Premda danas s lakoćom vodi zahtjevne formate i suvereno vlada eterom, njezin profesionalni put počeo je znatno ranije, iz čistog mladenačkog bunta i želje da se suprotstavi nepravdi. U razgovoru za tportal Hanan Nanić je otkrila kako danas gleda na svoje novinarske početke, zašto je s godinama izgubila romantičnu iluziju da vijesti mogu promijeniti svijet te što je i dalje svakodnevno pokreće da radi posao o kojem je maštala još kao tinejdžerica.

Vaš nedavni prelazak na N1 televiziju privukao je veliku pozornost. Što vas je najviše motiviralo na ovaj korak i kako se vizija novinarstva na toj televiziji poklapa s vašom osobnom profesionalnom filozofijom?

Nakon dugo vremena provedenog u jednom sustavu, a onda i novinarske pauze nakon gašenja Al Jazeere Balkans, odmarala sam se od novinarstva i fokusirala se na neke druge projekte. Iskreno, nisam znala hoću li nastaviti karijeru u medijima, možda najviše zbog stanja novinarstva danas. Ali N1 mi je ponudio slobodu i prostor za vrlo intenzivnu, živu televiziju, snažno oslonjenu na dnevne događaje, političko i vanjskopolitičko novinarstvo, intervjue i program uživo. Sve ono što znam i volim raditi. To je okruženje u kojem se osjećam prirodno i zbog kojeg je moj prelazak na N1 imao smisla i privukao me. Jako mi je važno i to što ovdje mogu spojiti različite dijelove svog iskustva: novinarski, urednički, voditeljski i producentski. Ne doživljavam novinara kao osobu koja samo postavlja pitanja pred kamerom. Najbolji televizijski razgovor počinje puno prije nego što se upali crveno svjetlo u studiju: istraživanjem, čitanjem, razgovorima, izborom sugovornika i odlukom što je u određenom trenutku zaista važno pitati. Što se profesionalne filozofije tiče, dobila sam prostor i garanciju da ću se svojim poslom moći baviti s punim integritetom i novinarskom slobodom. To se tako pokazalo i u praksi i jako sam sretna što i dalje postoje takvi mediji kod nas.

Od statusa na Facebooku do svjetske televizijske platforme

Televizijski portfelj vam je iznimno bogat – od dinamičnih studijskih emisija i intervjua, preko nepredvidivog terenskog rada, pa sve do putopisnih serijala. Kad biste morali birati, u kojem se od tih formata osjećate najprirodnije i zašto?

Teško mi je izdvojiti jedan format. Najbolje se osjećam u dva poprilično različita - razgovorima jedan na jedan, odnosno intervjuima, i terenskim formatima poput putopisne emisije. Jedan je ozbiljan i formalan, drugi je opušteniji i nepredvidiv. Ipak, koliko god intervju bio formalniji, i on ima vrlo važnu komponentu spontanosti - ako je intervju dobar, a dobar intervju je po meni razgovor dvoje ljudi (ne izmjena pitanja i odgovora) - i on može otići u neplaniranim smjerovima. Možda mi se baš to najviše sviđa u oba formata. Tu je televizija jako konkretna. U isto vrijeme morate jako dobro poznavati temu, slušati što vam osoba govori, prepoznati što nije rekla, reagirati, pratiti vrijeme i zadržati ritam razgovora. Što ste bolje pripremljeni, to si lakše možete dopustiti da u pravom trenutku odstupite od plana. S druge strane, jako volim teren i dokumentarne forme jer vam dopuštaju nešto što studio ne može - da vidite kontekst, razgovarate s ljudima koje inače nikada ne biste sreli i dopustite priči da vas iznenadi. Tada većina priprema pada u vodu i oslanjate se na instinkt i snalažljivost. Mislim da me upravo kombinacija tih iskustava najviše oblikovala.

Često spominjete kako vas je od tinejdžerskih dana zanimala politika i potraga za pravdom. Kad biste se danas sreli s tom tinejdžericom, što mislite, bi li ona bila zadovoljna smjerom kojim je otišla njena karijera?

Mislim da bi bila. Godinama već radim svoj posao iz snova. Toj je tinejdžerici bilo važno da ima platformu kako bi ju dala temama koje smatra važnima. Sjećam se ratova Izraela protiv Gaze 2009. i 2014. Godine. Za vrijeme prvog sam bila srednjoškolka, za vrijeme drugog studentica. Svjetski i hrvatski mediji nisu objavljivali zvjerstva protiv civilnog stanovništva u Gazi, a ako i jesu, to su bile vrlo problematične formulacije u kojima su palestinska stradanja bila, kao i uvijek, dehumanizirana na razini fusnote i brojke, a izraelska personalizirana. Primjerice, Palestinci su ‘poginuli ili mrtvi’, a Izraelci su ‘ubijeni’. Pritom bi palestinske žrtve u pravilu bile samo brojka, a izraelske s imenom i prezimenom. Tada me šokiralo (a taj šok je tu i danas) koliko ljude nije zanimao najdugovječniji sukob u modernoj povijesti koji kontinuirano kroji svjetsku stvarnost, pogotovo zbog manjka empatije ili interesa da se zagrebe ispod površine. Moj doprinos su tada bili statusi i dijeljenje članaka na Facebooku.

'Kada je počeo genocid, imala sam prostor i dala sam ga'

Frustriralo me što ne mogu učiniti više. Sjećam se da sam tad mislila kako bi dobro bilo imati platformu kako bih jednog dana doista mogla ljudima pokazati što se negdje događa, ispričati nečiju istinu i doprinijeti svijetu u kojem živimo. Devet godina poslije, u listopadu 2023. počeo je izraelski genocid protiv Palestinaca, najveći zločin našeg vremena. Prijenos uživo, dan, noć. Kad se ovaj rat dogodio, imala sam tu platformu. Radila sam na Al Jazeeri Balkans, uređivala i vodila emisiju 'Kontekst' i imala slobodu i prostor. I dala sam ga. U tih par godina rata napravila sam desetke intervjua s ključnim svjetskim sugovornicima na ovu temu, vodila desetke dijaloških emisija - konačno sam imala tu platformu i maksimalno ju koristila. Ali onda se dogodila jedna ružna spoznaja - uz tu platformu i svu praćenost sadržaja koje sam radila i sav moj trud - ništa se nije promijenilo. Svijet je i dalje ostao nepravedan. Genocid se nastavio. Kao i šutnja mnogih. I onda sam se našla u situaciji u kojoj sam se pitala ima li smisla ovo što radim? Kako to da se ništa ne mijenja? Mislim da se mnogi novinari u životu suoče s tim pitanjima. Aktivno praćenje izraelskog genocida nad Palestincima od 2023. godine utjecalo je na mene kao na čovjeka i novinara. Među privatnim i profesionalnim spoznajama je i ta da se promijenilo moje razumijevanje novinarstva. Kad ste jako mladi, imate ideju da ćete pronaći istinu, pokazati nepravdu i time je na neki način ispraviti. S vremenom shvatite da novinarstvo nema uvijek moć promijeniti ono o čemu izvještava. Ali ima moć dokumentirati, propitivati, dati kontekst, suočiti ljude s činjenicama i ne dopustiti da važne stvari prođu nezabilježeno. Danas mi se to čini možda manje romantičnim, ali puno ozbiljnijim shvaćanjem tog posla. I s tim nastavljam dalje.

Kao žena koja se uspješno pozicionirala u političkom novinarstvu, koje još uvijek često zna biti 'muški teren', jeste li se na tom putu susretali s predrasudama i kako ste naučili postaviti granice?

Jesam, iako ne bih rekla da je moje profesionalno iskustvo primarno određeno time što sam žena. Imala sam sreću raditi s mnogo ljudi koji su me od početka tretirali kao kolegicu i vrednovali prema poslu koji radim. Dapače, baš sam u većinski ‘muškim redakcijama’ bila prihvaćena i cijenjena. Ali postoje situacije u kojima postanete vrlo svjesni dvostrukih standarda. Kod žena se izgled komentira mnogo češće nego kod muškaraca, a odlučnost ili ambicija mogu se drugačije interpretirati. Ako ste uz to mlada žena koja razgovara s ljudima na pozicijama moći, ponekad osjetite i početnu pretpostavku da možda ne znate dovoljno. To se uglavnom vrlo brzo riješi kada počne razgovor. Živimo u eri brzih informacija i kratke pažnje gledatelja.

Živimo u eri brzih informacija i kratke pažnje gledatelja. Kako uspijevate zadržati dubinu i analitičnost u formatima uživo, a da pritom ostanete dinamični i zanimljivi?

Paradoksalno, mislim da je za jednostavnost potrebna velika količina pripreme. Kada temu poznajete površno, imate potrebu pokazati sve što znate. Kada je zaista razumijete, možete kompleksno pitanje svesti na jednu jasnu rečenicu bez banaliziranja. U televiziji uživo nemate luksuz beskonačnog vremena i zato stalno birate što je bitno. Ne morate gledatelju prenijeti sve informacije koje ste prikupili tijekom pripreme; morate mu dati one koje su potrebne da razumije što se događa i zašto je to važno. A mislim da se ponekad podcjenjuje i publiku. To što živimo u vremenu kratke pažnje ne znači da ljude ne zanimaju kompleksne teme. Zanimaju ih, samo im morate objasniti važne aspekte i ne trošiti njihovo vrijeme. Također, mislim da baš u eri kratke pažnje i brze konzumacije ogromne količine informacija, ljudi i traže nešto dublji format. Rekla bih da je to jedan od globalnih uspjeha koncepta podcasta - ljudi ipak žele čuti razgovor dvoje ljudi - koji nekad traje i po par sati. Važno je da je nešto drugačije i ljudima zanimljivo.

'Uživo smo svjedočili kolapsu sustava vrijednosti'

Zadnje tri godine najviše ste se bavili ratom u Gazi. Kako je dugotrajno praćenje tamošnjih događaja utjecalo na vas osobno i profesionalno?

Mislim da nakon gotovo tri godine svakodnevnog praćenja Gaze više nisam ista novinarka, a vjerojatno ni ista osoba. Postoje teme koje profesionalno pratite, pokušavate ih razumjeti, objasniti i prenijeti publici, a postoje one koje vam potpuno promijene mjerila prema kojima gledate svijet. Gaza je za mene bila ovo drugo. Kada toliko dugo iz dana u dan slušate priče ljudi koji su izgubili djecu, roditelje, domove i čitave obitelji, razgovarate s ljudima koji liječe ranjene dok se oko njih granatira i raspada zdravstveni sustav, s novinarima koji izvještavaju dok istodobno pokušavaju preživjeti atentate - nemoguće je nakon toga svijet promatrati na isti način. Ali možda me jednako kao sam užas Gaze promijenilo ono što se događalo izvan nje. Uživo smo svjedočili kolapsu sustava vrijednosti koji nam se desetljećima predstavlja kao prosvijećen, univerzalan i posvećen zaštiti ljudskog života, ljudskih prava i međunarodnog prava.

Živimo u dijelu svijeta koji sebe smatra njihovim čuvarom i koji na temelju tih vrijednosti procjenjuje, kritizira, sankcionira i kažnjava druge. A onda smo gledali kako neke od najmoćnijih zapadnih država, suočene s masovnim stradanjem Palestinaca, nisu samo šutjele. Financirale su i naoružavale Izrael, pružale mu političku i diplomatsku zaštitu, opravdavale njegove postupke i branile ga od odgovornosti. I to i dalje rade. Mislim da je upravo to za mene bio jedan od najtežih sudara s realnošću: shvatiti koliko brzo vrijednosti koje nazivamo univerzalnima mogu prestati biti univerzalne kada njihova primjena postane politički neugodna. I koliko je opasno kada se međunarodno pravo pretvori u nešto što vrijedi za jedne, a za druge ne. Nakon Gaze puno teže prihvaćam velike riječi o ljudskim pravima bez pitanja tko ih izgovara, prema kome ih primjenjuje i je li ih spreman braniti onda kada ga to nešto košta.

Razgovarali ste i s nizom međunarodnih analitičara, aktivista i prekaljenih ratnih reportera. Što donose njihovi uvidi?

Kad govorimo o mom praćenju genocida protiv Gaze, imala sam veliku profesionalnu privilegiju razgovarati s nekim iznimnim ljudima koji su mi pomogli razumjeti različite dimenzije onoga što se događa. Jedan od njih je norveški liječnik Mads Gilbert, koji je godinama radio u Gazi i liječio Palestince tijekom izraelskih napada. Razgovarala sam s palestinskim pastorom i teologom Muntherom Isaacom, čiji je glas postao jedan od važnijih kršćanskih glasova iz Palestine, posebno okupirane Zapadne obale, gdje izraelski kontinuirani zločini često prolaze nezapaženi, kao i s Ilanom Pappéom, izvanrednim izraelskim povjesničarom i jednim od najvažnijih kritičkih autora za razumijevanje povijesti Izraela i Palestine. Posebno mjesto među tim razgovorima imaju palestinski novinari iz same Gaze.

Razgovarala sam s Motazom Azaizom, koji je iz gotovo anonimnog mladog fotografa postao jedno od globalno najprepoznatljivijih lica Gaze i čovjek preko čijeg je objektiva svijet gledao prve mjesece rata, kao i s Hanijem Mahmoudom, reporterom Al Jazeere English koji o ratu izvještava iz Gaze od 2023. Posebno me pogodilo ono što se dogodilo i događa palestinskim novinarima. Više od 240 naših kolega ubijeno je dok su radili ono što i mi radimo - pokušavali dokumentirati stvarnost i ispričati svijetu što se događa. Zbog toga sam sve što sam proteklih godina radila na toj temi doživljavala kao minimum koji dugujem profesiji koju sam odabrala i privilegiji života koji imam. Razgovarala sam i s Aaronom Matéom, jednim od važnih kritičkih glasova u Sjevernoj Americi i židovskim novinarom koji vrlo otvoreno govori o izraelskoj politici prema Palestincima, s Omarom Suleimanom, čiji glas dopire do milijuna ljudi diljem svijeta, te sa Shaunom Kingom, jednim od međunarodno vrlo utjecajnih aktivističkih glasova za Palestinu. Posebno pamtim i razgovor s Craigom Mokhiberom, dugogodišnjim visokim dužnosnikom UN-a koji je dao ostavku upravo zbog odnosa Ujedinjenih naroda prema onome što se događa u Gazi. Kasnije sam o Gazi razgovarala i s Jonom Swainom i Garyjem Knightom, veteranima svjetskog ratnog novinarstva. Kada razgovarate s ljudima koji su desetljećima svjedočili ratovima i najvećim tragedijama našeg vremena, njihova perspektiva ima posebnu težinu. A onda je došao razgovor s Francescom Albanese, posebnom izvjestiteljicom UN-a za okupirane palestinske teritorije i jednom od osoba koje danas najsnažnije personificiraju borbu za odgovornost za ono što se događa Palestincima. Bio je to jedan od mojih prvih velikih intervjua nakon dolaska na N1 i njezin prvi intervju za hrvatsku televizijsku publiku. Ne znam zašto me baš taj razgovor toliko pogodio. Možda zato što je došao nakon moje duže profesionalne pauze, možda zato što smo razgovarale nakon gotovo tri godine tijekom kojih se činilo da razmjeri tragedije rastu, a osjećaj međunarodne nepravde postaje sve veći. Možda jednostavno zato što smo imale priliku otvoriti toliko toga što se u svakodnevnom izvještavanju često svede na nekoliko minuta. Zato mi je gotovo nemoguće izdvojiti jedan intervju i reći: taj me obilježio. Svaki od tih ljudi nešto mi je ostavio.

Posebnu pažnju privukao je vaš intervju s Francescom Albanese. Zbog čega vam je taj susret bio toliko upečatljiv i što vas je to iskustvo trajno naučilo o novinarskom pozivu?

A onda je došao razgovor s Francescom Albanese, posebnom izvjestiteljicom UN-a za okupirane palestinske teritorije i jednom od osoba koje danas najsnažnije personificiraju borbu za odgovornost za ono što se događa Palestincima. Bio je to jedan od mojih prvih velikih intervjua nakon dolaska na N1 i njezin prvi intervju za hrvatsku televizijsku publiku. Ne znam zašto me baš taj razgovor toliko pogodio. Možda zato što je došao nakon moje duže profesionalne pauze, možda zato što smo razgovarale nakon gotovo tri godine tijekom kojih se činilo da razmjeri tragedije rastu, a osjećaj međunarodne nepravde postaje sve veći. Možda jednostavno zato što smo imale priliku otvoriti toliko toga što se u svakodnevnom izvještavanju često svede na nekoliko minuta. Zato mi je gotovo nemoguće izdvojiti jedan intervju i reći: taj me obilježio. Svaki od tih ljudi nešto mi je ostavio.

Ono što mogu izdvojiti jest Gaza kao iskustvo izvještavanja. Naučila me da novinarstvo nije samo posao prenošenja onoga što se dogodilo. Ponekad je to i odgovornost da nastavite gledati onda kada bi velik dio svijeta najradije skrenuo pogled. I mislim da će taj osjećaj odgovornosti ostati sa mnom cijeli život.

Voli za sebe reći da je bogata osoba

Odrastali ste u Abu Dhabiju i Zagrebu, živjeli u Sarajevu, a školovali se i u Nizozemskoj. Koji od tih gradova najviše osjećate kao svoj?

Volim za sebe reći da sam bogata osoba jer više mjesta na svijetu mogu osjećati i zvati svojim. To su i Zagreb i Abu Dhabi i Utrecht i Sarajevo. Svaki za mene ima nešto posebno i vrijedno, ali svi su moji.

Kada uspoređujete život u Sarajevu, u kojem ste godinama radili na Al Jazeeri, sa zagrebačkom svakodnevicom – što vam najviše nedostaje iz Sarajeva, a čemu ste se najviše veselili u Zagrebu?

Iz Sarajeva mi najviše nedostaju ljudi i jedna specifična spontanost svakodnevice. To je grad u kojem se plan za kavu vrlo lako pretvori u nekoliko sati i potpuno drugačiji plan od onoga s kojim ste krenuli. Nakon sedam godina imate svoje ljude, mjesta, rituale i osjećaj pripadnosti koji se ne ugasi time što ste promijenili adresu. Nedostaju mi i planine, svaki vikend s društvom sam planinarila po planinama koje okružuju Sarajevo. Zagrebu sam se veselila iz drugih razloga. Nedostajalo mi je biti fizički blizu obitelji i prijatelja s kojima sam odrasla i ponovno imati svakodnevni odnos s njima, a ne pokušavati cijeli život organizirati između dva grada. Zanimljivo mi je i ponovno upoznavati Zagreb. Grad iz kojeg odete u dvadesetima nije potpuno isti grad u koji se vratite godinama kasnije, ali niste ni vi ista osoba. Na neki način ga sada upoznajem ponovno.

'Pravi detoks ipak znači maknuti telefon'

Kada ne pratite dnevnopolitičke i vanjskopolitičke događaje, uz kakve se medijske formate ili teme osobno najradije opuštate? Kako izgleda vaš 'detoks' od informacija kada se kamere ugase?

Moj problem je što sam profesionalno deformirana pa vrlo lako i iz odmora završim u nekom novom istraživanju. Mogu krenuti gledati nešto potpuno bezazleno i dva sata poslije čitati o temi o kojoj do tog trenutka nisam znala gotovo ništa. Ali kada stvarno želim isključiti vijesti, gledam dobre serije i filmove, trilere, misterije i znanstvenu fantastiku. Moram biti iskrena i reći da kad se stvarno-stvarno želim isključiti, onda pogledam i malo pliće i površnije sadržaje poput neke dobre romantične komedije. Volim i dokumentarne formate, povijest, znanost, arhitekturu i teme koje nemaju nikakve veze s onim čime sam se tog dana bavila na poslu. Pravi detoks ipak znači maknuti telefon. Možete ugasiti televiziju, ali ako svakih pet minuta otvarate portale i društvene mreže, zapravo niste izašli iz redakcije. Šminka, frizura, reflektori - to je svakodnevica televizijskog posla.

Kako izgleda vaša beauty i modna rutina kada imate slobodan dan i ne morate brinuti o televizijskom dress codeu?

Potpuno suprotno od televizije. Ako ne radim i nemam neki razlog da se posebno spremam, šminka mi je minimalna, a odjeća mora biti prije svega udobna. Televizija ima svoja pravila. Kamera, rasvjeta i činjenica da nekoliko sati sjedite pod reflektorima zahtijevaju određenu vrstu šminke i odjeće koja privatno nema previše smisla. Zato mi je zapravo luksuz slobodnog dana upravo to da o svemu tome ne razmišljam. Volim modu i estetiku i ali privatno mi je puno draže da izgledam kao ja nego kao televizijska verzija sebe.

S obzirom na to da ste radili putopisne serijale, imate li omiljenu destinaciju kojoj se uvijek rado vraćate u privatnom aranžmanu?

Sva ona mjesta koja na neki način zovem svojima. Moje malo selo u Dalmaciji, ali i gradovi i zemlje za koje me vežu ljudi koje volim. Volim reći da su i ljudi mjesta, pa se najradije vraćam tamo gdje imam nekoga kome se vraćam. Mislim da mi s godinama sve manje znači samo mjesto na karti, a sve više ono što sam na njemu doživjela i s kim ga povezujem.

S druge strane, jednako me uzbuđuju mjesta na kojima još nikada nisam bila. Kroz putopisne serijale imala sam privilegiju upoznati dio Afrike i u taj sam se kontinent zaista zaljubila. Putovala sam tamo zbog posla, s kamerom i vrlo konkretnim pričama koje smo išli snimiti, ali Afrika mi je dala puno više od onoga po što sam došla. Fascinirala me njezina nevjerojatna raznolikost - koliko se svijet može promijeniti u samo nekoliko sati putovanja, od velikih, užurbanih metropola i tehnoloških središta do potpuno drukčijih ritmova života, krajolika i zajednica. I koliko je zapravo pogrešno o Africi uopće govoriti kao o jednom iskustvu.Posebno su mi ostali ljudi koje sam tamo upoznala. Neka poznanstva koja su počela kao novinarski razgovori ili slučajni susreti prerasla su u prijateljstva koja traju i danas. Vjerojatno zato imam osjećaj da sam na tim putovanjima ostavila komadiće sebe na različitim mjestima, ali sam sa svakog od njih nešto i ponijela sa sobom. U Keniji, Ruandi, Nigeriji i Maroku imala sam dojam kao da sam nekad davno već bila tu, kao da je i to moj dom. Afrika mi je promijenila i način na koji putujem - učinila me znatiželjnijom i svjesnijom koliko malo o nekom mjestu zapravo znamo dok ga ne upoznamo kroz ljude koji ondje žive.

Zato mi je teško izdvojiti jednu omiljenu destinaciju. Neka mjesta volim jer su moja, neka zato što su me promijenila, a nekima se tek veselim. Možda je upravo u tome cijela čar putovanja - imati svoja mjesta kojima se vraćaš, ljude zbog kojih im se vraćaš i uvijek još neki dio svijeta koji tek čeka da ga otkriješ.