Nekadašnje asfaltirano parkiralište u Zagrebu danas je zeleni prostor koji ljeti bilježi i do gotovo 30 stupnjeva niže površinske temperature od okolnog asfalta. Projekt hrvatskog ureda Werft pokazuje kako uklanjanje nepropusnih površina, obnova tla i sadnja stabala mogu konkretno pomoći u borbi protiv urbanih vrućina.
U gradovima koji se iz ljeta u ljeto sve snažnije zagrijavaju, pitanje više nije samo gdje posaditi još koje stablo, nego kako preurediti površine koje toplinu doslovno zarobljavaju. Jedan zagrebački projekt pokazuje koliko snažan učinak može imati naizgled jednostavna odluka – maknuti asfalt i vratiti tlu sposobnost da diše, upija vodu i ponovno postane živo.
Na prostoru današnjeg The Garden Breweryja u Zagrebu nekada se nalazilo asfaltirano industrijsko parkiralište. Hrvatski ured za krajobraznu arhitekturu Werft taj je prostor pretvorio u ozelenjeni vrt s propusnim tlom i više od 40 stabala, a rezultati mjerenja pokazuju da razlika nije samo estetska.
Tijekom ljetnih mjerenja temperatura okolnog asfalta dosezala je 51,5 Celzijevih stupnjeva, dok su površine unutar uređenog krajolika bile na 22,4 stupnja. To je razlika od čak 29,1 stupanj. Temperatura zraka u samom vrtu pritom je bila oko sedam stupnjeva niža nego u neposrednoj okolici.
Drugim riječima, ovdje nije riječ o još jednom projektu u kojem je zelenilo tek kulisa ugostiteljskom prostoru. Ključ cijelog zahvata bilo je ponovno uspostavljanje prirodnih procesa koje je asfalt desetljećima onemogućavao.
Umjesto nepropusne podloge korišten je stabilizirani drobljeni kamen, koji kišnici omogućuje da prodire u tlo umjesto da otječe s površine. Radilo se i na obnovi samog tla, uključujući mikrobiološko obogaćivanje i mikorizu, odnosno uspostavljanje podzemnih veza između gljiva i korijenja biljaka koje pomažu u razmjeni hranjivih tvari i zadržavanju vode.
Posebno važnu ulogu imaju stabla. Posađeno ih je više od četrdeset, među njima obični grab i kavkaska zelkova, a njihove krošnje s vremenom stvaraju sve više hlada. Osim što štite površine od izravnog sunčevog zračenja, stabla dodatno hlade okolinu procesom evapotranspiracije.
„Nas zanima sposobnost krajobraza da aktivno djeluje – da hladi gradove, obnavlja ekološke funkcije i stvara uvjete koji poboljšavaju i okoliš i ljudsko iskustvo. U ovom je projektu forma posljedica tih procesa“, rekao je krajobrazni arhitekt Lucas Werft.
Takav pristup sve je važniji jer se gradovi suočavaju s efektom urbanog toplinskog otoka – pojavom u kojoj asfalt, beton i druge tvrde površine tijekom dana akumuliraju toplinu, a potom je satima ispuštaju u okolinu. Zbog toga gusto izgrađeni dijelovi grada mogu ostati neugodno topli i dugo nakon zalaska sunca.
Projekt The Garden Breweryja zanimljiv je upravo zato što pokazuje da odgovor na taj problem ne mora nužno biti tehnološki složen. Ponekad se najveći pomak postiže vraćanjem onoga što smo iz grada desetljećima sustavno uklanjali: propusnog tla, vegetacije, sjene i vode koja može ostati u zemlji.
Werft je prostor pritom osmislio tako da ne djeluje kao strogo komponiran park. Sjedenje je raspoređeno ispod krošanja, a prostor se može prilagođavati manjim i većim okupljanjima. Ideja je bila stvoriti vrt koji će se mijenjati i razvijati s vremenom, umjesto da već u trenutku dovršetka izgleda kao konačno definiran objekt.
To je možda i najzanimljiviji dio cijele priče. U klasičnom urbanističkom razmišljanju krajolik često dolazi na kraju, kao završni sloj koji prostor treba učiniti ljepšim. Ovdje je postavljen u potpuno drukčiju ulogu: kao infrastruktura koja hladi, upija vodu, podržava život u tlu i stvara ugodnije uvjete za ljude.
Promjene su vidljive i izvan samog temperaturnog učinka. Površina koja je nekada bila praktički biološki mrtva danas pruža uvjete za mikroorganizme, kukce oprašivače i druge oblike života. Bioraznolikost nije bila glavni cilj projekta, ali se pojavila kao logična posljedica činjenice da je tlu ponovno omogućeno da funkcionira.
U vrijeme kada se klimatska prilagodba često povezuje s velikim infrastrukturnim projektima i skupim tehnološkim rješenjima, ovaj zagrebački primjer nudi puno jednostavniju pouku. Gradovi ne moraju uvijek izmišljati nove sustave da bi postali otporniji – ponekad je dovoljno ukloniti dio onoga što ih čini ranjivima.
Manje asfalta, više sjene i živo tlo možda ne zvuče revolucionarno, ali razlika od gotovo 30 stupnjeva na površini pokazuje da njihov učinak itekako može biti takav.
