Kao basist koji guli žice do krvavih prstiju, nagrađivani autor kazališne i filmske glazbe te neumoran istraživač frekvencija u svom studijskom laboratoriju, Damir Martinović Mrle za tportal je bez zadrške secirao sve svoje paralelne svjetove.

U opuštenom, tipično mrletovskom razgovoru otkrio nam je zašto je RKTRD NDRD zapravo 'potpuno ljubavni album' i kako mu ekstremni švedski metal liječi glavobolju. Govorio je i o radu sa suprugom Ivankom Mazurkijević te što publika može očekivati 14. studenoga, kada se popnu na binu Tvornice.

Najava koncerta s Vladimirom Šeksom zapalila je mreže, a on je poručio da će se 'možda doklatiti ako bude živ i zdrav'. Kakav mu doček spremate ako se pojavi – ima li spremnu ulogu u vašem scenskom kaosu?

Nadam da će doći, dovesti i dobar dio svojih frendova iz Sabora i da će se uspjeti lijepo zabaviti s nama. Inače, on zna neke naše pjesme, on to voli, pa želim stvarno da dođe i da se zabave. Sad, hoće li pjevati... Nadam se da hoće. Pjevat će, ako ništa, bar u VIP loži.

Kako je uopće došlo do tog nespojivog spoja i je li domaća politička scena zapravo postala veći teatar apsurda od ičega što Let 3 može režirati?

On mi je susjed, često pijemo zajedno i neki put zapjevamo neke pjesme pa sam ga zamolio da snimimo najavu i da dođe na koncert, a i povede cijelo društvo sa sobom.

Dvanaest ljubavnih točaka i jedna 'guzična'

U Tvornici ćete promovirati album RKTRD NDRD, prvo studijsko izdanje nakon devet godina pauze. Zašto se na njega toliko čekalo i što taj kriptični naziv zapravo znači?

Čekalo se jer smo imali gomilu posla na svim stranama – od Eurosonga do kazališta. Uostalom, i sama pjesma 'Mama ŠČ!' nastala je iz kazališne predstave. Kad toliko radiš na terenu, ne stižeš stalno izbacivati albume. No sad je kucnuo pravi čas jer je u nama zaživjela nova energija koju je naprosto trebalo izbaciti. Ideja je bila napraviti potpuno ljubavni album i mislim da smo sto posto uspjeli u tome. Pjesme su lijepe, slatke, publika ih već voli i vrijeme je za pravu promociju. A što znači 'Rectero De Nederede'? To vam je mantra koja služi za pripremu tijela kako bi se oživilo dvanaest točaka. Svatko od nas ima tih dvanaest ljubavnih točaka na tijelu i mi smo svaku opisali jednom pjesmom. A trinaesta točka – to je guzična točka.

Nove pjesme, poput 'Cikice', 'Lesija', 'Mravljeg oka' i 'Pupice', donose specifičan zvučni kaos. Kako publika reagira na te nove pjesme u usporedbi s himnama poput 'Izgubljenih' ili 'Sam u vodi'?

Pustili smo te pjesme prije otprilike godinu dana, ali nismo htjeli forsirati promociju dok se malo ne slegnu i uhvate među ljudima. Sada na koncertima vidimo da ih publika već pjevuši i da ih voli. Ma nije to nikakav kaos, to su zapravo jako lijepe pjesme! Uzmimo, recimo, 'Cikicu' – to je predivna pjesma koja govori o tome kako treba probuditi tu točku. Žena ne smije biti kućni rob. Ako pegla po cijele dane, više uopće ne vidi svog muškarca ispred sebe. Zato joj moraš uskočiti: peglaj s njom ili ti preuzmi peglanje, a ona neka radi nešto drugo. Tako dobiješ odmorniju ženu, pa oboje imate više vremena za ljubav, a na kraju i za seks, i cijela je obitelj zadovoljnija. To je zapravo jako koristan životni tekst koji olakšava svakodnevicu.

Tvornica kulture je klupski prostor u kojem nema distance kao na stadionu ili pozornici Eurosonga. Pripremate li scenski spektakl s rekvizitima ili se vraćate onom 'znojem natopljenom', bazičnom rokerskom udaru u glavu?

Kod nas je to uvijek izravan udar u glavu i udar u jaja, bez kalkuliranja. A što se spektakla tiče – pa naravno da ni to neće izostati. Pripremamo goste, bit će tu i raznih 'edukativnih' sadržaja, ali prije svega veselih, rasplesanih i potpuno raspamećenih trenutaka.

Poznata je vaša opsesija frekvencijama, rezonancijama i neobičnim zvučnim izvorima. Što trenutno istražujete u svom studijskom laboratoriju i kakve frekvencije pripremate za Tvornicu?

Ovo moram reći – jako me dojmilo ono što sam pročitao neki dan. Jedan fizičar rekao je da je glazba vrlo važna frekvencija, jako važna u životu svakog od nas i da bi se svakog dana svatko od nas trebao 'polijevati' glazbom, ono baš oblijevati, da je to zdravo za život ljudi. Pripremili smo upravo to, ljubavni album. To je frekvencija ljubavi koju ćemo prezentirati i nadam se da će se ljudi fenomenalno osjećati. Probudit ćemo upravo sve te točke, sve te frekvencije.

Kazalište kao punk u crnim kožnim jaknama

Iza vas je impresivan opus glazbe za kazalište i film, uz brojne nagrade i rad s redateljima poput Paola Magellija i Senke Bulić. Što vam kazalište dopušta u zvuku, a što u formatu trominutne rock pjesme nikada ne biste mogli napraviti?

U kazalištu, posebno u radu s Paolom Magellijem i Senkom Bulić, jednostavno je sve dopušteno. S Paolom obožavam raditi upravo zato što gradimo predstavu od samog početka: dok on režira, ja stvaram glazbu i praktički sudjelujem u cijelom tom procesu. Ključno je ući duboko u srž djela i glazbom probuditi pravi osjećaj u glumcu za određenu scenu. Zvukom mogu izraziti što god želim, ali moram pogoditi samu bit. To mi je ogroman izazov jer kazalište ne trpi plitke emocije – nije to 'zasviraj mi kako ptičica pjeva', nego rad na najdubljim stanjima. Na tome intenzivno radim posljednjih dvadeset godina i u tome istinski uživam jer je simbioza takvog redatelja, glazbe i glumaca na sceni nerijetko snažnija i od same obitelji.

Koliko vas je rad u kazalištu promijenio kao scenskog izvođača? Je li Let 3 danas zapravo vrhunski režirani totalni teatar zakamufliran u punk koncert?

Spadamo u poseban žanr, a taj se žanr zove psychedelic trash. Let 3 je od samog početka bio vezan uz kazalište – praktički čim smo se pojavili, počeli su nas zvati redatelji. Radili smo, recimo, studentski ispit na kojem je igrala tada mlada Nina Violić, zatim predstave u riječkom HNK-u, i bendu je taj susret glazbe i teatra bio potpuno prirodan. Imao sam i ranije puno prijatelja u kazališnom krugu, no ključna figura bio je Dalibor Laginja. On je u doba Termita bio naš menadžer, a ujedno scenograf u teatru, pa me zapravo on najviše zbližio s tim svijetom. U to vrijeme u Rijeku je došao i redatelj Vito Taufer, a ono što je on radio bio je čisti punk u kazalištu. Mi, pankeri u crnim kožnim jaknama, dolazili smo na njegove predstave jer smo osjećali da su to naše predstave. Zato mi je spoj glazbe i teatra nešto najnormalnije, od samih početaka to živim i radim i za mene su te dvije stvari neodvojive.

Kazališna glazba traži disciplinu i podređivanje dramskom tekstu. Kako pronalazite balans između scenskih zahtjeva redatelja i vlastitog autorskog poriva?

Ne. Upravo ne. Meni se čak ne da uopće čitati tekst zato što me zanima energija ljudi, znači energija režisera i energija glumca. Zanima me što se tada događa i kroz tu vibraciju djelujem glazbom, a tu nastaje sve.

Taj balans zapravo ne postoji – to je jednostavno prirodan slijed događaja. Redatelj krene govoriti nešto, a ja po načinu na koji govori već osjećam atmosferu i u sve to dodam zvuk. Onda se taj zvuk i njegov glas počnu ispreplitati. Redatelj tu djeluje poput dirigenta koji samo usmjerava: malo više ovoga, malo manje onoga. Zapravo, često ni to ne izgovori, nego se sve odvija kroz poglede i neku tihu, unutarnju komunikaciju. Nema tu klasične narudžbe tipa: 'E, sad mi napravi nešto da ovdje bude tamno.' Jednostavno sam osjetiš je li scena tamna ili svijetla.

Računala po cijele dane i bas odsviran do krvi

Ljudi se često zakače za provokaciju i vizualni teatar Leta 3, pa zaborave koliko ste tehnički specifičan i moćan basist. Kako danas pristupate svom instrumentu i što vam je najvažnije kada gradite ritam sekciju s bubnjem?

Bitno mi je da je bubnjar čvrst, točan i da jako lupa. Ali mora imati i kreaciju, ideje koje inspiriraju, jer tek onda na takav ritam volim nasloniti svoje bas dionice.

Od rane riječke scene do danas tehnologija i produkcija potpuno su se promijenile. Kako u vremenu digitalnog zvuka uspijevate zadržati onu sirovu rock energiju i autentičan, živi zvuk koji ima karakter i težinu?

Kombiniram sve – nove zvukove, elektronička pomagala, kompjutore. Za računalom praktički sjedim po cijele dane, zato sam prošle godine i uspio izbaciti čak pet albuma. Meni je u suštini sve to isti proces: je li stvar nastala na kompjutoru ili sam bas odsvirao uživo, potpuno mi je svejedno, dok god to ima energiju. Naravno, svirati bas uživo sasvim je druga dimenzija. Suživiš se s instrumentom, uđeš u to do kraja, pa mi na kraju prsti redovito budu krvavi. Eto, tako se kod mene svira.

Turske serije i metal koji liječi glavobolju

Sa suprugom Ivankom godinama uspješno gurate projekt Mr.Lee & IvaneSky, uz brojne druge suradnje. Ona, rekla bih, donosi bajkovitu, sanjivu melankoliju, a vaš potpis često čine zvučni udarac i destrukcija. Je li upravo taj sudar dvaju svjetova tajna toga da vaš zajednički rad zvuči toliko svježe i organski?

Može biti, da. Evo dobrog primjera: snimao sam grad posebnim mikrofonima i uhvatio duboku bas frekvenciju koja je bila izrazito neugodna, zvučala je potpuno destruktivno. A Ivanka je na to bez ikakvog problema otpjevala vokalnu dionicu koja je ispala baš da se rasplačeš u sekundi. Nisam mogao vjerovati da se uz tako grub i ružan zvuk može stvoriti tako lijepa pjesma. Tako da ovo pitanje ima smisla, iako nije uvijek tako, jer imam i ja svojih nježnih trenutaka. Recimo, kad gledam turske serije – plačem.

Koliko vam je izazovno povući granicu između privatnog života i stalnog kreativnog pogona? Uspijevate li ikada kod kuće popiti kavu, a da ne razgovarate o novom aranžmanu, kostimu ili predstavi?

A o čemu ću drugo razgovarati? O čemu? O Bogu? Pa to ti je Bog.

Koji vas glazbeni žanr ili autor danas iskreno intrigira, a da publika to nikad ne bi povezala s vašim radom?

Evo, sam sebe sam iznenadio. Prije godinu dana počeo sam slušati bend koji se zove Meshuggah. Nikad nisam volio metal pa mi je zanimljivo to da takav metal bend, koji je malo drugačiji, neobičniji, daje toliku snagu i energiju. Jedan ili više njihovih albuma stavim zaredom kad se vozim i slušam ih na sav glas po dva, tri sata. Čak i kad me muči glavobolja, od njihove me glazbe prođe, tako da mi je taj bend iznenađujuće fascinantan.