaju izgubljeni, ogorčeni i oni koji traže nadu. Bio je to koncert za one koji ne odustaju, koji ne pristaju na kompromise kad je glazba u pitanju i koji već sad jedva čekaju iduću Bossovu turneju jer su ta (skoro) tri sata glazbene ekstaze na San Siru izbrisala svu onu nesnosnu vrućinu i donijela tračak nade u svijetu koji gubi kompas.