VUKOVAR FILM FESTIVAL

Ljubav u doba socijalizma i kako biti samac

24.08.2012 u 10:56

Bionic
Reading

Rumunjska komedija 'Medvjed' spada među slabije naslove koje smo imali priliku vidjeti na ovogodišnjem Vukovar film festivalu

Priča o novom direktoru bukureštanskog cirkusa koji pokušava spasiti od bankrota i zatvaranja prodajom starog i bolesnog medvjeda, čemu se protivi gotovo cijela trupa, vjerojatno je trebala biti urnebesna političko-ekonomska alegorija za svačiji ukus, no rezultat je slabašan i ne osobito duhovit film. Isprva se čini da priča čija se radnja odvija nedugo nakon pada Ceausescua, kada se revolucionarna atmosfera uvuče u bukureštanski cirkus, koji je siromašan i na koljenima, kao uostalom i cijela tadašnja Rumunjska, ima potencijala. Dok nova vlast (u ovom slučaju mladi direktor) na krilima novostečene slobode i moći pokušava uspostaviti novi društveni i ekonomski model u cirkusu (prodaja medvjeda je privatizacija zajedničkih dobara, a medvjed funkcionira i kao simbol prošlih vremena, ali i socijalne države), većina zaposlenika opire se promjenama, nova vlast pokušava lažirati izbore, tj. rezultate referenduma, a mračne tajne članova cirkusa tijekom borbe za premoć izbijaju na vidjelo...

Nažalost, redatelj Dan Chisu vrlo brzo napušta taj koncept i pretvara film u kombinaciju balkanske bajke a la Kusturica i uvrnutog filma ceste, čija su oba segmenta podjednako iritantna. Potrošeni pogled na vesele, sretne i lukave Rome koji uvijek nađu dobar razlog za slavlje na koje su svi pozvani, uz glazbu Gorana Bregovića (autora filmske glazbe u 'Medvjedu'), otrcan je koliko i dosadan, a slika šašavih klauna, mađioničara, trapezistica i brkatih žena koji lutaju rumunjskim pustopoljinama nije ni upola toliko zabavna koliko je možda zvučala na papiru.

Dodatni problem je to što likovi nisu osobito dobro razrađeni pa je jedini koji koliko-toliko funkcionira 'negativac', direktor cirkusa, kojega glumi odlični Serban Pavlu, inače glavni glumac sjajnog filma 'Svi iz naše obitelji' koji je osvojio Grand Prix ovogodišnjeg Sarajevo film festivala.


Neuobičajeno hladna ljubavna priča 'Barbara' smještena je, prikladno, u vrijeme hladnog rata, u Istočnu Njemačku ranih 80-ih, depresivnu, tmurnu policijsku državu bez perspektive, elementarnih ljudskih sloboda, ali i materijalnih blagodati. Lijepa doktorica Barbara 'po kazni' dolazi u zabačenu provincijsku bolnicu iz Berlina u kojem je ostavila imućnog i zgodnog dečka. Bolnica i njeno osoblje, mještani maloga grada, sve je to Barbari neopisivo odbojno i strano, svi su oni ne samo potencijalni doušnici tajne službe koja je stalno drži na oku, nego i simboli njenog izgonstva. Izuzeti su samo njeni pacijenti, osobito djevojka Stella koja uporno pokušava pobjeći iz obližnjeg radnog logora i s kojom se Barbara u potpunosti identificira.

Njena samoizolacija logičan je potez i svojevrstan prosvjed protiv stvarne izolacije koja joj je nametnuta. Kako se Barbarin odnos s kolegom Andrejem razvija i balansira između simpatije i antipatije, ljubavi i mržnje, naklonosti i nepovjerenja... tako film, lišen stvarnog zapleta, postaje sve zanimljiviji, a Petzold efektno oslikava atmosferu straha, nepovjerenja i izdaje koja junacima stalno lebdi nad glavom.

Tajanstveni i slojeviti likovi Barbare i Andreja te njihov zanimljiv i kompleksan odnos okosnica su ove vrlo dobre, suzdržane, ali i izuzetno dojmljive drame, koja pomalo podsjeća na njemačku uspješnicu 'Život drugih' i u značajnoj mjeri počiva na odličnoj glumi Nine Hoss kao distancirane, tajanstvene i odane Barbare te Ronalda Zehrfelda kao šarmantnog, toplog i pragmatičnog Andreja. Christian Petzold nagrađen je Srebrnim medvjedom na festivalu u Berlinu za režiju.


Dokumentarni program obilježila su dva zanimljiva filma: rumunjski 'Naša škola' i češki 'Generacija samaca'. 'Naša škola' bavi se sličnim problemom kao i igrani film 'Samo vjetar' kojim je festival počeo. Bolna iskustva malih Roma čiju integraciju u rumunjski školski sustav financijski podupire Europska unija, no koja se i dalje čini nemogućom misijom, još su jedan dokaz toga da i razvijena društva samo deklarativno podržavaju raznolikost i manjine, a u praksi su stvari daleko od idealnih.

Polazeći od statističkih podataka prema kojima su u Češkoj čak 30 posto mladih od 25 do 39 godina samci, mlada redateljica Jana Počtova u simpatičnom i nepretencioznom  filmu 'Generacija samaca' pokušava analizirati moguće uzroke tog društvenog fenomena. Prateći godinu dana živote šestoro mladih, financijski neovisnih Čeha dok, uglavnom neuspješno, pokušavaju pronaći partnere, redateljica nam otkriva njihova emocionalna stanja koja osciliraju od euforije i optimizma do depresije, njihova razočarenja, slabosti, strahove, brige i razmišljanja o vezama, seksu i ljubavi, koja će u određenoj mjeri zacementirati postojeće spolne predrasude (muškarcima je presudan fizički izgled partnerice, ženama osjećaj sigurnosti), ali i neke demantirati (u prvom redu onu da muškarci samo traže zabavu, a žene stalnu vezu, jer za iskrenom ljubavnom vezom čeznu i jedni i drugi).