Pred roditeljima su danas, vjerojatno više no ikada prije, brojni izazovi u odgoju djece. U nastojanju da ne ugroze razvoj djeteta kao slobodne individue u suvremenom svijetu mnogi se na tom putu nađu u velikim dvojbama, kako im omogućiti slobodu da se razviju u osobe koje 'misle svojom glavom', a pritom zadržati roditeljski autoritet.

Sve više roditelja svojim nasljednicima žele prije svega biti prijatelji, a jasne granice između onoga što se smije a što ne smije se gube. Previše popustljivosti, prijateljskog, a ne roditeljskog odnosa vodi do brisanja jasno postavljenih granica koje su u skladu s vrijednostima koje zastupamo i živimo.

Klinička psihologinja Ivana Ćosić Pregrad otkrila je za tportal svoje mišljenje o tzv. prepopustljivom odgoju koji je u stručnim krugovima nazvan permisivnim odgojem.

'Preuzimanje odgovornosti i vodstvo odraslih je jedna od osnovnih potreba obitelji i djece od najranije životne dobi. Iz perspektive djece posebno je važna roditeljeva osjetljivost i jasnoća u razlikovanju djetetovim potreba i želja, ali i roditeljeva prisutnost i responzivnost u odgovaranju na dječje potrebe. Djeca dobro poznaju svoje želje, no nisu uvijek u mogućnosti procijeniti koje su njihove potrebe. Zadaća roditelja je jasno komunicirati djeci koja su ponašanja dozvoljena a koja nisu, što se smije a što se ne smije i na taj način osiguravamo predvidivo i jasno okruženje u kojem djeca odrastaju. Zbilja je važno da granice koje postavljamo uvažavaju dječje potrebe, ali i potrebe roditelja i mogućnosti koje obitelj ima, ograničenja koja određena situacija u kojoj se obitelj nalazi donosi. Previše popuštati i ispunjavati djetetove želje nadajući se da će se tada osjećati sigurno uz nas ili mu ugađati kako bismo ga 'utješili' kada se osjeća loše, djetetu ne pomaže već će ga zbuniti i pojačati njegov osjećaj nesigurnosti’, objašnjava Ćosić Pregrad iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

Djeca više vjeruju onome kako se ponašamo nego onome što govorimo

Važno je s djecom otvoreno razgovarati o tome koja ponašanja odobravate, a koja ne, te na koji način nam neka ponašanja i pravila mogu pomoći da budemo sigurni, smatra psihologinja.

'I naravno djeca najviše uče gledajući i promatrajući što odrasli rade. Više vjeruju onome kako se ponašamo nego onome što govorimo. Vrijednosti koje zagovaramo i želimo naučiti djecu važno je i da sami živimo i prakticiramo u svakodnevnom životu. Na taj način smo djeci vidljivi, autentični i jasni, a iskustvo da zastupamo sebe i djelujemo u skladu sa sobom nama daje osjećaj sampouzdanja i kompetentnosti, što postaje posebno važno kada se nađemo u konfliktnim situacijama, rastrzani između različitih potreba ili između potreba i želja kao dio svakodnevnog obiteljskog života', mišljenja je ona.

Izostanka vodstva odraslih u obitelji, dodaje ona, stvara prazan, nejasan prostor u kojem se mala djeca kao i tinejdžeri osjećaju nesigurno i loše.

'Kada izostane vodstvo odraslih, djeca mogu razviti različita zahtjevna ponašanja poput agresivnosti, nametljivosti, nastoje dominirati i nametati svoja očekivanja i želje, no iza takvih reakcija djece vrlo često se krije puno nesigurnosti, zbunjenosti i usamljenosti. Djeca koja nemaju iskustvo jasnog vođenja u svojim obiteljima mogu pokazivati veće teškoće u rješavanju konflikata s drugima, teže podnose frustraciju i sami teže nauče razlikovati potrebe od želja, usmjereni su na svoje želje i pokazuju manje razumijevanja za tuđe osjećaje i potrebe', objašnjava I. Ćosić Pregrad.

Roditelj i dijete nikada nisu prijatelji

Smatra kako je velika zabluda da su roditelji i djeca prijatelji.

'Vrlo često danas i od roditelja i djece možemo čuti kako su prijatelji. Međutim, to je jedna od najvećih laži i zaista može unijeti dosta pomutnje u odnos roditelj – dijete. Roditelj može imati otvoren odnos s djetetom, osluškivati djetetovo iskustvo i mišljenje o različitim temama u obitelji, prihvaćati i uvažavati djetetove osjećaje, no roditelj i dijete nisu nikada prijatelji jer nisu ravnopravni u svojim odnosima. Upravo roditeljska uloga nama odraslima daje moć i odgovornost da vodimo dijete, da određujemo pravila u obitelji uvažavajući različite potrebe i iz te pozicije moramo djetetu reći NE kada nešto ne smije učiniti, a želje ispunjava kada procjenjujemo da možemo', kaže Ćosić Pregrad.

Porast vršnjačkog nasilja i problematičnog ponašanja tinejdžera jednim je dijelom odraz izloženosti sve učestalijoj agresivnosti kao načina rješavanja sukoba kojoj djeca svjedoče gledajući nas odrasle, a drugim dijelom upravo izostanka vodstva odraslih, što posebno dolazi do izražaja u konfliktnim situacijama, ističe psihologinja.

Ne smije se osuđivati ljutnja već njezino nasilno iskazivanje

'Važno je razlikovati ljutnju kao osjećaj koji se pojavljuje kada je naš integritet napadnut ili smo onemogućeni u ostvarivanju svojih ciljeva, ne možemo raditi ono što želimo od nasilja koje ima za cilj povrijediti neku osobu i nanijeti štetu. U situacijama ljutnje i frustracije ponekad reagiramo agresivno i neprimjereno, posebno djeca i mladi koji su u procesu stjecanja socijalnih vještina. Kada se netko opetovano ponaša nasilno prema drugoj osobi, možemo govoriti o zlostavljanju i takva ponašanja i zlouporabe moći je zaista važno odmah zaustavljati. Vrlo često u reakcijama odraslih, pa tako i kroz medijski prostor, možemo vidjeti česte osude, prozivanja i obilježavanje djece i mladih kao nasilnika, zaboravljajući da se i dalje radi o djeci koja trebaju zaštitu, vodstvo i podučavanje od strane odraslih da se nose sa teškoćama i izazovima na koje nailaze u svom odrastanju i međuljudskim odnosima. Također traženje krivca za pojave otežava promjenu i umanjuje društvenu odgovornost svih nas koji živimo i oblikujemo društvo iz različitih uloga koje imamo', kaže.

Kada se djeca ponašaju agresivno, važno je jasno pokazati da ne osuđujemo njihovu ljutnju već samo nasilno iskazivanje te ljutnje, objašnjava psihologinja.

'Važno je djeci ne govoriti da se ne ljute, niti da ne pokazuje svoju ljutnju. Oni trebaju podršku nas odraslih da pronađu i upotrijebe različite kreativne načine izražavanja ljutnje. I od najranije dobi upravo izražavanje ljutnje djeca uče i vježbaju u svojim obiteljima i sa svojim roditeljima. Govoreći NE djeca komuniciraju dio sebe, nešto što ne vole, ne žele ili ne trebaju. To ne znači da se protive roditeljima ili da ne poštuju njihov autoritet, kako mi odrasli često čujemo dječje NE', smatra ona.

Odgajanje djeteta koje 'misli svojom glavom'

Suvremeno roditeljstvo, dodaje, zbilja donosi velike izazove pred roditelje i niz je mjesta gdje su roditelji danas izloženi jačim i raznolikijim pritiscima nego što su vjerojatno bili izloženi njihovi roditelji.

Današnji stil života i brzina kojom se stvari izmjenjuju, zbilja velika mogućnost izbora kao i nedostatak jasnih i stabilnih društvenih vrijednosti je kontekst koji otežava roditeljskih posao i doprinosi stalnom preispitivanju nas kao roditelja, naših osobnih vrijednosti i načina na koji ih živimo.

'Ovisno o tome što želimo podučiti svoju djecu, kakve vrijednosti im želimo prenijeti i koje osobine i ponašanja bismo željeli vidjeti kod svoje djece kada odrastu, od najranije dobi kao roditelji usmjeravamo i vodimo djecu kroz različite svakodnevne ali i neke životne situacije pa im onda i postavljamo neke granice u skladu s tim vrijednostima koje zastupamo i živimo. Time stvaramo prilike u kojima će djeca moći učiti i razvijati sve one osobine i ponašanja koja bismo željeli vidjeti kod njih uz roditeljsku podršku, razumijevanje i prihvaćanje', objasnila je Ćosić Pregrad.

Ukoliko želimo da dijete odraste u osobu koja zna razlikovati želje od potreba i koja 'misli svojom glavom' , dodaje psihologinja, nužno je da se u roditeljskoj ulozi ponašamo u skladu s tim čak i kada smo izloženi pritisku djeteta koje u određenom trenutku zagovara svoju želju.

'I takve situacije uvijek donose konflikt i nemoguće je zadovoljiti sve uključene.  Konflikti su dio života, posebno obiteljskog, a djeci treba podrška roditelja da nauče nositi se i sa situacijama nezadovoljstva, frustracije, ljutnje i razočaranja  jer je i to dio života. Kada roditelji kažu djeci jasno i odlučno 'ne' rukovodeći se osobnim vrijednostima i poštujući svoje osobne i obiteljske vrijednosti, uz istodobno uvažavanje i prihvaćanje djetetove želje (ali ne i njeno ispunjavanje), konflikt do kojeg dolazi manje je štetan za odnos roditelj - dijete nego konflikt koji nastaje kada roditelj prekorači vlastite granice ispunjavajući djetetovu želju', rekla je psihologinja.