INTERVJU: Zoran kostić cane

Frontmen Partibrejkersa otvorio dušu: 'Selfieji? To je kao da netko prolije noćnu posudu po meni'

Zoran Kostić Cane

Zoran Kostić Cane

Izvor: Cropix / Autor: Maja Prgomet / CROPIX

Partibrejkersi nastupaju na ovogodišnjem izdanju Zagreb Beer Festa na Trgu Francuske Republike, tj. u Parku dr. Franje Tuđmana. I više je to nego dobar povod da okrenemo telefonski broj Zorana Kostića Caneta, frontmena kultnog beogradskog benda. Ne voli davati intervjue i sve teže mu je putovati, ali smatra da je jedan od rijetkih ljudi koji vole svoj posao. U razgovoru za tportal osvrnuo se na društvo u kojem živimo, nostalgiju i vjeru koja mu je promijenila život

Karizmatičan glas i stav Zorana Kostića Caneta dobitna su formula hrvatskoj publici jednog od omiljenih rock-bendova iz regije koji i danas, 31 godinu kasnije, oduševljava jednakom žestinom i energijom. Za mnoge su Partibrejkersi bili i ostali najvažniji rock-bend iz bivše Jugoslavije koji je izgradio karijeru bez kompromisa, ostajući vjeran sebi, što izaziva poštovanje i kod onih koji ne vole tu vrstu glazbe. Iako smo razgovor obavili telefonski, Canetov imidž 'tvrdo kuhanog' frontmena, kakvog poznajemo na osnovi medijske slike o njemu, nije popustio ni trenutka.

Uskoro ćete ponovo biti u Zagrebu. Koliko je hrvatska publika važna za karijeru Partibrejkersa?

Dugo smo u Zagrebu, od travnja 1983., kada smo prvi put svirali tamo. Dolazimo jer nas ljudi vole. Mi smo suština koju svatko voli bilo gdje, naročito što smo stariji. Bili smo u Sloveniji, Makedoniji, Bosni... Ljudi dolaze da bi nas ponovo vidjeli, posebno oni koji nas dugo nisu gledali. Mnogima smo identifikacija za dijelove njihovih života. Sad zvučimo ili ovako ili onako, a dajemo sve od sebe. Publika je i dalje iznenađena količinom energije koja im se isporučuje sa svojim ritmom i porukama. Energiju isporučujemo, poruke uručujemo.

Nakon toliko godina iskustva na sceni što vam sad stvara novo uzbuđenje, diže adrenalin?

Nazad se ne može. Naprijed idemo, pa kamo stignemo. Kad ste me pitali o zagrebačkoj publici, drago mi je što ljudi vole taj zvuk, taj stav. Ti ljudi praštaju ako malo pretjeram u 'komunikacijskom saobraćaju', znači da vole. Vole me, vole nas. Sviramo kao da nam je svaki koncert posljednji i stvarno može biti tako jer su Partibrejkersi non-stop pod akutnim stresom, ali tako je to, nažalost. Poseban je taj trenutak u kojem možeš reći nešto, da se obratiš tim ljudima, a da postoji taj kontakt s njima, jer malo izvođača ima kontakt. Svi su nešto formatirani, u nekom klišeju, a za sve što je formatirano znamo da odumire. Mislim da ne zvučim nezahvalno, ali drago mi je da postoji ta mogućnost da moje svjedočanstvo čuje svjedočanstvo.

Imate li možda neke rituale prije izlaska na pozornicu?

Pokušavam se koncentrirati tako da ne budem na svoju ruku i da ne zaboravim tekst. Ljudi nekad vole što sam ovakav, ali mene to peče. Svaki čovjek je važan, ali nekad te netko lako dekoncentrira. Kroz jednog čovjeka se obraćam svima, a koliko daješ, toliko traješ. Što sam stariji, imam više odgovornosti prema publici. Trudim se da me nebesa sačuvaju od mene samog, da me vodi nevidljiva ruka.

Što je stariji, kaže Cane, ima više odgovornosti prema publici

Što je stariji, kaže Cane, ima više odgovornosti prema publici

Izvor: Pixsell / Autor: Ivo Cagalj/PIXSELL

Osjećate li još uvijek istu tremu kao nekad?

Ne izlazim na pozornicu bez neke tremice: da mi ne omane glasić, je li mi šlic zakopčan, da me neka budala ne pogodi nečime u glavu. Ima budala.

Spomenuli ste zaboravljanje tekstova. Što kad se dogodi blokada, kako reagirate?

To se događa svakome tko je pjevač. Poremeti ti statički proračun, netko ili nešto te izbaci iz ravnoteže i tekstovi počnu bježati od tebe. Dogodi se, zaboravim. Kad biste pitali nekog muzičara da vam izdiktira tekst neke svoje pjesme, nitko to neće znati reći, ali uz glazbu već će se snaći. To s ravnotežom mi se dogodilo kad smo imali nastup na Brijačnici, gdje je jedan tip imao rogove na kapi. Jeste li ga vidjeli?

Jesam, i jako vas je iznervirao jer ste mu se stalno obraćali tijekom koncerta.

Reagiram onako kako ne bih smio. Znate li što je još gore od tih roščića? Telefončić. Onda se dogodi trenutak poniženja, kad se okrenu leđa i pravi selfie s bendom u pozadini. Što znači taj snimak? Trofej nekog trenutka? Kao da nisi doživio koncert, nego ćeš ga se prisjećati. To mi je kao da netko noćnu posudu prolije po meni.

  • +3

Zoran Kostić Cane

Izvor: Pixsell / Autor: Martina Popovčić

Puno je ljudi, osobito vaše generacije, bilo zavedeno pričom o heroinu kao popratnom dodatku rock'n'rolla. Kako to da vi niste krenuli tim putem i uspjeli ste se othrvati tome?

Othrvao sam se, imao sam sreću. Mnogi moji drugovi nisu, a ti o kojima govorimo bili su dobri momci, znate. Floskulu kao što je ta, 'seks, droga i rokenrol', izmislila je industrija koja je daleko od nas. Mi smo primitivci s brdovitog Balkana, koji su u mnogim stvarima istinitiji od svojih izvora u bijelom svijetu zapadne civilizacije.

Jedna ste od rijetkih grupa koja čitavo vrijeme svira na svim prostorima bivše Jugoslavije. Koliko je to naporno u vašim godinama?

Naravno! Nekad mi dođe da legnem ispred kombija i kažem: 'Druže, molim te, daj samo prijeđi preko mene. Potpisat ću sve da te maknem od bilo kakve odgovornosti i krivičnog gonjenja.'

Neki na vaše koncerte dolaze zbog nostalgije za vremenima kad su nastajale vaše bezvremenske pjesme. Jeste li vi nostalgičar?

Ne, nisam nostalgičan. Znate kad sam bio nostalgičan? Godine 2002., kad smo bili u nekom hotelu u Zagrebu i kad sam na doručku ugledao Zdenka sir. Rekao sam joj: 'Zdenka, drago mi je što te vidim', a ona meni: 'Zorane, odrastao si.' U tom trenutku mi je zaiskrila suza u oku jer sam je nekad jeo po tri komada odjednom. Ljudi su nostalgični, ali ja nisam. Ne sviđa mi se kad ljudi dovode na koncerte malu djecu, da im se ne ošteti sluh pa da ne bude: 'Zbog Caneta smo izgubili sluh.' A moramo čuti ono što nam vrijeme govori. Što znači biti nostalgičan? U prošlosti je uvijek bilo nekih ružnih situacija, uvijek su 'neke makaze htjele da te unakaze', da te kroje za svoje potrebe. Ali dobro, Bogu hvala na svemu što je bilo, hvala na publici, hvala na obitelji.

Jedina nostalgija koja ga je, izjavio je, 'oprala' bila je kad je prije 16 godina ugledao Zdenka sir

Jedina nostalgija koja ga je, izjavio je, 'oprala' bila je kad je prije 16 godina ugledao Zdenka sir

Izvor: Cropix / Autor: Damir Krajac / CROPIX

Kad smo kod obitelji, vodite li ikad na turneje/koncerte svoju obitelj ili je to vrijeme ipak rezervirano samo za bend?

Gdje još na turneju da ih vodim, pa gledaju me svakog dana!? Ako žele doći na neki koncert, dođu. Nisam oženio djevojku iz prvog reda, tako da nema tu neke euforije. Osim toga, i bend je neka vrsta obitelji.

Kada ne svirate, što slušate u slobodno vrijeme?

Staru muziku, rythm and blues, svu muziku koja je povezana s emocijama, koja me tjera da zaplješćem. Kći u školi, žena na poslu, ja odvrnem muzikicu i promiješam kukovima.

U odnosu na današnje mlade glazbenike, čini li vam se da ste se bolje zabavljali?

Znate što, svatko ima svoje vrijeme. Ne bih da zauzimam mjesto u njihovom vremenu. Ne bih da ih zamaram više nego što je potrebno.

Okrenuli ste se vjeri...

To je jedino bitno. Tko vjeruje, taj se nada, a tko se nada, lakše može opstati u ovom teškom svijetu koji danas postoji. Otkrivanje Boga u sebi je otkrivanje svog identiteta. Mnogi misle da vjerovati znači biti rigidan, živjeti u mraku, ali istina je da je ovaj svijet mrak, a Bog je svjetlost koja nam pokazuje put.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!