Zadnjih tjedana sve je u znaku Svjetskog nogometnog prvenstva, a naše televizije su se svaka na svoj način pripremile za praćenje. Na HRT-u se tradicionalno prikazuju posebne studijske emisije koje u nekim danima traju od ranoga jutra do kasno navečer, a među 'dežurnim' novinarima i voditeljima je Robert Ferlin koji radi u paru s Ivanom Dorianom Molnarom.

Kako izdržavate tempo rada od 12 sati rada u komadu nekoliko dana za redom? Na licu ali i po prezentaciji vam se ne vidi u umor niti pad koncentracije.

Drage tete iz šminke to riješe. (smijeh) Adrenalin te drži svaki put kad uđeš u studio. Možeš godinama raditi, ali kad ti redatelj krene govoriti u slušalicu, krene adrenalin i zagladi se umor na licu. Volim nogomet, volim pričati o njemu, a mogu pričati kao pravi nogometni fan s ljudima koji inače po svijetu naplaćuju to svoje znanje o nogometu, tako da mi je to zapravo na neki način nagrada.

Koliko vam treba za pripremu?

Po dva tri sata otprilike. Ima i nešto pripreme od prije. Znao sam koje su reprezentacije pa sam to malo čitao, gledao, a ostalo su detalji tko je ozlijeđen, tko neće moći igrati. Uglavnom moraš se updejtati i onda idu dva tri sata čitanja sastava, nekakvih trivijalija vezanih uz reprezentacije, trenere. Recimo Tomislav Stipić i ja smo prije koji dan tek na poluvremenu saznali da u jednoj od reprezentacija igraju dva brata čiji će otac bio nogometaš. Tako da imamo 'barba Googla' koji sve zna. (smijeh) A i kolega Ivan mi je stvarno od velike pomoći.

Treba li se za poziv sportskog novinara mora imati talent ili se sve može naučiti?

Kažu da je uvijek je kao i u nogometu, sportu i bilo čemu jedan posto talent, a 99 posto rad, tako da ni ja nisam počeo kao sportski novinar nego sam s kolegom koji je sad pokojni, Koradom Vujnovićem počeo prenositi utakmice Rijeke još 1995. godine. Onda su me za televiziju prvi put za Svjetsko nogometno prvenstvo zvali 2010. kad sam bio u paru s Milom Horvat te dvije godine kasnije za praćenje Europskog prvenstva. U međuvremenu sam prenosio utakmice Rijeke, putovao s njima po Europi i sad kako je za ovo Svjetsko nogometno prvenstvo HRT slagao resurse 'posudili' su Damea Ramića Kovačića i mene u voditeljskom dijelu.

Jesu li naši novinari, napose sportski odgovorni?

Jesu, puno odgovorniji nego što to mnogi misle. Najlakše je samo pljuckati, jer kako što svi misle da su izbornici pa imamo 3 milijuna izbornika, milijun i pol ljudi misli da to može raditi, Sve iziskuje itekakvu pripremu. Čak sam se svojedobno iznenadio koliko se neke kolege pripremaju za to, puno temeljitije nego što ja to radim jer kako nisam isključivo novinar, nisam se mogao toliko posvetiti tome. Znači to su itekako pripremljeni ljudi, a tko radi i griješi. Na kraju krajeva imaš 32 reprezentacije, za neke igrače nikad nisu čuo, ne znaš ni kako se izgovaraju njihova imena ali i to su čak nabavili od Fife. Svi reprezentativci stoje ispred kamere i izgovaraju svoja prezimena da se zna kako ćeš ih prozivati u eteru. Jer lako je za Ronalda, Messija i naše igrače. Ne bi baš bilo zgodno da igrača kojem je ime Jebali nazovem tako a ne sa Ž kako se izgovara. Sva sreća čovjek nije zabio gol u utakmici kad sam ja radio. (smijeh).

Obično su sportski događaju puni emocija. Koji je vama bio najemotivniji sportski događaj koji ste pratili?

Definitivno mi je to bio prolazak Rijeke u skupinu Europske lige u Stuttgartu, kad je Rijeka odigrala 2:2. Na Kantridi je bilo 2:1 pa smo išli na uzvrat i onda je u 94 minuti Rijeka izborila taj prvi ulazak u Europsku ligu. A prije toga mi je bila kvalifikacijska utakmica između Jugoslavije i Hrvatske na Maksimiru gdje smo se remizirali u kvalifikacijama za eurosko prvenstvo. Sjećam se kako je 30 tisuća ljudi sa stadiona nakon utakmice izlazilo u grobnoj tišini. To su mi dva naj događaja, jedan je up, a drugi je down.

Što te danas ljuti u branši, odnosno u novinarstvu?

To što svatko može biti novinar. Imaš portale koji zovu ljude: 'Budite naš novinar, fotkajte, dojavite nam nešto' i sad su odjednom svi postali novinari. Ni ja nisam završio novinarstvo nego hrvatski jezik i književnost, ali u novinarstvo sam ulazio polako, učeći od starijih kolega koji su bili na radiju kad sam ja došao. Mislim da se novinarstvo itekako treba brusiti i raditi. Zapravo ste novinar od 0 do 24, a ne po tome što nekome od nekud šaljete fotke.

Koji vam je omiljeni sport osim nogometa i zašto?

Volim vatrepolo. Jednom sam s profesionalnim vatrepolistom pokušao samo izdržati njegov nalet i onda sam shvatio kako je to užasno zahtjevan i težak sport. Naravno da sam kao i svi u Lijepoj našoj okrenut i rukometu. Imao sam priliku putovati s rukometašima Zameta i znam da su to itekako vrijedni dečki, školovani a uz to se bave 'grubim' sportom, dok su privatno dobri ljudi.

Koliko vam obitelj trenutno trpi zbog napornog tempa?

Malo trpi, ali na neki način je dobar dio njih naviknuto na takvo što. Najmlađe dijete mi planira doći u Zagreb doći dok sam tu da malo uživa u Adventu.

I za kraj, kakve su vaše prognoze za ovo Svjetsko prvenstvo?

Teško je prognozirati jer vidite da je iz utakmice u utakmicu iz kola u kolo da se neke stvari mijenjaju da favoriti ne pobjeđuju, a na kraju krajeva je li Hrvatska prije 4 godine bila favorit? Ma kakvi, da nam je netko dao da igramo u finalu, potpisali bi svi onda smo bili nesretni jer smo izgubili u finalu. Po onome što su naši pokazali protiv Kanade, mislim da bi mogli biti između 4 reprezentacije, a od onoga što smo do sad vidjeli, po meni su Španjolci favorit.