U otvorenom razgovoru za tportal Marko Purišić bez uljepšavanja priznaje da ga je neplanirana eksplozija karijere nakon hita 'Rim Tim Tagi Dim' zamalo progutala te da je njegov prvi album 'Demons & Mosquitoes' nastao iz čiste potrebe i kaosa, a ne kao promišljena cjelina, stoga mu je upravo zato novi materijal jači, tvrđi i iskreniji.

Danas mu je važnije očuvati svoj identitet nego loviti prošle brojke, važnije mu je ono što čuje u malim klubovima nego što pišu chartovi, a najvećim luksuzom, unatoč turnejama i nagradama, i dalje smatra miran povratak kući i vrijeme provedeno s obitelji.

Najavili ste veliku europsku turneju 'End The Party' – što vam je bila glavna ideja iza tog koncepta i imena? Što za vas znači end the party u ovoj fazi karijere?

Iskreno… trebali smo najaviti turneju, a zaboravio sam da turneje obično imaju ime. S obzirom na to da je singl 'End The Party' upravo izašao, a samo ime nije loše, odlučili smo ga dodijeliti i turneji. U svakom slučaju, kao što i pjevam u pjesmi, riječ je o promjeni. O odluci da se vratim starim vrijednostima jer su na trenutak bile zanemarene zbog buke koja mi se dogodila u posljednje dvije godine.

Na popisu su brojne inozemne destinacije… Kad gledate taj raspored, gdje se najviše 'štipate' i pitate je li sve ovo stvarno?

Nisam još dovoljno iskusan da mogu reći da sam se navikao na išta vezano uz turneju, stoga mi je sve još uvijek uzbudljivo i nevjerojatno. Gdje god da sviramo, od Helsinkija, preko Krakowa, pa sve do Manchestera, suludo je i uzbudljivo. Ipak smo mi iz male države, malog sela, mali ljudi s velikim snovima. To se, naravno, ne odnosi samo na geografsku lokaciju koncerta, već i na manifestaciju i kontekst nastupa, pa se tako i zbog Szigeta još uvijek 'štipamo'.

'Osjetio sam da je vrijeme za promjenu'

Debitantski album 'Dmns&Mosquitoes' izašao je prije godinu dana, a sad ste objavili singl 'End The Party'. Imate li osjećaj da zatvarate jedno poglavlje i otvarate novo, i po zvuku i po temama?

Svakako da. 'Dmns&Mosquitoes' bio je sklepan iz potrebe te nikada nije bio zamišljen kao cjelina, ili barem nije stvaran s jednom mišlju, ciljem ili fokusom. On je rezultat nepredviđene eksplozije karijere, nakon koje se pojavila potreba za izdavanjem albuma. Pjesme su postojale po raznim folderima i bile su strpane u jedan nazvan 'Dmns&Mosquitoes'. Ovoga puta albumu smo pristupili kao jedinstvenom projektu, bolje poznajući sebe, a još važnije – i našu publiku. Onu publiku koja zaista voli projekt kao cjelinu, a ne samo trenutak. To je rezultiralo nešto jačim zvukom i produkcijom.

Uz izlazak novog videa, u objavi ste poručili: 'Postao sam ono što najviše mrzim.' Na što se točno referirate – slavu, pritisak, industriju ili vlastitu transformaciju?

Mislim da se u ostatku teksta pjesme može pronaći preciznije sročena misao koja odgovara na to pitanje. Svakako nisam volio ono u što sam se pretvarao ni put kojim sam hodao. Osjetio sam da je vrijeme za promjenu i ponovni rad na sebi, a ta frustracija rezultirala je pjesmom 'End The Party'.

Koliko danas uopće možete imati 'privatan odnos' s glazbom – trenutke u kojima pišete ili svirate bez razmišljanja kako će nešto zvučati na TikToku, radiju ili festivalu?

Apsolutno je moguće! Jedino što su misli o komercijalnom uspjehu glazbe primamljive i ponekad neodoljive. Mislim da smo ovim albumom napravili korak koji nas vodi dalje od radija i nekih drugih ugodnih, ali i dosadnih sigurnosti komercijalne dobiti. Ipak, to je korak koji vodi prema dugoročnosti, duševnom miru i stvaralačkom zadovoljstvu. Usudio bih se reći da ćemo se, ako Bog da, ubuduće još više ohrabriti i zaroniti u nešto što nam je bliže. Naravno, svima nam je ovo posao pa, kao i u svakom poslu, moramo razmišljati o kontekstu, platformama i svemu ostalom što može podići ili suzbiti naš glas u moru drugih izvođača. No takve stvari nisu ograničenja, već kreativni izazovi.

Doza nesigurnosti i straha

Kad govorimo o očekivanjima – čiji glas vam je najglasniji u glavi: vaš unutarnji kritičar, fanovi, struka ili…?

Definitivno vlastiti glas, a onda glasovi naše zajednice. Ne znam tko je struka i što misli, haha. Mislim da, kao i kod većine ljudi koji se bave stvaralaštvom, postoji doza nesigurnosti i straha. Upravo je to ono s čime se borim svaki dan, nešto što mi može poslužiti kao inspiracija, ali i ono što me može paralizirati i dokrajčiti. No to je prisutno od malih nogu i ne vidim da će se ikada promijeniti, niti želim da se promijeni.

Pjesma 'Rim Tim Tagi Dim' i dalje vas prati na svakom koraku. Doživljavate li je kao blagoslov, pritisak ili pomalo oboje?

Nastupajući na samostalnim koncertima ili velikim festivalima, na kojima me ljudi ne poznaju, to je samo jedna u nizu pjesama. Na samostalnim koncertima znaju je kao onu prvu, a na velikim festivalima ne znaju je ni kao onu prvu. Oboje mi se sviđa i uživam u obje situacije. Ponekad misli odu u negativnom smjeru, ali u globalu sam zahvalan što sam zbog te pjesme dobio priliku nastupati na festivalima na kojima nas ljudi prvi put čuju i u klubovima u kojima nas svi znaju.

Što vam je danas veći izazov: napisati novu pjesmu koja će nadmašiti prethodni uspjeh ili očuvati identitet usred velikih očekivanja?

Ako budem ganjao prošli uspjeh i radio sve da mu se približim, mogu odmah odustati. Svoj rad ne smijem gledati kroz brojke koje se danas lako mogu 'napumpati', niti kroz bilo kakve druge parametre. Cilj je održati zajednicu koju imam s ljudima za koje sviram. Cilj je osobni rast i ljubav prema glazbi i stvaralaštvu. Kao što je Lemmy rekao: 'Nikad me nije bilo briga za chartove. Stalo mi je do čovjeka koji radi cijeli tjedan i svoj teško zarađen novac troši da bi nas slušao kako sviramo. Za njih ja sviram.'

Kada biste morali birati: manji, intimni klub ili velika dvorana - gdje imate osjećaj da publika najbolje 'čuje' tko ste?

Sve ima svoje prednosti, ali mislim da moram još puno velikih dvorana odsvirati da bih se potpuno snašao na tim pozornicama. U prijašnjim bendovima bezbroj puta sam svirao u malim klubovima i to mi je najbliže srcu. Naravno, svirati na Nova Rocku i čuti desetke tisuća ljudi kako viču 'One More Song!' nešto je što nikada neću zaboraviti.

Što vam je do sada bilo najteže prihvatiti kod glazbene industrije 'iza kulisa', a da publika to ne vidi?

Mislim da nije bilo nekih velikih iznenađenja. Znao sam da je to prljav posao i da su ljudi često svedeni na brojke. S druge strane, okružio sam se ljudima iz industrije koji zaista vole ono što rade i s kojima sam postao prijatelj izvan poslovnih odnosa. Bio sam oprezan jer sam po prirodi nepovjerljiv, pa nisam doživio ništa posebno loše. Možda sam čak i propustio neke prilike upravo zbog te sumnjičavosti.

Kada je krenula medijska bura, što vam je bilo najvažnije zaštititi kad je riječ o obitelji i privatnom životu?

Tu nisam bio previše mudar pa se o meni zna više nego što bih volio. Ne mogu sada povući te stvari, ali nisam baš sve podijelio. Kako se u mom životu događaju nove stvari, mogu biti pametniji i suzdržaniji. Učiš dok si živ.

Je li vam se sada, nakon većeg uspjeha, promijenila perspektiva o tome što je uspjeh u privatnom smislu?

Oduvijek sam slušao ljude koji govore da poslovni uspjeh nije isto što i sreća, a sada to i znam. Iako se i dalje ponekad zanesem, bolje prepoznajem izvore iskrenog zadovoljstva. Mislim da je to nešto s čime se svi borimo i stalno se vraćamo na pravi put, a ni ja nisam ništa drugačiji po tome.

'Volio bih biti hrvatski Will Ramos'

Imate li neki osobni cilj koji nema veze s top-listama ni nagradama, a voljeli biste ga ostvariti kroz glazbu?

U posljednje vrijeme počeo sam učiti growlati, haha. Volio bih biti hrvatski Will Ramos, ali o tom potom. Osim toga, ne razmišljam toliko daleko. Još uvijek sam u nekom zanosu i dječjoj radoznalosti oko toga što sve mogu stvoriti. Sve ostalo mi se čini manje bitno.

Imate li danas neki ritual koji vas vraća na zemlju nakon velikih koncerata?

Samo provođenje vremena doma, u privatnosti i mirnijem tempu života od onoga 'na cesti'. Mislim da čovjek nije u prirodnom stanju tijekom dugih turneja, zato mnogi i zapnu u raznim porocima. Svakodnevica je ono što me vraća u normalu.

Što vam je u svemu ovome najveći osobni luksuz?

Obitelj.