Nataša Janjić Medančić nalazi se u jednoj od najzahtjevnijih, ali i najhvaljenijih uloga svoje karijere, u monodrami 'Prima facie' drži publiku prikovanu za scenu, spajajući pravni triler i intimnu ispovijest žene suočene sa sustavom koji je iznevjerio. Upravo povodom ove snažne predstave, koja progovara o seksualnom nasilju, granicama pristanka i šutnji žrtava, gostovala je u emisiji 'Nedjeljom u 2', gdje je govorila o ženskim pravima, pravdi i emocijama koje je ova uloga u njoj pokrenula
Dosad je Nataša Janjić Medančić monodrame izbjegavala, priznaje da su joj djelovale kao ogroman izazov i da joj taj format jednostavno nije ležao.
vezane vijesti
Monolozi po cijeloj kuhinji
'Volim suigru, gluma je sama po sebi vrsta igre, ja sam timski igrač', ispričala je glumica, koja se za ovu ulogu pripremala tako da je monologe zalijepila po cijeloj kuhinji.
'Neke dijelove sam pisala da bi mogla vizualno zapamtiti. Dosta sam privatnog vremena uložila u učenje teksta. Najteže mi je bilo odigrati početak, pravni dio, gdje je ona uspješna odvjetnica. Lakše mi je bilo odigrati kada postaje žrtva. Ta ranjivost mi je bila jako univerzalna', priznala je.
Silovanje u predstavi nije prikazano na uobičajen, eksplicitan način kakav često viđamo u filmovima. Tessa je jedne večeri imala seksualni odnos uz pristanak, a poslije bez pristanka.
'To naizgled nije silovanje u klasičnom smislu. Postojao je pristanak, a onda je bio čin bez pristanka. Jedno vrlo neodređeno 'ne'. Zato je tekst toliko fantastičan jer problematizira moment granice - da sve što nije 'da' je zapravo 'ne'. Zato je to još bolnije i snažnije. Tako izgledaju procesi kada je alkohol u pitanju, kao što je i tu bio. Oni su popili previše, bio je već prvotni pristanak jednog odnosa i zatim je izostao u drugom', objasnila je glumica.
Nakon predstave nekoliko joj je žena povjerilo da su prošle kroz gotovo iste situacije. Dodala je kako je porazno to što bi mnoge od njih o tome ipak šutjele i nikada ništa ne bi prijavile.
'Mi smo tek nedavno dobili rječnik za takve neprimjerene situacije. Napredak u društvu je da pričamo o tim stvarima, i javno, i međusobno. Međutim, postoji ta šutnja koja je svakoj ženi prispodobna da štitimo neugodu počinitelja. Uvijek šutnjom pokrivamo nečiji sram, što je fantastično rekla heroina Gisele Pelicot - 'sram treba promijeniti stranu'. Šutnja je nažalost nešto što najčešće odabiremo i to je ono o čemu treba razgovarati, istaknula je Janjić Medančić.
Kroz rad na predstavi osobito ju je pogodila spoznaja koliko je seksualno nasilje u pravnom smislu teško dokazati.
Muškom rodu se ne pokušavaju oduzeti prava
'Istina je stvarno neopipljiva, teško ju je dokazati, pritom žrtva prolazi kroz određenu vrstu retraumatizacije, rekla je i naglasila kako je važno potaknuti žrtvu na prijavu. 'Nismo radili predstavu da mijenjamo zakone, nego da potaknemo dijalog, da ohrabrimo žrtvu da prijavi. Važna je psihološka podrška sustava koje može osnažiti žrtvu, opisala je. Na kraju ističe da se društveni pogled na silovanje ipak mijenja, ali, po njezinu mišljenju, i dalje nedovoljno brzo i nedovoljno dubinski.
'Voljela bih da uopće ne moramo razgovarati o ovome, da se moja kći neće morati boriti za elementarna prava i da se ne demonizira borba za ženska prava. Muškom rodu se ne pokušavaju oduzeti prava, nego se pokušava to iznivelirati. To se još uvijek smatra ekstravagantnom idejom, ali to je zapravo osnovna ideja o jednakosti', zaključila je Janjić Medančić.
