VI PITATE, MI ODGOVARAMO

Vaši problemi (2. studenoga)

  • Autor: tportal.hr
  • Zadnja izmjena 02.11.2010 10:53
  • Objavljeno 02.11.2010 u 10:44
teen problemi

teen problemi

Izvor: Corbis / Autor: Elke Van De Velde/Corbis

Na stranicama Teena svakoga tjedna odgovaramo na vaša pitanja

Draga redakcijo! Prvo vam želim čestitati na trudu uloženom na pomoći. Čitam vas redovito te je došlo vrijeme da vam i ja pošaljem mail. Imam dva problema i priču ću maksimalno skratiti. Dakle, imam 17 godina i moja dva najveća problema su usamljenost i nesretna zaljubljenost. Nemam baš puno prijatelja te svoje probleme najčešće iznosim na forume gdje dobivam donekle korisne savjete ili se jednostavno povučem u sebe i ne povjeravam nikome. Naravno, ne izlazim jer nemam društvo, te nemam curu. Do sada sam svoje probleme dijelio s svoje dvije ponajbolje prijateljice. Pogađate, u jednu sam se zaljubio. Ona druga ima dečka tako da mi je na neki način uopće neugodno komunicirati s njom cijelo vrijeme (ne želim da joj dečko bude 'ljubomoran'). Kako to uvijek bude u mojem životu, najbolju prijateljicu (u koju sam zaljubljen) sam uspio jako povrijediti zbog čega mi je beskrajno žao. S njom nikada nisam imao nešto, jer je to uvijek bilo nemoguće. Iako nikada nismo bili zajedno, rekla mi je u facu da joj se sviđam, te je bila ljubomorna na svaku curu s kojom sam razgovarao, a zatim mi je rekla: 'Ja tebe ne volim!'. Posvađali smo se i ne komuniciramo mjesec dana. Iako je volim, zadnjih nekoliko dana sam se počeo motati oko drugih cura. Zbog manjka samopouzdanja i moje proklete sramežljivosti nikada nisam imao hrabrosti upitati neku curu za broj mobitela ili kada bih je pitao odgovor bi najčešće glasio: 'Oprosti, ne mogu ti dati svoj broj', tako da sam odustao i od takvih uleta. Ne znam trebam li se uopće dalje truditi oko najbolje prijateljice pošto se sa mnom igra toplo-hladno? No moje konkretnije pitanje bi glasilo: kako se uklopiti u neko društvo, kako naći osobu kojoj se mogu povjeriti, te kako jednostavno započeti neki normalan razgovor s nekom nepoznatom osobom koju prvi put vidim u tramvaju/parku/klubu/negdje?

Hvala na savjetu.

Tužni

Redakcija Teena: Pa, gle, s ovim problemom ti postoji par stvari koje treba raščlaniti i kojih čovjek možda uopće nije svjestan, a mogle bi mu pomoći da se neki drugi put potpiše sa 'Sretni', umjesto 'Tužni'. Činjenica ti je da te za tugu ponekad život sam izabere i tu se ne može ništa. No, dok se to ne dogodi i mi imamo moć u rukama da izaberemo NE biti tužni, za to se onda čovjek mora (iz)boriti. To ti je stvar osobne odluke i sreća ne kuca na vrata nikome samo tako, moraš biti spreman puno se znojiti i boriti da to postigneš. Možda ovo nisi znao, pa, u biti sjediš i čekaš da se stvari same od sebe dogode, no, to ti ne ide tako. Znaš za onu poslovicu 'čovjek je sam kovač svoje sreće'? E, pa, iz našeg dugogodišnjeg iskustva ti kažemo da je istinita 100 posto. Mnogo puta se dogodi da se trudiš, znojiš, ulažeš, radiš kao crv, ali, ne ide, ne uspijevaš. I nakon toga moraš nastaviti, nijedan neuspjeh nije razlog da opet sjedneš i (tužno) čekaš, već, preboliš i nastaviš dalje. Jednostavnije rečeno, oko ljudi, stvari, situacija i događaja koje želiš u svom životu se naprosto moraš debelo – potruditi! Druga važna stvar ti je da bez rizika nema ništa. U tvojoj rečenici 'ne želim se družiti s tom curom da joj se dečko ne naljuti' ne vidimo ništa dobroga po tebe.

Ne možeš ti razmišljati toliko o drugim ljudima i njihovim reakcijama da bi sam sebe ograničavao u onome što želiš. To nije dobrota, to je izbjegavanje rizika - nemoj se sad ti nama ljutiti što ti to tako kažemo. Ti ćeš jednostavno morati početi živjeti po svom i svojim željama, ma što itko mislio o tome jer u protivnom nikada nećeš postići ono što priželjkuješ, a zove se – samopouzdanje! Samopouzdanje se gomila kada padneš, otreseš prašinu i nastaviš dalje. Tada kreneš sam sebe cijeniti i voljeti jer skužiš da znaš, hoćeš i možeš biti fajter i hrabar kada treba. Kužiš? Znači, nemoj se povlačiti pred životom i zgrabi ga čvrsto zubima i zagrizi žestoko. Bez toga nikada nećeš biti zadovoljan. Masu puta ćeš doživjeti poraz, ali, tko ga šiša kada nema toga što bi te moglo zaustaviti da ideš dalje. Mi znamo da ti to možeš. I usput, možda ni ovoga nisi svjestan, ali, činjenica da je u tebe ludo zaljubljena (toliko da ti je to rekla otvoreno u lice) tvoja super frendica koja te jaaaako dobro poznaje kao osobu je uspjeh najveći na ovom svijetu. Nijedno 'ne' koje možeš doživjeti u trenutku kada nakon pet sekundi površnog poznanstva pitaš nečiji broj ti ne može skinuti ponos i sreću što te voli i želi netko tko te jako dobro poznaje i kao takvog želi u svom životu. Po nama, pa ti si već uspješan frajer jer ovo postići ti je vrh, ali, čini nam se da to nisi ni primijetio. Mislili smo da bi bilo dobro da ti ovo potcrtamo fluorescentnim bojama i osvijetlimo najvećim light-showom kako bi toga postao jaaaaako svjestan. I vidiš sad kako je lako od (na)pola prazne čaše vidjeti – punu! Možeš ti to - nazovi je!

Molim vas da mi odgovorite i pomognete jer se s tim problemom već mučim od ranog puberteta, a sve je krenulo ovako. Od malena sam imala normalnu težinu (npr. na 156 cm 47kg) i mogla sam jesti koliko hoću (a to je vjerojatno bilo normalno), a da se o hrani uopće nisam brinula tj. hrana mi nije bila važna. Uvijek su me zezali (moja obitelj, nikada prijatelji) da sam debeljuca, iako nisam bila, pošto imam mamu i mlađu sestru koje doslovno mogu pojesti što žele, a opet su ultra mršave. I to zadirkivanje me do puberteta nije smetalo, kad sam odjednom shvatila da trebam na dijetu. Sad imam 19 godina i na dijeti sam od 13. godine. Svaka dijeta završava mojim debljanjem, tako da sam trenutno visoka 163 cm i imam 60 kg. Naravno, kile se uvijek daju maknuti, to nije moj problem. Problem je što više nemam normalan odnos prema hrani. Znam sve: jedi 5 malih obroka, voće, povrće, bla,bla..... Sve mi je to jasno, ali kad krenem jesti ne mogu stati i vrlo mi se teško kontrolirati. Tako da mi je lakše ne jesti ništa nego išta jer se onda prežderem. Čak i ako se uspijem kontrolirati, nakon nekog vremena puknem i prežderem se. Da, moj je problem prežderavanje i bolestan odnos prema hrani. Nastojim razmišljati o tome da se ne osjećam bolje dok se prežderavam i to ponekad djeluje, ali uvijek na kraju završim s velikim snickersom u ruci. Znam da bi ovaj problem možda zahtijevao pomoć psihologa, toga sam svjesna, ali molim vas da mi pomognete bez tog savjeta da odem nekoj stručnoj osobi.
Hvala.


Redakcija Teena:
Kod tebe, čini nam se, postoje dva problema prije onog da nekontrolirano i zločinački grabiš snickers iako se to 'ne smije'. Prvi ti je da silno želiš dostići majku i sestru u onome u čemu je njih priroda sama riješila brige općenito. Tebe, nažalost, nije i ti, za razliku od njih moraš paziti što i koliko jedeš. To, samo po sebi uopće ne bi trebao biti neki problem jer velika većina ljudi ga dijeli i radi na tome koliko se može, a oko onoga gdje se ne može, odmahnu rukom i nastave dalje. No, kod tebe je to krenulo biti problem jer je obitelj, naravno, ne u zloj namjeri, krenula sa zafrkancijom koja se tebi ipak urezala (pre)duboko u svijest i sada se tog 'mentalnog tatooa' nikako ne uspijevaš riješiti. Nama se čini da moraš krenuti s prihvaćanjem činjenice da si različita od njih dvije. To ti je osnovno jer, ako uporno budeš pokušavala biti kao njih dvije, a nisi, onda ćeš pokušavati i jesti kao one, nakon toga shvatiti da to nije isto i opet pasti u 'bad'. Ovako, ako prihvatiš da si svoja i da imaš svoj metabolizam, različit od njihovog, naći ćeš ravnotežu u svojem unosu hrane i količini koja je tebi optimalna i zadovoljavajuća. Kužiš?

Ovako jedeš imitirajući njih, a imaš potpuno drugačiji metabolizam. Naravno da tu sreće nema. S druge strane, reci svojoj obitelji da to više nije zafrkancija i da te prestanu na taj način zafrkavati jer se jednostavno osjećaš loše. I da ti iskreno kažemo, imaš se puno pravo osjećati tako jer bi se i mi tako osjećali da nam netko stalno upire prstom na nešto što nama samima ne ide lako. Pa kako bi njima bilo da ti njima svaki dan upreš prstom da, npr., ne mogu voziti bicikl, otvoriti teglu ajvara, preskočiti prepone ili izgovoriti 'šeherezada'? Pa naravno da bi se nakon par mjeseci inzistiranja na toj i takvoj zafrkanciji iskompleksirale do krajnjih granica. Zato, zaustavi ih u toj nenamjerno zloj zafrkanciji jer je uzelo previše maha i moglo bi se dogoditi da ti i ne pomogne naša ljudski pružena riječ, već ono što si rekla da ne želiš – stručnjak. I u vezi s time ti imamo samo kratku opasku. Vidimo da si sve izanalizirala i procijenila što želiš. Mi jako često upućujemo ljude na potragu za stručnom podrškom jer mislimo da je to super pomoć i da je bolje skratiti vrijeme muka ako se to može. Kod tebe kužimo da voliš imati stvari pod kontrolom, a to ti nije dobra osobina ako želiš riješiti neke stvari. Pa, neka ti prva vježba za pobjedu nad samom sobom, odnosno, kontrolom nad samom sobom bude da okreneš Plavi ili Hrabri telefon za koji dodatan savjet. Evo, probaj promijeniti neke stvari, tako i tako si sada ovako nezadovoljna. Što možeš izgubiti? Odluka je na tebi, držanje palčeva za rješenje ovog tvog problema je na nama. kreni!

Moj dečko ima 18 godina, jako je brižan, pun ljubavi i razumijevanja. Voli me puno, a i ja njega. Ne mogu zamisliti život bez njega. Zajedno smo već devet mjeseci i jako nam je lijepo. Uživamo u našoj ljubavi i sreći. Moji roditelji su dosta konzervativni i to me jako smeta. Naime, njima je bitno da moj dečko bude iste vjere kao i ja. Nije im važna ljubav koju imamo. Oni ga ne mogu smisliti, a ni moj brat. Jednostavno ga mrze i misle da smo mi prekinuli pa me više ne gnjave zbog toga. Moj dečko i ja mislimo da smo našli ljubav svog života i namjeravamo život provesti zajedno i uprkos svim tim preprekama odlučili smo ostati zajedno u dobru i zlu. Ljubav pobjeđuje sve. Više me nije briga što moji roditelji misle i odlučila sam slušati svoje srce. Ipak je to moj život i sreća. Zanima me a i malo se bojim kako ćce moji roditelji reagirati kad jednom saznaju za naše planove i ljubav. Mislite li da oni pravilno postupaju i opravdavate li njihove odluke i postupke?

zaljubljena BEBA


Redakcija Teena:
Mi ti nekako mislimo da je jako nezahvalno prosuđivati o bilo čemu u obliku suca koji zvonko lupi čekućem po stolu i odvali presudu iza koje stane samo točka. Mi to nismo. A, uostalom, nemoj se ljutiti, ali, ovdje smo čuli samo tvoju stranu priče, a to ti znači da cijelu priču uopće ne znamo. I isto tako, mi ne znamo tvoje godine. Sve ovo ti je jako puno razloga da ti sada kažemo da suci nećemo biti, ali, da znamo da će čovjek i dalje raditi i odlučivati po srcu - to da! Znači, po našem skromnom mišljenju, mi mislimo da ljubav ne može zaustaviti baš ništa kada se ista krene kotrljati. A ona se dokazuje. Pa ako vas dvoje naberete više od nekoliko godina 'u dobru i zlu', kako si rekla, onda ste dokazali da to i mislite, a onda tu više nema puno važnih mišljenja ili ne-mišljenja. Inače, mi osobno ne procjenjujemo ljude ni po boji kože, nacionalnosti, vjeri, autima, kućama, fakultetu ili načinu prehrane. Ako to tvoji roditelji i brat rade, onda vjerojatno znaju da su sami odgovorni za svoje stavove i to je onda njihova stvar. A to ti znači da nije ni tvoja, a ni tvog dečka. Pametnome dosta. Cheers!

NAPOMENA REDAKCIJE:

Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kad ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio), pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, već da im odgovaramo direktno na e-mail.

Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi