Smrt Mate Miše Kovača, koji je preminuo u subotu u 86. godini, potaknula je val emotivnih poruka iz cijele regije. Među njima se izdvaja oproštaj Pece Popovića, jednog od najpoznatijih glazbenih novinara i kritičara s ovih prostora, koji je na Facebooku objavio opširan zapis pod naslovom ‘Miša je ostao uvek isti - jedini!’.

Dalmacija koju je Mišo opjevao

Popović je oproštaj započeo slikom Dalmacije kakvu nosi u srcu: šibenske kale, Smojin Split i plaža u Tučepima, miris lavande i tek opranog rublja susjede iz Vodica, tuna s gradela u nekoj bračkoj uvali, čaša dingača s Pelješca. Tu su i zvukovi – klape Ljube Stipišića, huk Torcide sa stare Plinare i melodija koja je, kako piše, ‘utetovirana’ duž jadranskih stijena.

Upravo mu je, kaže, Mišin glas desetljećima bio zvučna kulisa života od Gorskog kotara pa sve do Neretve. Njegove pjesme Popović opisuje kao veće od Velebita i dublje od Jadrana, a danas su, prema njegovim riječima, putokazi jednog prohujalog vremena. Ne slučajno, ovih dana sluša album ‘Ne tražim istinu’, ploču kojom se Mišo oprostio od diskografije i koju naziva dobrovoljnom abdikacijom cara koji je ostao bez scene, konkurencije i dostojnog nasljednika.

Od kralja festivala do medijskog samuraja

Popović podsjeća da je Mišo istodobno ostao uvijek isti i stalno se mijenjao. Bio je vladar jugoslavenske diskografije i festivalske scene iz vremena kad su festivali nešto značili, potom mediteranski šampion šlagera, kontroverzan politički simbol, vječni samotnjak te, kako ga slikovito naziva, medijski samuraj naoružan bolnom iskrenošću. Za njega je bio i autentični ‘panker glavnog toka’, koji je vokalne nesavršenosti nadoknađivao stilom i stavom te je znao doista živjeti svoje pjesme.

Kritičar nije zaobišao ni tamniju stranu priče. Uz vječne pjesme, milijune prodanih ploča i status polubožanstva, Mišo je imao i ego kakav ide uz takav mit. Popović navodi i što su mu protivnici godinama zamjerali – od narcisoidnosti i neodgojenosti do lokalpatriotizma i političkih mijena – ali zaključuje kako je teško ne osjećati naklonost prema osobenjaku ogromne duše.

Pokret ruke koji se nije mogao namjestiti

Posebno je istaknuo ono što je Mišu činilo jedinstvenim na pozornici: samo je on mogao spuštati i dizati nebo onako kako je spuštao i dizao ruku, a publika bi na taj znak preuzimala strofe i refrene. ‘To se ne namešta!’, poručuje Popović, dodajući da će ga njegovi obožavatelji, bez ikakvih intelektualnih analiza, opisati jednom jedinom riječju – legenda.

Mišo je, zaključuje, dugo bio posljednji primjerak nečega čega više nema, podsjetnik na vrijeme kada su takvi junaci hodali ovim prostorima, a danas žive tek u kolekcijama ploča i kazeta naših roditelja. Nema više Elvisa, Sinatre ni Browna, a nema ni novih Kovača. ‘Takvi se prosto više ne rađaju’, poručio je Popović.

Mišin ispraćaj održat će se u Splitu, a pokopan će biti na zagrebačkom Mirogoju, pokraj sina Edija, čiju smrt nikada nije prebolio.