Ivanović je priznala da joj nedostaju veliki turniri, natjecanje i adrenalin, ali ne i život koji je tada vodila.

'Naravno da nije bio lak korak i nije bilo lako ostaviti tenis, jer ipak od pete godine je to moj život, moja prva ljubav, nešto što sam stvarno voljela i u čemu sam bila vrlo dobra. Ali, imala sam osjećaj da je to pravi trenutak za mene. Željela sam nešto drugo, slijediti neke druge puteve koje sam vidjela da mogu…Nedostaju mi veliki turniri, nedostaje mi to natjecanje, nedostaje mi taj osjećaj, taj adrenalin, ali ne žalim za svojom odlukom. Vrlo sam sretna tu gdje sam sada', kaže slavna tenisačica.

Govoreći o počecima, istaknula je da su joj roditelji od prvog dana pružali podršku, bez nametanja rezultata i očekivanja.

'Tata je igrao košarku i bio je vrlo talentiran, ali njegov otac ga nije podržavao i on se nije smio baviti sportom jer je u to vrijeme bilo važno studirati i imati posao. Kada sam se krenula baviti sportom, tata je od početka govorio - ja te vodim na treninge, podržavam te ako je to tvoja vizija. Nikada nisam imala nikakav pritisak. Samo podršku.'

Prisjetila se i trenutka iz djetinjstva kada je roditeljima objasnila da bez individualnih treninga neće dovoljno napredovati.

'Već sam nekoliko puta mamu i tatu pitala mogu li ići na individualne treninge. Rekli su da je to dosta skupo i da oni to ne mogu. Taj jedan dan nikada neću zaboraviti…mama je kuhala, došla sam do nje i rekla da joj moram nešto reći: želim trenirati individualno, ali ako mislite da nema novca za to, onda bolje da prestanem jer ako nastavim trenirati u grupi, vi i dalje plaćate, a ja ne napredujem - tako da to nema nikakvog smisla. Mama me pomilovala po glavi i rekla: dobro mila, vidjet ćemo. Sljedeći tjedan sam krenula na individualne treninge.'

Ivanović nije skrivala koliko je teško doživljavala neuspjehe. Nakon poraza od Justine Henin u finalu Roland Garrosa 2007. godine i Marije Šarapove u finalu Australian Opena 2008., stečeno iskustvo iskoristila je nekoliko mjeseci poslije, kada je u Parizu osvojila svoj jedini Grand Slam naslov i postala prva tenisačica svijeta: 'Porazi su za mene bili kraj svijeta.'

'Noge su mi se oduzele'

Posebno se sjeća prvog pariškog finala, u kojem ju je važnost trenutka potpuno paralizirala.

'Nikada neću zaboraviti taj poraz od Justine gdje sam se, što se kaže, oduzela zato što sam igrala super cijeli turnir. I dođem u finale i odjednom shvatim gdje se nalazim, što se događa i više nisam mogla izbaciti lopticu za servis, nisam se mogla pomaknuti, noge su mi se oduzele', kaže Ivanović.

Jednim od najtežih trenutaka u karijeri smatra odustajanje od Olimpijskih igara u Pekingu 2008. godine. Na Igre je stigla kao vodeća tenisačica svijeta, ali zbog ciste na zglobu nije mogla nastupiti.

'Nakon Wimbledona sam imala trening blok i tu sam se povrijedila. Dobila sam cistu na desnom zglobu… a vrlo brzo nakon toga su bile Olimpijske igre u Pekingu. Išla sam u Peking u nadi da ću uspjeti odigrati i to mi je možda bio najteži trenutak u karijeri kada sam kao broj jedan morala otkazati Olimpijske igre gdje predstavljam svoju zemlju.'

Govoreći o povratku među pet najboljih tenisačica svijeta 2015. godine, Ivanović je rekla da joj je pomogao razgovor s bratom Milošem, koji ju je potaknuo da prestane živjeti prema očekivanjima drugih.

'Željela sam studirati psihologiju i dan danas je psihologija nešto što me jako privlači. U nekim sam trenucima ulazila u teške emocije, željela sam se sakriti i pobjeći, da ne budem u spotlightu. Sjećam se kada mi je moj brat Miloš u jednom od razgovora rekao: Ana stvarno, koga je briga?! Radi za sebe. Jer ti stalno želiš zadovoljiti nekoga drugoga. Ili sponzore, ili što drugi očekuju da je dobro za tebe ili što ljudi pričaju. Radi ono što ti misliš da je najbolje! I stvarno mi je to bio neki reset.'

Odluka o završetku karijere, objavljena krajem 2016. godine, nije bila iznenadna. Ozljede, upale i dugotrajna psihička iscrpljenost postupno su je, kaže, uvjerili da više nema snage za povratak u sam vrh: 'Dugo se to kuhalo. Sjećam se dok sam bila u svojim dvadesetima da sam rekla kako nisam osoba koja će igrati do četrdesete. To me nikada nije privlačilo jer sam znala da želim druge stvari u životu.'

Prvi put je otvoreno govorila i o napadajima panike koje je doživljavala prije i tijekom mečeva, a zbog kojih bi joj igra naglo padala.

'Posljednjih sam godina doživljavala jako snažne napadaje panike kada bih izlazila na teren. Nikada nisam pričala o tome, ali imala sam velike napadaje panike. I onda bi se ljudi pitali što se odjednom događa usred meča, zašto padnem, a u stvari meni se okine ta panika i više nisam mogla. Napadne me strah da sutra moram ponovno izaći i igrati pred ljudima.'