Svojim novim projektom, 'Koncertnom meditacijom 432 Hz', Ana Rucner publici želi pružiti mir, a snimila je i novi album koji prati taj smjer. Osim toga, nedavno je predstavila obradu Saint-Saënsove skladbe 'Labud' (Karneval životinja) uz spot snimljen u Kini, zemlji koja joj je posljednjih godina postala drugi dom.

Uoči koncerta na Srđu 21. lipnja otkrila nam je u iskrenom razgovoru kako balansira između 'vojničkog' ritma i meditativnog mira te što je naučila od kineske discipline. Posebno emotivno osvrnula se na odgoj i poslovne korake sina Dariana, koji uspješno surađuje s njom i ocem Vladom Kalemberom, te govorila o vjeri kao sidru koje ju drži čvrsto na zemlji.

Vaš tradicionalni dubrovački koncert u praskozorje postao je svojevrsni zaštitni znak početka ljeta i buđenja nove energije. Nakon toliko godina, kako pronalazite novu inspiraciju za taj nastup i kakve emocije u vama budi sviranje dok se rađa novi dan?

Svaki izlazak sunca je drugačiji, pa je tako i svaki koncert u zoru jedinstven. Bez obzira na to koliko sam puta svirala na Srđu, taj trenutak u kojem se nebo počinje buditi i kada prvi tonovi violončela dotaknu tišinu jutra uvijek me duboko dirne. Inspiraciju ne tražim, ona dođe sama kroz prirodu, ljude i energiju trenutka. To je za mene svojevrsna molitva kroz glazbu i najljepši mogući početak ljeta.

I ove godine vaša ljetna tradicija se nastavlja. Nakon sviranja u zoru na Srđu isti dan jurite u Istru kako biste održali koncert Sunset Edition na arheološkom nalazištu Vižula u Medulinu. Koliko kava vam treba za takav pothvat u jednom danu i kako izdržavate takav 'vojnički' ritam od zore do sumraka?

Zapravo, puno manje kava nego što ljudi misle. (smijeh) Najviše me pokreću adrenalin i ljubav prema onome što radim. Naravno da su takvi dani fizički zahtjevni, ali kada vidite publiku koja dolazi zbog glazbe, umor nekako nestane. Naučila sam slušati svoje tijelo, pravilno se odmarati i čuvati energiju za ono najvažnije – trenutak u kojem izađem na pozornicu.

'Ako netko i zaspi, neću se uvrijediti'

Zanimljivo je da je vaša odluka o sviranju 'koncertne meditacije' na 432 herca nastala sasvim spontano, nakon što ste i sami osjetili opuštajući efekt te frekvencije. Kako ste osmislili taj specifični program s maskama za spavanje za publiku na koncertima u Medulinu i na Srđu i bojite li se da će se netko toliko opustiti i doista uspavati?

Ideja je nastala iz želje da ljudima pružim iskustvo, a ne samo koncert. Kada zatvorimo oči, pojačavaju se sva ostala osjetila. Tada mnogo intenzivnije osjećamo glazbu. Maske za spavanje zapravo su poziv publici da nakratko zaboravi svakodnevicu i uroni u sebe. A ako netko i zaspi, neću se uvrijediti. Dapače, smatrat ću to komplimentom jer znači da se potpuno prepustio miru.

Uz Dubrovnik i Zagreb, Kina je postala vaš drugi dom u kojem provodite po nekoliko mjeseci godišnje. Koliko se vaš tamošnji ritam života razlikuje od onog ovdje i postoji li neki dio kineske filozofije ili kulture koji ste potpuno usvojili u svojoj svakodnevici?

Kina me naučila disciplini, strpljenju i poštovanju vremena. Tamo je ritam života vrlo intenzivan, ali istovremeno postoji duboko poštovanje prema tradiciji i unutarnjem miru. Najviše sam usvojila njihovu sposobnost potpune koncentracije na ono što rade u tom trenutku. To je vrijedna lekcija koju pokušavam primijeniti i u svom životu.

'Najljepše stvari često nastanu spontano'

Vaš uspjeh u Aziji zaista je fascinantan. Nedavno ste kao jedina Hrvatica sudjelovali na povijesnom koncertu u Indiji uz 450 glazbenika, a taj događaj je zbog toga završio i u Guinnessovoj knjizi rekorda. Možete li nam opisati taj osjećaj sviranja u masi od stotina glazbenika i je li istina da su pripreme bile iznimno teške?

Bio je to osjećaj koji se teško može opisati riječima. Kada stotine glazbenika dišu kao jedno i stvaraju zajednički zvuk, osjetite koliko glazba može povezivati ljude bez obzira na jezik, vjeru ili kulturu. Pripreme jesu bile zahtjevne, ali upravo zato je zadovoljstvo nakon izvedbe bilo još veće.

Prije nekoliko dana predstavili ste predivnu obradu Saint-Saënsova 'Labuda' uz spot koji ste potpuno spontano snimili u Kini. Kako je zapravo izgledalo to snimanje na drugom kraju svijeta i kako su Kinezi reagirali na vašu spontanost?

Najljepše stvari često nastanu spontano. Imali smo prekrasnu lokaciju, inspiraciju i osjećaj da trebamo uhvatiti trenutak. Kinezi su vrlo profesionalni i organizirani, ali upravo zato često s oduševljenjem prihvate malo kreativne improvizacije. Mislim da je spoj njihove discipline i moje spontanosti dao posebnu čar cijelom tom projektu.

'Glazba ima moć liječiti'

Skladba 'Labud' najavljuje vaš novi album 'Koncertna meditacija 432 Hz'. Otkud ideja za iskorak prema meditativnoj glazbi?

Posljednjih godina sve više osjećam koliko su ljudi umorni, preopterećeni i gladni unutarnjeg mira. Glazba ima moć liječiti, umirivati i vraćati nas sebi. Ovaj album nastao je upravo iz te potrebe da ponudim prostor za predah i duboko slušanje.

U Kini ste nedavno proglašeni i humanitarnom umjetnicom godine. Mislite li da vaš novi 'zen' pravac ondje toliko odjekuje upravo zbog potrebe ljudi za bijegom od stresa?

Da, vjerujem u to. Svejedno je živimo li u Zagrebu, Dubrovniku, Šangaju ili Pekingu, svi danas osjećamo posljedice ubrzanog života. Ljudi traže ravnotežu. Ako moja glazba pomogne nekome da se barem na trenutak osjeti mirnije i povezanije sa sobom, tada je ispunila svoju svrhu.

Planirate li možda u budućnosti staviti veći fokus upravo na glazbenu terapiju?

Ne želim se odreći energije i dinamike koja je oduvijek dio mene, ali osjećam da me ovaj smjer sve više privlači. To nije samo umjetnički projekt, već i moj osobni put. Usporavanje nije slabost, ponekad je upravo najveća snaga.

Kako izgleda vaš potpuno slobodan dan u Šangaju?

Volim šetati kvartom (od milijun stanovnika). Imam već uhodanu rutu za šetnju pa se najčešće nje i držim, ali volim i otkrivati poneke nove lokacije, parkove, slatke kafiće i restorančiće. Iako su mi slobodni dani prava rijetkost, napravila sam si raspored koji nikako ne propuštam, a to su sat vremena teretane rano ujutro i najmanje dva sata vježbanja violončela predvečer, jer tada bolje funkcioniram za glazbu. Te su mi dvije stvari poput ispijanja vode svaki dan, to je obaveza koju ne propuštam i sretna sam da sam napokon došla do te životne faze da si mogu priuštiti vrijeme za navedeno. Inače, Šangaj me fascinira spojem futurizma i tradicije. Predivan grad!

Godi li vam anonimnost koju imate na kineskim ulicama?

Ponekad da. Lijepo je kada vas ljudi prepoznaju zbog umjetnosti, a ne zbog privatnog života. U Kini mogu potpuno normalno šetati gradom i to mi daje određenu slobodu koju jako cijenim.

Barem za sada... (smijeh)

Koliko vam je bilo teško usvojiti kinesku disciplinu?

Na početku je bilo vrlo izazovno jer sam imala problema u komunikaciji i shvaćanju toga. (smijeh) Iako moj menadžment i ja gledamo u istom pravcu, bilo je trenutaka u kojima sam se osjećala izgubljeno i neshvaćeno, ali to se s vremenom promijenilo jer sam počela bolje upoznavati njihovu kulturu života i rada općenito te shvatila da itekako imam isti način funkcioniranja kao i oni, samo nisam to znala izreći, a ponekad ni pokazati. S vremenom sam shvatila da disciplina nije ograničenje, već alat koji vam omogućava da ostvarite svoje snove. Danas sam zahvalna na toj lekciji.

'Svaki novi nastup donosi novu lekciju'

Kad se osvrnete na svoju dosadašnju karijeru, što biste izdvojili kao najveću životnu lekciju koju vas je violončelo naučilo?

Strpljenju. U svijetu u kojem svi žele sve odmah glazba vas uči da se najljepše stvari grade godinama. Naučila me i poniznosti jer svaki novi nastup donosi novu lekciju.

Publika vas i dalje ima priliku gledati na pozornici uz Marka Duvnjaka. Kako sada izgledaju vaši zajednički koncerti?

Glazba je uvijek bila prostor međusobnog poštovanja i komunikacije. Danas možda postoji više zrelosti i iskustva, ali ono najvažnije ostalo je isto: zajednička ljubav prema glazbi i želja da pružimo publici najbolje od sebe. Ovo ljeto imamo niz gostujućih koncerata na luksuznoj jahti Ritz Carlton, s kojima imam ugovor o suradnji. Ti su koncerti za odabranu publiku, vrlo intimni i za mene značajni jer imaju iskren nivo i dignitet.

Vaš sin Darian nedavno je krenuo glazbenim putem. Koji ste mu najvažniji savjet dali?

Svom sinu uvijek govorim da treba vjerovati u sebe i svoje odabire te da se u životu treba usuditi, a ne bojati, i da uvijek završi započeto. Snove trebamo imati jer upravo nas oni i vode željenom cilju. Odustajanje nije opcija, osim ako smo s vremenom uvidjeli da nešto zaista nema smisla i da energiju treba usmjeriti u drugom smjeru. Ali to dolazi onda kada nastupi zrelost. Darian je počeo svirati s ocem u bendu Srebrna krila i izuzetno sam sretna i ponosna kad ga vidim kako stoji pored njega. A kad ne svira s ocem, sve više provodi vremena sa mnom u Kini te ima priliku raditi kao tonski majstor na mojim koncertima i mnoge druge stvari iz njegove struke (elektronika, rasvjeta) na raznim projektima. Izuzetno je talentiran za sve navedeno i uporan ostvariti ono što želi. Sve su to danas njegovi odabiri, a koji su se s godinama i kroz odgoj gradili. Sreća je što ima priliku od početka raditi na velikim i ozbiljnim projektima i još veća što tome iskreno i odgovorno pristupa, istovremeno uživa te time gradi i sebe i svoj put, a opet – pored svojih roditelja. Svima nama to je najveća radost. Ono iza čega ću uvijek stajati je rečenica koju mu i govorim:

'Talent je dar, ali rad, disciplina i iskrenost prema sebi ono su što dugoročno čini razliku.'

'Ne želim biti navezana na materijalno'

Nikada niste skrivali da vam je vjera najveći životni oslonac. Na koji vam način pomaže?

Vjera mi daje mir, snagu i povjerenje da svaki izazov ima svoj smisao. Kada puno putujete i živite vrlo dinamično, važno je imati unutarnje sidro. Za mene je to upravo duhovnost. Uvijek ću nastojati da, iako živim i stvaram u svijetu, 'ne dozvolim sebi da budem od svijeta'. Ova rečenica za mene ima duboko značenje i kad je izgovaram i pišem, kao što radim u ovom trenutku, to je zato što sam prošla te osvijestila zamke koje nudi svijet. A to je ono što u životu ne želim. Ne želim biti navezana na materijalno, ljude ili prilike koje ionako prebrzo prolaze, već živjeti slobodno, mirno i uvijek s Bogom na prvom mjestu. U svojim molitvama uvijek molim nebeskog Oca da mi dozvoli onoliko uspjeha koliko mogu podnijeti u tom trenu, a opet dovoljno da mogu pomoći i slabijem od sebe. I uvijek bude tako.

Za kraj, kada pogledate Anu danas u odnosu na Anu s početka karijere, na koju ste svoju osobinu najviše ponosni?

Najponosnija sam na to što sam ostala vjerna sebi. Tijekom godina mijenjale su se okolnosti, države, pozornice i projekti, ali srce kojim pristupam glazbi ostalo je isto. Mislim da je upravo autentičnost najveće bogatstvo koje čovjek može sačuvati.