Novak Đoković još je kao dijete vrlo jasno znao čime se želi baviti. Sa samo sedam godina govorio je da želi biti najbolji tenisač svijeta, a nekoliko godina poslije njegova je obitelj cijeli život praktički podredila tom cilju.
Pohađao je Osnovnu školu 'Bora Stanković' u Beogradu, a sa 12 godina roditelji su ga poslali na tenisku akademiju Nikole Pilića. Kasnije je upisao Sportsku gimnaziju, no tu je nastao problem koji danas, s obzirom na njegovu karijeru, zvuči poprilično paradoksalno.
Njegova majka Dijana kasnije je ispričala da škola nije imala dovoljno razumijevanja za Novakove sportske obveze i česta izbivanja. Morala je odlaziti pred disciplinsku komisiju i objašnjavati gdje se nalazi i zašto ne može redovito sjediti u klupi. Na kraju je, prema njezinim riječima, iz škole izbačen odnosno ispisan.
Obitelj tada nije odustala od obrazovanja, ali je postalo jasno da će Novak morati izabrati put koji nije uobičajen za većinu njegovih vršnjaka. Već sa 16 godina bio je profesionalni tenisač, a školske klupe zamijenili su tereni, putovanja i turniri.
I upravo je tu ironija priče koja se danas ponovno širi društvenim mrežama i portalima. Mladić koji nije mogao zadovoljiti klasični školski sustav zbog tenisa kasnije je ostvario karijeru kakvu je teško usporediti s ičijom drugom u ovom sportu.
Njegova majka godinama poslije nije skrivala gorčinu zbog načina na koji se škola tada postavila. Smatrala je da bi sportska gimnazija upravo takvom učeniku trebala omogućiti više fleksibilnosti i podrške.
Priča zato danas funkcionira puno šire od samog Đokovića. Otvara pitanje koliko obrazovni sustav zna prepoznati dijete koje rano pokaže izniman talent, ali ne može živjeti po istom rasporedu kao svi ostali.
