Sedam godina čekala je da postane majka, cijeli život učila kako riječima doprijeti do ljudi, a onda je od priča iz vlastitog života stvorila svijet u kojem se prepoznaje pola regije. Amila Ćoralić, koju mnogi znaju kao Šmizlu, mnogo je više od žene koja nas nasmijava. Iza njezina humora kriju se iznimna pažljivost, britka inteligencija, nježnost, samosvijest i pogled na život koji istodobno prepoznaje apsurd i ljepotu. Razgovarali smo o odrastanju koje nas je obilježilo, majčinstvu koje je dugo čekala, ljudima, riječima, autentičnosti i novom poglavlju koje njezine priče vodi na kazališnu pozornicu
Postoje ljudi koji imaju dar nasmijati druge. A postoje i oni rijetki koji nas nasmiju, a onda, gotovo neprimjetno, natjeraju da zastanemo i pomislimo - pa da, upravo tako je bilo i kod nas! Možda zato što smo se prepoznali u nekoj davnoj obiteljskoj sceni, rečenici koju smo čuli stotinu puta ili vlastitoj reakciji za koju smo bili uvjereni da je samo naša. Amila Ćoralić pripada upravo toj drugoj skupini. Njezine priče počinju u svakodnevici, ali ondje ne ostaju. One se prelijevaju u tuđe domove, uspomene i živote, sve dok granica između njezine i naše priče gotovo sasvim ne nestane.
'Volim primijetiti mali detalj u kojem će neko prepoznati čitav svoj život. Krenem od vlastite uspomene, a onda mi se jave ljudi iz različitih gradova i država i shvatim da nas je pola regije živjelo u istoj kući, samo na različitim adresama', započinje naš razgovor Amila. Možda je upravo u tome tajna njezina pripovjedačkog dara. Ne pokušava izmisliti svijet u kojem će se ljudi prepoznati. Ona samo dovoljno pažljivo promatra ovaj naš, stvarni, ponekad apsurdni, ponekad nježni, često neuredni svijet. A onda pronalazi riječi za ono što smo svi osjećali, ali možda nismo znali izgovoriti.
Sarajka, novinarka po profesiji, 12 godina provela je u medijima, a od 2008. radi u institucionalnom komuniciranju. Supruga je, Isakova mama i autorica koju je dio publike upoznao kao Šmizlu. 'Cijeli život se, zapravo, bavim riječima. Kako nešto ispričati, kako prenijeti misao, kako doći do čovjeka s druge strane. Na Instagramu sam pronašla prostor da to radim potpuno svojim glasom, kroz priče o svakodnevici, odrastanju i svemu što smo ponijeli iz svojih kuća, a da nas niko nije pitao treba li nam baš sav taj prtljag', govori žena čija je priča s riječima počela puno ranije nego je 'zaplovila' Instagramom.
Kada bi se morala opisati bez uobičajenih etiketa poput vesele, kreativne ili duhovite, odabrala bi riječi koje možda otkrivaju mnogo više. 'Sve bolje znam ko sam, šta mi je važno i na šta ne želim pristajati. Pažljiva sam prema ljudima, prema riječima, prema onome što neko možda nije ni izgovorio. A temeljita sam do mjere da bih ponekad voljela znati nešto uraditi onako, usput. Čisto da vidim kako žive ti ljudi', otkriva. Već u tom odgovoru nazire se Amila koju možda ne vidimo uvijek na prvi pogled. Žena koja primjećuje i ono što ostane neizgovoreno, koja ne pristaje lako na površnost i koja, čak i kada bi joj život mogao biti jednostavniji, očito nema namjeru stvari raditi napola.
Svi smo imali istu mamu, samo na drugoj adresi
Amilin humor nije nastao preko noći niti je riječ o osobnosti koju je izgradila za potrebe društvenih mreža. 'Oduvijek sam voljela nasmijavati ljude. Ljudi koji me privatno poznaju u ovim videima vjerovatno vide samo nastavak razgovora koji sa mnom vode godinama', objašnjava naša sugovornica.
Nije postojao jedan veliki trenutak u kojem je shvatila da njezine priče mogu nasmijati tisuće ljudi. Sve se razvijalo postupno, kroz reakcije publike. No jedan joj je osjećaj posebno ostao u sjećanju: kada nešto vrlo konkretno, osobno i naizgled sasvim obično podijeli, a onda joj se počnu javljati ljudi sa svih strana. 'Očekujete da će prepoznati šalu, a oni prepoznaju svoju mamu, svoje djetinjstvo, sebe. Onda vam napišu i vlastitu priču. Tu mi je postalo jasno koliko toga dijelimo, čak i kad se nikad nismo sreli', veli.
I doista, teško je zamisliti mnogo ljudi koji se neće pronaći barem u nekoj od njezinih opaski o odrastanju. Generacija kojoj pripada odrastala je uz čitav niz pravila koja se nisu preispitivala. Danas, desetljećima poslije, shvaćamo da smo iz tog odgoja ponijeli i neke navike koje nam više ne služe baš najbolje. 'Najviše pričam o odrastanju naše generacije i o tome kako se taj odgoj vidi na nama danas. Kako su nas učili da budemo pristojni, vrijedni, da ne smetamo, da se snađemo. Pa smo se snašli, ali sad, recimo, moramo učiti kako se odmara bez osjećaja krivice', objašnjava Šmizla.
Njezina sposobnost da spoji nekadašnji svijet s današnjim životom posebno dolazi do izražaja u situacijama koje su toliko apsurdne da ih je gotovo nemoguće izmisliti. 'Sa sedam su nas slali same u prodavnicu, a sa četrdeset su nas tamo zaposlili na samouslužnoj kasi', govori.
U toj jednoj rečenici stane čitav mali esej o odrastanju, promjenama društva i generaciji koja se, čini se, cijeli život neprestano prilagođava novim pravilima. Upravo zato njezin humor nije samo nostalgičan. Ona se prošlosti može s ljubavlju nasmijati, a istodobno prepoznati njezine apsurde. A ako postoji nešto što posebno dobro ilustrira njezin pogled na obiteljsko nasljeđe, to su majke. One naše, regionalne, koje kao da su sve pohađale istu školu roditeljstva i dobile isti priručnik, samo ga nikada nisu podijelile s djecom. 'Zanimljivo mi je koliko su ti naši najličniji ljudi i odnosi istovremeno prepoznatljivi drugima. Ja mislim da pričam o nečemu iz svoje kuće, a u komentarima se ispostavi da su svi imali istu mamu. Ponekad se pitam jesu li one imale neki priručnik za koji mi nismo znali', odgovara.
Najbolji materijal za priču ponekad je vlastiti apsurd
Iako su njezine priče duboko ukorijenjene u stvarnom životu, Amila ne skriva da se služi pretjerivanjem, ironijom i satirom. No postoji važna razlika između izmišljanja i kreativnog oblikovanja stvarnosti. 'Sve ima uporište u stvarnom životu. Onda ja malo karikiram, odem u pretjerivanje, dodam ironiju ili satiru. Tako sam oduvijek prepričavala stvari', objašnjava.
Kao primjer navodi rečenicu da bi se kod nas i Nobelova nagrada iskoristila da pridržava vrata. Naravno da je riječ o pretjerivanju, ali iza njega ostaje prepoznatljiv odnos prema uspjehu koji se toliko podrazumijevao da ga nije bilo potrebno posebno slaviti. 'Važno mi je da i ispod najvećeg pretjerivanja ostane nešto istinito. Mislim da se upravo to prepoznaje', dodaje.
A koliko je privatna Amila slična onoj koju gledamo na društvenim mrežama? 'Ista sam. Čak bih rekla da sam privatno još opuštenija, veselija i duhovitija. Među svojim ljudima ne razmišljam o tome traje li priča predugo, treba li nešto skratiti i jesam li pritisnula snimanje', kaže, samo što je razlika u tome što se u privatnom životu ne mora ograničiti na 60 sekundi. Njezina pažljivost prema ljudima nije samo izvor inspiracije nego i važan dio načina na koji gradi odnose. A oni koji je najbolje poznaju vjerojatno znaju da se razgovor s njom ne završava nužno onda kada su se svi pozdravili. 'Ljudi odu svojim kućama, a ja sazovem još jednu sjednicu u glavi', govori s osmijehom, dodajući da je i to jedan od razloga zbog kojih njezine riječi lako pronalaze put do drugih.
Ne duguje nikome osmijeh – čak ni onda kada ga svi očekuju
Kada vas ljudi prepoznaju kao osobu koja ih redovito nasmijava, lako se može dogoditi da od vas počnu očekivati isto u svakom trenutku. Kao da humor postane obveza, a dobro raspoloženje dio javne funkcije. Amila, međutim, ne prihvaća takvu vrstu očekivanja. 'Volim nasmijavati ljude, ali ne osjećam da im dugujem dobro raspoloženje u svakom trenutku', kaže.
Smatra da je posebno važno dopustiti si takvu slobodu kada vas okolina doživljava kao nekoga tko je uvijek vedar. Jer i takvoj osobi treba da je netko ponekad pita kako je i doista sasluša odgovor, bez očekivanja da će na kraju svega uslijediti šala. A kada je riječ o humoru, granice su joj jasne. Ironija i satira mogu biti vrlo oštre, ali ne želi da nečija bol ili ranjivost postanu sredstvo za zabavljanje drugih. 'Postoji mnogo granica i nema te reakcije zbog koje bih ih prešla. Ne želim nekoga poniziti da bih druge nasmijala. Posebno mi je važno da tuđa bol ili ranjivost ne postanu laka prilika za šalu', iskrena je.
U vremenu u kojem se reakcije često mjere brojkama, takav stav govori i o njezinu odnosu prema vlastitom radu. Mnogo joj je važnije da se ljudi u njezinim pričama prepoznaju i osjete da nisu sami u onome što proživljavaju. Zato je najveći kompliment koji može dobiti upravo onaj koji nadilazi humor. 'Kad mi neko kaže: ‘Rekla si ono što osjećam, a nisam znala kako da kažem’ ili kad se nasmije pa odmah poželi ispričati nešto svoje', dodaje.
Možda je upravo to njezin najveći uspjeh. Nije stvorila samo publiku koja je prati, nego prostor u kojem se ljudi međusobno pronalaze. 'Mnogo mi znači da se ljudi prepoznaju i da osjete emociju. Da im se vrati neka draga uspomena, ali i da im bude malo lakše kad vide da još neko razmišlja kao oni ili se bori s istim stvarima. Volim kad se u komentarima počnu obraćati jedni drugima, dijeliti priče i smijati se. Tada imam osjećaj da smo napravili jedno baš lijepo mjesto za druženje', govori Amila.
Tvrdoglava optimistica s nekoliko primjedbi na život
Amilu kod ljudi najbrže osvajaju jednostavnost i dobrota. Posebno cijeni one koji su mnogo prošli, mnogo naučili i postigli, a pritom nisu izgubili sposobnost da s drugima razgovaraju normalno, bez potrebe da ih impresioniraju ili učine manje vrijednima. Bahatost i nepristojnost, s druge strane, odbijaju je u sekundi. Ne impresionira je nečiji položaj, novac ili uspjeh ako su popraćeni nepoštovanjem prema drugima. U njezinu karakteru susreću se toplina, upornost i temperamentnost. No, kao i u mnogim obiteljima, postoji određeno neslaganje oko toga kako jednu od tih osobina nazvati. 'Moji najbliži bi vjerovatno osporili upornost. Odnosno, priznali bi osobinu, ali bi tražili da se u zapisnik unese njen pravi naziv: tvrdoglavost. Ja bih, naravno, ostala pri svom', iskreno će.
A njezin temperament? Ne treba ga posebno dugo tražiti. 'Vječiti optimist. Ali to me ne sprečava da se usput ponekad, možda čak i često, iznerviram. Ovan sam s podznakom u Strijelcu, a horoskop bi rekao da se oni nadopunjuju tako što jedan pokušava ugasiti vatru drugog, ali sa benzinom', smije se. S druge strane, mnogo toga je može razveseliti. 'Dugo sam učila sebe da primjećujem sitnice koje zapravo uopšte nisu sitne. Boju lišća u jesen, zalazak sunca, to što smo nasmijani, što su moji ljudi dobro. Dan u kojem se ništa posebno nije dogodilo, a imali smo sve što nam je važno', otvoreno će.
Sedam godina čekanja i vrijednost obične svakodnevice
Iza njezine duhovitosti i temperamenta postoji i jedna tiša, intimnija priča. Kada govori o životnim razdobljima koja su je najviše oblikovala, posebno izdvaja godine čekanja da postane majka. A njih sedam nije malo ni lako. Posebno kada nešto toliko želite, a ne znate hoće li se i kada dogoditi. 'Meni, koja volim planirati, posebno je teško bilo prihvatiti da postoji nešto toliko važno oko čega mogu dati sve od sebe, a ipak ne mogu odrediti ishod. Živite svoj život, radite, smijete se, a ta želja je stalno negdje s vama', priča nam Amila Ćoralić.
Danas, kada govori o obiteljskom životu, mnogo toga dobiva dodatnu dubinu. Isak, suprug, zajednički razgovori, igra, prepričavanje dana i sasvim obični trenuci čine njezino najvažnije utočište. 'Najviše me raduju trenuci u kojima nam je lijepo zajedno, bez nekog posebnog povoda. Dugo sam željela taj život i za mene on ima ogromnu vrijednost. Čak i kad smo umorni, kad je nered i kad pet puta ponavljam istu rečenicu', iskrena je. Možda upravo zbog svega što je prošla danas još jasnije vidi vrijednost onoga što mnogi uzimaju zdravo za gotovo. Ne mora svaki trenutak biti poseban da bi bio dragocjen. To ne znači da je njezin život lišen briga, nervoze i nesavršenosti. Dapače, ona ih ne skriva. Samo je naučila da ne moraju zauzeti cijeli prostor.
Od telefona do kazališne pozornice
Kada govori o autentičnosti, Amila ne pokušava od sebe napraviti osobu koja nikada nije marila za tuđe mišljenje. 'Oduvijek sam se osjećala malo drugačije, kao da sam uvijek jednim dijelom izvan onoga što se očekuje. Nisam se baš lako uklapala i nije mi to uvijek bilo jednostavno. Posebno kad ste mlađi i mnogo vam znači da pripadate', objašnjava nam. Preispitivala se, bilo joj je važno što ljudi misle, ali nije željela platiti cijenu pripadanja gubitkom vlastitog identiteta. 'Ali nikada nisam željela uklopiti se po cijenu da izgubim sebe. Naravno da sam se preispitivala i da mi je bilo važno šta ljudi misle. Samo sam nekako osjećala da bih teško mogla biti zadovoljna životom u kojem stalno moram paziti da ne budem previše svoja', govori Amila. Danas je ponosna što je taj dio sebe sačuvala. A još joj je ljepše što je upravo takva pronašla ljude s kojima se razumije. Možda je to i najljepša potvrda svega o čemu govori: autentičnost ne znači da ćemo se svima svidjeti, nego da ćemo s vremenom pronaći one uz koje ne moramo neprestano objašnjavati tko smo.
Riječi koje godinama dijeli s publikom na društvenim mrežama sada dobivaju i novi život – onaj kazališni. Amila je koautorica teksta predstave 'Ne d’o Bog nikome' s Draganom Marinkovićem Macom, u kojoj se otvara tema susreta s novim svijetom koji se promijenio brže nego što smo uspjeli pohvatati njegove upute za upotrebu. 'Poseban mi je osjećaj čekati da riječi koje sam pisala ožive kroz glumca kojeg toliko cijenim, pred ljudima koji će se zajedno smijati u istoj sali', kazuje nam.
Od priča koje je izgovarala u telefon do zajedničkog smijeha publike u kazališnoj dvorani, put je koji joj još uvijek djeluje pomalo nestvarno. Nakon premijere u Sarajevu, predstava stiže i u Zagreb. Prva na rasporedu je rasprodana, a novi termin u Scenoteci Zagreb je 10. prosinca.
Nije se uklapala pod svaku cijenu. I danas je zbog toga sretna
Ako bismo je na kraju ponovno pitali kako bi se opisala, vjerojatno bi se vratila onoj svojoj kombinaciji samosvijesti, pažljivosti i temeljitosti. Dodala bi možda i toplinu, upornost i temperamentnost. Njezini bi najbliži ponovno inzistirali na riječi tvrdoglavost. Ona bi ostala pri svojoj verziji. I možda bi se, kao i toliko puta dosad, svi zajedno nasmijali.
Jer Amila Ćoralić nije zanimljiva samo zato što zna nasmijati ljude. Zanimljiva je zato što u humoru ne bježi od stvarnosti, nego joj prilazi još bliže. Zato što se prošlosti može sjećati s ljubavlju, a ipak vidjeti njezine apsurde. Zato što može govoriti o majčinstvu bez patetike, o lošim danima bez glume i o sreći bez potrebe da je uljepšava. Zato što zna biti britka, ali ne želi povrijediti; temperamentna, ali samosvjesna; optimistična, a ipak dovoljno realna da primijeti sve ono što u životu ne funkcionira baš najbolje.
I zato što, unatoč svemu što je prošla, nije izgubila sposobnost da se raduje običnom danu. Možda je njezina najveća posebnost upravo u tome što nas ne pokušava naučiti kako živjeti. Samo nam pokaže jedan mali prizor iz vlastitog života, izgovori rečenicu koja nas pogodi ravno u iskustvo i ostavi nam dovoljno prostora da u njoj pronađemo sebe. A onda se nasmijemo. Jer smo, izgleda, doista svi živjeli u istoj kući. Samo na različitim adresama. I, naravno, pod uvjetom da nitko ne kasni.