Nakon smrti Miše Kovača u 86. godini života od legendarnog se pjevača opraštaju brojni prijatelji i suradnici. Među njima je i splitski glazbenik Matko Jelavić, koji je za Slobodnu Dalmaciju napisao osobno prisjećanje na godine provedene uz Mišu. Iako su se njihovi glazbeni putevi u početku činili potpuno različitima, zajednički nastupi otkrili su mu drugu stranu čovjeka kojeg je publika već tada obožavala.

Jelavić je, naime, krajem sedamdesetih bio dio rock-sastava Metak i nije osobito pratio zabavnu glazbu. Volio je neke Mišine pjesme, osobito 'Proplakat će zora', ali nije pripadao njegovu glazbenom svijetu. Sve se promijenilo početkom osamdesetih, kada ga je Mišo pozvao da svira u njegovoj pratećoj grupi.

Zajedno su nastupali diljem tadašnje države, od velikih sportskih dvorana do skromnih seoskih prostora. Upravo je na tim nastupima Jelavić shvatio koliko je Mišin odnos s publikom bio poseban.

Od velikih dvorana do staje

Posebno ga je iznenadilo što Mišo nije imao problema s nastupima u neuređenim i hladnim seoskim dvoranama, čak ni neposredno nakon koncerata u velikim gradovima.

Jelavić se prisjetio da je jednom prilikom nastupio čak i u jedva očišćenoj staji u okolici Staševice. Pjevaču, tvrdi njegov nekadašnji suradnik, nisu bili presudni raskoš pozornice ni uvjeti u kojima nastupa. Najvažnije mu je bilo doprijeti do ljudi.

'Njemu je bilo najvažnije da mu pjesme stignu do svih ljudi', napisao je Jelavić.

Upravo je u toj neposrednosti vidio jedan od razloga Mišina uspjeha. Njegove su pjesme jednako snažno doživljavali stanovnici velikih gradova i malih sela, bogati i siromašni, mladi i stari.

Iza temperamentne javne osobnosti, koja je ponekad znala izazivati polemike i sukobe, Jelavić je upoznao čovjeka spremnog pomoći drugima.

Mišo ga je podržavao, a jedan veliki hit završio je kod Mila Hrnića

Njihov odnos nije završio odlaskom Jelavića iz pratećeg sastava. Godine 1987. Jelavić je Miši ponudio pjesmu 'Dobra večer, prijatelji'. Skladba mu se jako svidjela, ali nije želio nastupiti na Splitskom festivalu, pa ju je na kraju izveo Milo Hrnić i s njom pobijedio.

Godinu poslije, 1988., Jelavić je na festivalu izveo vlastitu pjesmu 'Majko stara'. Mišo ga je tada, prema njegovu prisjećanju, zdušno podržavao.

Boravio je uz njega iza pozornice, savjetovao ga, ohrabrivao i zauzimao se za njega. Jelavić tvrdi da se Mišo tada prema njemu ponašao drukčije nego prema drugim pjevačima.

Posebno mu je ostao u sjećanju trenutak kada je Mišo s njim slavio festivalski uspjeh i radovao se njegovu priznanju za najboljeg debitanta.

'Nikad više nećemo imati takvog pjevača'

Jelavić se u oproštajnom tekstu prisjetio i jedne anegdote iz zadarskog kazališta, kada se Mišo našalio na račun njihova podrijetla i supruga. On je bio Šibenčanin oženjen Splićankom, a Jelavić Splićanin oženjen Šibenčankom.

Takvi su trenuci, zajedno s brojnim nastupima, ostali dio njegovih uspomena na čovjeka kojega je s vremenom počeo doživljavati ne samo kao glazbenu zvijezdu nego i kao prijatelja od kojeg je mogao mnogo naučiti.

Prisjetio se i Mišine iznimne sposobnosti da publiku pridobije gotovo bez napora. U poznijim godinama ponekad mu je bilo dovoljno podignuti ruke, a okupljeni bi nastavili pjevati njegove pjesme umjesto njega.

Jelavić je uvjeren da se takav odnos pjevača i publike više neće ponoviti.

'Nitko na svijetu ne pjeva kao on', prisjetio se ocjene jednog stranog producenta koji je svojedobno slušao domaće izvođače.

I dok će mnogi Mišu pamtiti po rasprodanim stadionima, velikim hitovima i koncertima koji su ušli u povijest, Jelavićevo svjedočanstvo otkriva i drukčiju sliku. Sliku čovjeka koji je bio spreman stati pred publiku gotovo bilo gdje, samo da njegova pjesma dopre do ljudi.