Od svojih prvih uloga do današnjih zrelih likova, Leona Paraminski jedna je od onih glumica koje osvajaju na prvu svojom karizmom, inteligencijom i tihom samouvjerenošću. Samosvjesna i svoja, svaku životnu stanicu, od Zagreba preko Beograda do Kalifornije, pretvorila je u osobnu i profesionalnu lekciju.

Danas, kad govori o novoj, trećoj sezoni 'Senki nad Balkanom' (koja počinje s emitiranjem 27. ožujka), životu uz ocean, povratcima u Zagreb i svom putu između ambicije i mira, jasno je zašto je publika doživljava kao glumicu koja je uvijek ista, dosljedna i zanimljiva, ali i svakom novom ulogom nekako još bogatija.

Kad danas pogledate sve tri sezone 'Senki nad Balkanom', što vam je Marija Oršić napravila kao glumici – što imate u sebi zahvaljujući njoj, a prije niste imali?

Još nisam stigla pogledati treću sezonu, ali ona je za mene emocionalno bila najteža. Marija mi je donijela specifičnu vrstu osobne moći kakvu prije nisam imala. Kroz nju sam istražila prostore autoriteta i snage koji su mi profesionalno, ali i privatno otvorili nove horizonte. To je ljepota glumačkog profesionalnog života, uvijek pronađete neki novi dio sebe.

Rekli ste da ste nekad imali osjećaj kao da Marija 'progovara kroz vas'. Jeste li se ikad uplašili te količine uranjanja u tako mračan i manipulativan lik?

Mrak je glumački uvijek privlačan, on nudi bogat poligon za igru i istraživanje. Iako je Marija manipulativna, nisam se bojala tog uranjanja. Svjetlost prirodno nosim u sebi, ona je moja baza, pa mi je izlet u tu tamu zapravo bio zanimljiv kontrast.

'Dolaze predivne, duboke i zrele godine'

Što ste u sebi morali 'ugasiti', a što pojačati da biste mogli igrati ženu koja je i moćna i intuitivna, ali i prilično nemilosrdna?

Igra unutar same uloge uvijek je napeta i dualna, ali ujedno i balansirana. U ovom slučaju nisam morala previše toga ni paliti ni gasiti, samo ju je trebalo igrati. Igrala sam je sa istinskim žarom.

U jednom ste intervjuu rekli da ste nakon djeteta zapravo odustali od pokušaja 'ozbiljne američke karijere'. Kada ste prvi put sebi iskreno priznali da više ne želite juriti taj san po svaku cijenu?

Pa da budem iskrena, mislim da sam to znala kratko nakon što sam došla, kada sam vidjela kako sustav funkcionira, ali si to isprva nisam htjela priznati. Ipak sam htjela probati, što je i prirodno kada sam već bila tako blizu i drago mi je da jesam. Sve je to bilo lijepo iskustvo. A onda je, naravno, dijete definitivno promijenilo sve. Ne bih si nikada mogla oprostiti da mi je, nakon što sam toliko htjela dijete, karijera postala važnija i da lovim neku, da tako kažem, mrtvu trku, a da nisam tu za nju. Doći će vrijeme u kojem me više neće trebati u tolikoj mjeri, a tada ću ja opet više trebati glumu.

Što vam je najteže bilo otpustiti – ambiciju, tu sliku 'holivudske' karijere ili osjećaj da ste dužni dokazati koliko možete?

Oboje. Iako još uvijek želim dokazati koliko mogu i moja karijera se nastavlja. Sada dolaze predivne, duboke i zrele godine. Ono što mi se dogodilo bilo je potpuno spuštanje na zemlju i ponovni povratak sebi nakon dugo vremena. Toliko sam radila, nisam godinama stala; žonglirala sam između snimanja i kazališta, uvijek se nešto događalo, čak sam nekada i previše radila, bez odmora. Sada je Santa Barbara moje utočište mira. Moja obitelj je moja baza.

'Amerika me naučila nevjerojatnoj profesionalnosti'

Koliko vam je kao glumici važno da vas domaća/regionalna publika i dalje doživljava 'svojom', iako već dugo živite u Kaliforniji?

Znači mi sve na svijetu. Zbog publike postojimo kao glumci, ali i zbog unutarnjeg nagona za kreativnošću i izražavanjem, pa kada netko to prepozna, onda imamo osjećaj da postoji svrha, da ono što radimo ima smisla.

Što biste danas rekli ženi koja je u tim postupcima izvantjelesne oplodnje – umorna je, uplašena i boji se da će odustati, a najradije bi da je netko samo zagrli i kaže 'normalno je da ti je teško'?

Kada se žena ne ostvari kao majka, a to je oduvijek željela, to je tako duboka bol koju samo ona može razumjeti. Ta bol se uvijek nosi sa sobom. Krene se dalje, život ide, ali ta neostvarena majčinska energija uvijek je tu, iako se može pretočiti u nešto drugo tijekom života ako uspijemo izaći iz te boli. Može vas netko zagrliti i reći da će sve biti u redu, ali jako je teško, da. Zbilja sam neizmjerno sretna i zahvalna na tome da smo mi uspjeli u tome i suosjećam sa svim ženama i parovima koji nisu.

Što vas je Amerika naučila o glumačkom poslu što u Hrvatskoj nikad ne biste naučili, a što vas je Hrvatska naučila o životu što u Americi nitko ne razumije?

Amerika me naučila nevjerojatnoj profesionalnosti, disciplini i tome da je gluma posao koji zahtijeva stalno usavršavanje, bez obzira na to koliko ste uspješni. Tamo se ništa ne prepušta slučaju. S druge strane, Hrvatska me naučila onoj toplini i načinu uživanja u životu koji Amerikanci često ne mogu do kraja razumjeti. Taj osjećaj zajedništva, neformalnosti i onih naših dugih kava nešto je što tamo jednostavno ne postoji na isti način. Ipak smo mi poznati po toj specifičnoj balkanskoj duši koja život ne mjeri samo produktivnošću, nego i osjećajem.

Mirisi koji vraćaju u djetinjstvo

Rekli ste da biste sebi prije 10–20 godina poručili da se riješite perfekcionizma. Što vam je konkretno majčinstvo 'slomilo' od perfekcionizma, u čemu ste jednostavno morali popustiti?

Majčinstvo me potpuno prizemljilo. Jednostavno sam morala popustiti u kontroli nad svakim detaljem. Uz dijete naučiš da ne može sve biti savršeno i da je to sasvim u redu. Taj me proces naučio biti prisutnijom u trenutku umjesto da stalno jurim za nekim nedostižnim idealom.

U intervjuima spominjete koliko vam znači život pokraj oceana i boravak vani. Imate li neki mali svakodnevni ritual bez kojeg vam dan nije isti?

Svakodnevna meditacija i šetnja uz ocean moj su mir. Ta šetnja može biti i vrlo kratka, ali to su trenuci u kojima se resetiram i ponovno povežem sa sobom. Bez tog dodira s prirodom i tog beskrajnog prostranstva moj dan jednostavno nema istu ravnotežu.

Spominjali ste da želite da vaše dijete osjeti Balkan, da zna odakle potječe. Koji miris, okus ili zvuk vam najviše nedostaje kad ste u Americi i što prvo poželite kad sletite ovdje?

Nedostaje mi miris prve jutarnje kave u nekom od zagrebačkih kafića, okus domaće hrane i onaj žamor ljudi na ulicama. Čim sletim, prvo poželim taj osjećaj pripadnosti, javim se prijateljima, a mirisi koji me odmah vraćaju u djetinjstvo su ćevapi i burek, klasika. (smijeh)

>> Dugo je nismo vidjeli: Leona Paraminski zaista izgleda fantastično <<

Jeste li ikad ozbiljno razmišljali o povratku na duže vrijeme ili zauvijek i što bi se u vašem životu moralo poklopiti da kažete: 'OK, vraćamo se doma'?

Hrvatska je moj dom i u njoj se osjećam najprirodnije. Da bi se povratak dogodio, moraju se poklopiti poslovne prilike za supruga i mene, ali i osjećaj da je to pravi trenutak za našu kćer. Vrata su uvijek otvorena.

Što o sebi danas znate sa sigurnošću, a što vam je u dvadesetima bilo potpuno nejasno?

Danas sa sigurnošću znam svoje granice. Znam reći 'ne' bez grižnje savjesti i točno znam što mi je uistinu važno. U dvadesetima sam se stalno nekome dokazivala i bojala se da ću nešto propustiti. Uvijek sam nekamo žurila. Danas više ne jurim, napokon uživam u miru koji donosi zrelost.

Kada biste morali izabrati jednu riječ koja opisuje vaš brak nakon svih selidbi, neizvjesnosti, karijere i djeteta – koja bi to riječ bila i zašto baš ta?

Riječ bi bila podrška. Bez te uzajamne podrške i razumijevanja teško bismo prošli kroz sve te velike životne promjene i izazove koje nam je donio život na dva kontinenta.

Naučila je slušati svoje tijelo

Kada osjetite da ste 'tanki' – psihički, emotivno – kome se prvo javite i što tada sebi govorite?

Prvo se javim suprugu, sestri, bliskim prijateljima, onima koji me poznaju u dušu. Sebi tada ponavljam da je u redu biti ranjiv, da ne moram uvijek biti jaka i da će i ovaj trenutak proći. Naučila sam da ništa nije stalno, sve je prolazno i sve se konstantno mijenja. Treba biti fleksibilan u životu, ali se i ne bojati postaviti granice kada netko pokušava narušiti vaš osobni integritet i prostor. Jednom mi je divna kolegica i prijateljica dala najbolji savjet na svijetu, zapravo me podsjetila na univerzalnu istinu: mi smo ti koji biramo kako ćemo reagirati na ono oko nas. Ljudi su takvi kakvi jesu i oni će takvi ostati, ali ako smo svjesni toga, mi zadržavamo moć odabira. Taj odabir je naš i on će jedini istinski djelovati na nas. Po meni, postoje samo dva načina: ili ćemo se zauzeti za sebe ili ćemo prepustiti drugima kontrolu nad vlastitim životom.

Slovite za jednu od najljepših domaćih glumica. Uvijek izgledate svježe i mladenački. Što ste s godinama morali promijeniti u navikama da biste se tako dobro osjećali u svom tijelu?

Naučila sam slušati svoje tijelo. Promijenila sam malo pristup sebi; i dalje sve volim jesti i volim kuhati, ali postala sam redovitija u vježbanju. Ipak, najvažnije je što sam promijenila unutarnji stav. Ljepota zbilja dolazi iz tog unutarnjeg mira i zadovoljstva. Kako živite život, tako i izgledate – vaš odraz u ogledalu je mapa vašeg života. Biti autentičan znači biti živ, sve ostalo je smrt.