Kao dječak bio je ministrant, redovito odlazio na vjeronauk i s prijateljem iz djetinjstva razgovarao o tome da jednoga dana postanu svećenici.

Nogomet je na kraju odredio njegov profesionalni put, no vjera ga nikada nije napustila. Štoviše, upravo će mu ona postati jedan od najvažnijih oslonaca kada mu se na vrhuncu slave život u samo nekoliko mjeseci potpuno preokrenuo.

Gudelj je odrastao u Zmijavcima, svega nekoliko desetaka metara od crkve, a ministrirao je u župnoj crkvi u Runovićima. U jednom od svojih intervjua prisjetio se da je zajedno s prijateljem Vinkom Gudeljem, koji je poslije doista postao svećenik, maštao o svećeničkom pozivu.

No Ivan je imao još jedan veliki dar – nogomet.

S 15 godina napustio je rodni kraj i otišao u Split, u Hajduk. Godinama poslije u šali je prijatelju svećeniku znao reći da je i on mogao stajati na njegovu mjestu i služiti misu.

Od ministranta do jednog od najboljih nogometaša svijeta

Nogometni uspon bio je munjevit. Gudelj je postao jedan od ključnih igrača Hajduka, a reprezentativni dres tadašnje Jugoslavije nosio je i kao vrlo mlad igrač. Na Svjetskom prvenstvu 1982. u Španjolskoj francuski L'Équipe uvrstio ga je među 11 najboljih igrača turnira, a interes za njega pokazivali su najveći europski klubovi, uključujući Real Madrid i Barcelonu.

Činilo se da je pred njim još desetljeće vrhunskog nogometa. A onda se sve srušilo.

U rujnu 1986., tijekom utakmice Hajduka i Crvene zvezde na Poljudu, Gudelj se osjećao iscrpljeno i loše, a u 60. minuti napustio je teren zbog ozljede mišića. Pokazalo se da problem nije bio samo sportske prirode. Dijagnosticiran mu je hepatitis B, virusna upala jetre.

Imao je samo 26 godina.

Karijera nogometaša koji je mogao birati između nekih od najvećih europskih klubova praktički je završila preko noći.

'Srušio mi se cijeli svijet'

Borba s bolešću bila je dugotrajna. Gudelj je pokušavao vratiti se nogometu, no bolest se vraćala. U jednom je razdoblju vjerovao da će ponovno zaigrati, ali nakon recidiva morao se pomiriti s činjenicom da povratka profesionalnom nogometu neće biti. Godinama poslije otvoreno je govorio koliko mu je teško bilo prihvatiti takav preokret. Bio je mlad, na vrhuncu karijere i pred transferom u inozemstvo, a umjesto velikih europskih stadiona odjednom su njegovu svakodnevicu činili liječnici i liječenje.

Pokušavao je pronaći pomoć na različite načine. Osim klasične medicine, odlazio je bioenergetičarima i travarima, a osam mjeseci proveo je na alternativnom liječenju u Njemačkoj. U jednom trenutku razmišljao je čak i o odlasku na Tibet. No kada je poslije govorio o tome što ga je održalo tijekom najtežeg razdoblja, posebno je isticao vjeru.

Govorio je da mu je upravo vjera u ozdravljenje pomogla razviti duhovnu snagu te ga naučila prihvatiti koliko se život brzo može promijeniti. Bolest ga je, govorio je, naučila i kako se pobjeđuje i kako se gubi.

Dvije osobe posebno su obilježile njegov duhovni put

Gudelj je tijekom života često govorio o svojoj duhovnosti, a dvije osobe izdvajao je kao posebno važne – Majku Terezu i papu Ivana Pavla II.

Majku Terezu opisivao je kao krhku osobu nevjerojatne snage, dok je Ivan Pavao II. za njega bio jedna od najvećih osoba modernog vremena i čovjek čiji ga je način života duboko nadahnjivao.

Vjera se kod Gudelja nije zadržala samo u privatnom životu. Nogomet i Crkva, dvije važne niti njegove životne priče, ponovno su se spojili kada se uključio u stvaranje hrvatske nogometne reprezentacije svećenika.

Gudelj je bio jedan od ljudi uključenih u pokretanje hrvatske svećeničke nogometne reprezentacije, a poslije je bio njezin trener i izbornik.

Prema njegovu svjedočenju, inicijativa je potekla od Branka Kanižaja i svećenika Vilima Koretića. Za osnivanje reprezentacije trebalo je dobiti i suglasnost tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, koji je projektu dao podršku.

Momčad se pripremala u Topolovcu kod Siska, a prvu utakmicu odigrala je upravo u Sisku protiv reprezentacije austrijskih svećenika. Gudelj se prisjećao da je utakmicu gledalo čak desetak tisuća ljudi.

Svećenička reprezentacija poslije je postala uspješna sportska priča. Hrvatski svećenici osvajali su i europska prvenstva u malom nogometu, a reprezentacija je godinama nastupala na međunarodnim turnirima i humanitarnim utakmicama.

Gudelj je i desetljećima poslije s ponosom govorio da je bio među njezinim utemeljiteljima.

Čak je i u Hajduku želio svećenika

Koliko su se u njegovu životu isprepletali nogomet i vjera pokazuje još jedan zanimljiv detalj.

Kada je 2005. postao trener Hajduka, Gudelj je s tadašnjim predsjednikom kluba Brankom Grgićem razgovarao o ideji da Hajduk ima svog svećenika. Prisjećao se da su mu se neki tada zbog toga rugali, no nekoliko godina poslije na Poljudu je otvorena kapelica.

Vjera mu je, međutim, bila prisutna puno prije bolesti i velikih životnih iskušenja. Još kao ministrant molio se za – Hajduk. Prisjetio se da bi nedjeljom u crkvi u sebi poželio da njegov omiljeni klub dobro prođe, dok je sanjao da će jednoga dana i sam odjenuti bijeli dres i zaigrati sa svojim idolom Juricom Jerkovićem.

Na kraju se upravo to i dogodilo.

Svećenik nije postao. Postao je nogometaš, reprezentativac, trener i profesor kineziologije. Bolest mu je prerano oduzela igračku karijeru, ali ga nije udaljila od nogometa niti od vjere koja ga je pratila još iz djetinjstva.

A dvije priče koje su se u dječačkim godinama činile kao dva različita životna puta – oltar i nogometni teren – desetljećima poslije ponovno su se spojile u njegovu radu sa svećeničkom reprezentacijom.