Za razliku od prethodnih generacija kojima je prioritet bio odgoj 'pristojnog' djeteta, bez obzira na to kako se dijete pri tom osjeća, suvremenim roditeljima postale su jasne važnosti uravnoteženog emocionalnog razvoja. Problem je što su rijetki roditelji i sami bili tako odgajani te imali priliku usvojiti dobre i poželjne obrasce ponašanja, pa se prilikom uspostave kvalitetnog i suosjećajnog odnosa s djecom, u konačnici bore - sa samima sobom.

U Hrvatskoj su rijetke institucije koje nude pomoć roditeljima koji uvijek imaju najbolje namjere, ali često im manjka socijalno emotivnih vještina i tehnika u odgojnim pristupima. Terapija igrom je metoda koja se relativno nedavno pojavila, a pomaže roditeljima da bolje upoznaju svoje dijete i omogućava djeci da se lakše nose s teškim životnim situacijama te iskažu ljutnju, tugu, frustracije, anksioznost, kao i pozitivne emocije.

'U terapiji igrom djeca djeluju iz srca', kazala nam je psihologinja i educirana dječja terapeutkinja Tatjana Gjurković. Sa suosnivačicom i voditeljicom Centra za promicanje transakcijske analize Proventus, razgovarali smo o Terapiji igrom, koju uz nju prakticira i psihologinja Tea Knežević, te koje su njene koristi u osjetljivim fazama dječjeg razvoja.

Sve više roditelja u zadnje vrijeme čita popularno znanstvenu literaturu i educira se o fazama dječjeg razvoja. Dakle, same faze nisu više nepoznanica i mala je vjerojatnost da će nas iznenada zateći dječji izljevi bijesa u, primjerice, problematičnoj drugoj godini (terrible two) u kojoj djeca, prirodno, ispituju granice vlastitog ega. Međutim, unatoč novim spoznajama i dalje nam nedostaju 'alati', tehnike kojima možemo olakšati djeci razvojni put. Možemo li u današnje vrijeme samo djelovati po intuiciji ili je postalo gotovo nužno naučiti 'pomoćne' tehnike?

Neki roditelji i kroz odgoj po intuiciji dolaze do poteškoća ili problema za koje nisu sigurni kako ih trebaju savladati. Intuicija ponekad nije dovoljna jer i ona zna biti obojena određenim ograničavajućim uvjerenjima kojih ponekad nismo ni svjesni. Brojni izvori (knjige, časopisi i sl) nude savjete koje je roditeljima teško primijeniti ili koji u slučaju njihova djeteta jednostavno 'ne djeluju'. Zbog toga je često puno bolje da roditelj potraži stručnu pomoć, nego da neki problem u odnosu s djetetom vodi do obostrane frustracije i roditelja i djeteta.

Jedna od tehnika pomoći je i terapija igrom, koja se tek nedavno u funkcionalnom smislu pojavila u Hrvatskoj. Opišite nam vaš put do terapije, kad ste se prvi put susreli s tehnikom, od koga ste učili?

Kada sam počela raditi u jednom gradskom vrtiću, vidjela sam da ima jako, jako puno djece koja bi trebala pomoć, a da ih nemam gdje poslati. Naravno, postoje stručnjaci koji se bave djecom koja imaju određene probleme, ali većina je usmjerena na rad s djecom starije dobi ili na djecu koja pokazuju ozbiljne probleme poput poremećaja u ponašanju ili koja već imaju dijagnosticiran ADHD. Po mom mišljenju, ne treba se razviti poremećaj da bi se djetetu moglo pomoći.

Moj put edukacije iz terapije igrom započeo je 2010. godine. Prvo sam bila educirana u sklopu Internacionalne organizacije za terapiju igrom u Francuskoj, a godinu dana kasnije, 2011. godine pohađala sam edukaciju iz integrativne terapije igrom u Kanadi na Rocky Mountain Play Therapy Institutu. Pristup integrativne terapije igrom mi se jako svidio i imao je puno smisla jer je mogao obuhvatiti i djecu predškolske dobi i djecu osnovnoškolske dobi, pa čak i rad s adolescentima. Shvaćajući da ima premalo stručnjaka u Hrvatskoj, s obzirom na broj djece kojima bi trebala pomoć, pozvala sam svoje trenere Kena Gardnera i Lorri Yasenik da educiraju druge stručnjake u Hrvatskoj. To se i ostvarilo te sada imamo još 30 stručnjaka educiranih u području terapije igrom.

Terapija igrom može se provoditi kroz nekoliko različitih pristupa. Najčešće roditelji dovode dijete na individualni tretman igrom kod terapeuta. U tom slučaju roditelj na prvi, inicijalni, susret dolazi sam kako bi osoba koja provodi terapiju igrom od roditelja prikupila informacije o djetetovu razvoju, kao i o problematici zbog koje se javljaju na terapiju igrom. Na drugi susret s roditeljem dolazi dijete (a bilo bi idealno i svi članovi obitelji) kako bi ih terapeut igrom opažao dok se oni igraju na uobičajeni način. Taj dio je vrlo važan jer se na taj način mogu prikupiti korisne informacije o odnosima u toj obitelji i generalno šira slika obiteljskog funkcioniranja.

Nakon toga komuniciraju se očekivanja i ciljevi tretmana. Svaki sljedeći put dijete dolazi na seansu igrom u trajanju od 30 do 40 minuta, nakon čega se još razgovara s roditeljem.

U individualnoj igri s djetetom, terapeut pruža osjećaj sigurnosti i povjerljivosti te, ako koristi nedirektivan pristup, pruža djetetu priliku da samo odabere igračke i način igranja, toliko dugo dok je to sigurno za dijete i za terapeuta. Dijete tako ima potpunu slobodu da se izrazi točno onako kako osjeća da treba te mu se pruža prilika da kroz igru i igračke iskaže sve osjećaje koje zapravo nosi u sebi. Tako, primjerice, dijete može izabrati lutkicu mačkicu za koju kaže da je tužna jer nema prijatelja, a terapeutu može dati lutkicu psa koji će onda biti prijatelj mačkici. Tako dijete, uz pravu podršku, ima priliku pronaći rješenja za svoje probleme.

Postoje i drugi načini rada s djecom, npr. filijalna terapija igrom u kojoj je roditelj taj kojeg se poučavaju terapeutske vještine, a on ih zatim koristi u igri s djetetom kod kuće. Filijalnoj terapiji roditelji mogu biti poučavani grupno ili individualno.

Na terapiju igrom roditelji se najčešće javljaju kada uoče manifestaciju nekog problema u ponašanju djeteta ili u nekim fiziološkim reakcijama. Ipak, neki roditelji se za terapiju odlučuju onda kada znaju da će slijediti neko stresno razdoblje za dijete (npr. razvod braka).

Dakle, u oba slučaja – terapija igrom kao tretman nekog vidljivog problema te terapija igrom kao prevencija problema - dala je jako dobre rezultate.

Neki od problema zbog kojih se roditelji javljaju na terapiju igrom su: problemi u pažnji i koncentraciji, teškoće u razvoju, problemi u ponašanju, problemi prilagodbe, poteškoće u savladavanju školskog gradiva, noćni strahovi, nekontrolirano mokrenje, tikovi, problemi nakon neke proživljene traume ili već spomenutog, razvoda roditelja.

Terapija igrom može pomoći djeci da razviju učinkovitije strategije ponašanja, nova i kreativna rješenja za probleme s kojima se suočavaju, samopoštovanje, da nauče prihvatiti sebe i druge, da nauče kako doživjeti i izraziti osjećaje na socijalno prihvatljiv način, da razviju empatiju te poštuju misli i osjećaje drugih, da nauče nove socijalne vještine i razviju samovrednovanje te, uslijed toga, budu sigurniji u vlastite sposobnosti.

Kako ona djeluje na dijete i u kojoj mjeri 'brzo' (s obzirom na individualna svojstva djeteta) možemo uočiti promjene u ponašanju?

Često se problemi pojavljuju u obliku nekih nepoželjnih ponašanja pa se stoga rješavanjem problema smatra suzbijanje tih ponašanja. Pri tome se zaboravlja da su upravo emocije pokretači i da su one te koje sa sobom nose određenu energiju koja se onda kroz različite kanale ispoljava na van. Zato je važnije i učinkovitije ako se radi na emocijama ili potrebama koje su u podlozi nekog ponašanja, a ne na samom ponašanju.

Kod djeteta uključenog u tretman terapije igrom promjene u ponašanju mogu se javiti nakon svega nekoliko seansi, ali može se dogoditi i da djetetu treba duže vremena (npr. 20-ak seansi) da bi proradilo ono što je u podlozi njegova problematičnog ponašanja, ovisno o problematici, ali i o samom djetetu.

Osim prikladne edukacije i empatije, što je po vašim iskustvima najbitnije za rad s djecom u toj specifičnoj terapiji? Što 'čini' dobrog terapeuta? Kako interpretirati dječju igru?

Da bismo što bolje razumjeli dječju igru, važno je uočiti teme koje se javljaju u igri te njihovo potencijalno značenje, kao i nijanse djetetovih osjećaja koji se kroz igru izmjenjuju. Djetetova igra interpretira se tako da se pozorno prate sljedeći signali:

• Ponavljanje u igri; koristeći iste ili različite igračke/aktivnosti.

• Iznenadne promjene.

• Intenzitet, fokus.

• Slične aktivnosti s različitim igračkama.

• Sličnosti između jedne i druge seanse.

• Nastavak igre iz prethodne seanse.

Česte teme u igri jesu: moć, kontrola, agresija, različite emocije, dobar vs. zločest, pobjeđivanje vs. gubljenje, uvježbavanje različitih vještina, odnosi s obitelji, autoritetom, vršnjacima, sretna uspomene, traume, identitet, gubitak i žalovanje, njegovanje, regresija, opasnost vs. spašavanje, otpornost, upornost, rješavanje problema, razvojni zadaci, kulturalni rituali i običaji, želje. Pri interpretaciji tema u igri, vrlo je važno voditi računa o djetetovoj dobi i razvoju i te širi kontekst – što se događalo u svakodnevici, u vrtiću / školi, crtići koje gleda.

Jedan od načina da se nauče prepoznavati teme, osjećaje te njihovo potencijalno značenje jest i putem edukacije Terapija igrom za roditelje. Tu roditelji u maloj skupini uče osnovne principe terapije igrom kako bi se kod kuće, jednom tjedno u trajanju od 30 minuta, mogli igrati s djetetom na poseban način. Taj način je poseban jer u tih pola sata igranja vrijede drugačija pravila od onih u svakodnevnom odnosu s djetetom. Roditelj koristi posebne vještine čije korištenje djetetu omogućuje da se osjeća sigurnim, ali i slobodnim izraziti se kroz igru. Uz to, roditeljeva pažnja je tada potpuno posvećena djetetu i roditelj tada empatičkim reflektiranjem osjećaja, misli i ponašanja šalje djetetu poruku da je ovdje, da mu je važno što dijete osjeća i da ga prihvaća.

Slavni danski obiteljski terapeut Jesper Juul, koji je donio revolucionarne spoznaje u području dječje psihologije i odgoja, tvrdi da djeca uvijek 'surađuju' s roditeljskim raspoloženjima te da 'razmaženost nije pokazatelj da dobivaju previše stvari koje žele, već pokazatelj toga da dobivaju premalo stvari koje su im uistinu potrebne'. U tom smislu, koliko su roditelji dio problema i kako na njih djeluje spoznaja da su upravo oni najčešći uzrok dječjih 'neprikladnih' ponašanja i reakcija?

U terapiji igrom jako je važno da i roditelj bude otvoren za dalje učenje o svom odnosu s djetetom te za prepoznavanje obrazaca koji mogu voditi ka potencijalnim problemima u odnosu s djetetom. Ponekad se radi o zaista malim promjenama koje roditelj treba učiniti u svom odnosu prema djetetu da bi rezultati bili odlični. Važno je samo da netko objektivno sagleda i uoči što bi mogao biti kamen spoticanja u odnosu koji dovodi do problema, frustracije ili nezadovoljstva, bilo kod djeteta, bilo kod roditelja.

Svaki roditelj želi najbolje svome djetetu i trudi se biti najbolji u onoj mjeri u kojoj mu to njegova znanja i kapaciteti (vremenski, psihički i ostali) dopuštaju. Ponekad se roditelji iscrpe od silnog pokušavanja što bi njegovu djetetu moglo pomoći, a puno lakši put je ako se dijete pusti da se u posebnim uvjetima slobodno igra i kroz igru samo iskaže što je to što mu je zaista potrebno.

Kako pomiriti velike razlike u temperamentima između roditelja i djece?

Važno je da roditelj bude svjestan gdje se otprilike na pojedinoj dimenziji temperamenta nalazi on, a gdje njegovo dijete. To će uvelike olakšati razumijevanje određenog djetetova ponašanja, a isto tako može pomoći roditelju da unaprijed zna što bi otprilike mogao očekivati od svog djeteta u nekom trenutku. Npr. ako roditelj prepozna da je u upornost njegovo dijete puno 'jače' od njega, tada će unaprijed znati da će mu postavljanje dosljednih granica predstavljati veliki izazov i na njega se pripremiti.

U kojoj mjeri društvene mreže i brojne stranice o roditeljstvu pomažu, a u kojoj mjeri odmažu suvremenim roditeljima? Naime, preplavljeni smo fabriciranim prizorima 'savršenog' roditeljstva u kojem su djeca uvijek nasmijana i dotjerana, kuća je uvijek čista a obiteljska atmosfera bajkovita.

Jasno je da ne postoje savršene obitelji, ni savršeni roditelji niti savršena djeca. Ali postoje dovoljno dobri roditelji i dovoljno dobra djeca. Svako dijete ima potencijal i unutarnji pokretač koji će mu, u dobrim uvjetima, omogućiti da proradi svoje probleme i nađe adekvatno rješenje. Stoga je efikasniji način ako se djetetu stvore uvjeti da samo dođe do rješenja i prorađuje one stvari koje samo (na svjesnoj ili nesvjesnoj razini) procijeni bitnima, nego da odrasli odlučuju koji će to put biti, a to je upravo ono što pristup terapije igrom pruža.

Teoretski - savjeti govore da objasnimo djetetu da se ima pravo ljutiti te ga onda uputiti kako se neagresivno nositi s tim osjećajem. U praksi, to obično djeluje tako da mi pričamo i objašnjavamo, a dijete nas i dalje tuče ili vrišti. Kako uputiti dijete da se nosi s ljutnjom?

Pričanje i objašnjavanje vrlo vjerojatno neće pomoći djetetu u trenutku njegova ispada ljutnje. Tada je važno djetetu, ne samo reći, već i pokazati koji su primjereni načini da izbaci energiju koja se tada nalazi u njemu kao posljedica emocije koju tada osjeća (dakle, ljutnje).

Radite po principima transakcijske analize. Zašto ste se odlučili upravo za TA i kako ona djeluje?

Da, educirana sam i iz psihoterapijske škole Transakcijske analize po čijim principima radim psihoterapiju s odraslima. Posve slučajno sam se našla u TA – bila je to prva otvorena edukacijska grupa u jesen 2007.godine kada sam, po završetku studija psihologije, željela upisati neku psihoterapijsku školu. Iako je to bio slučajan odabir, bila je to ljubav na prvi pogled.

Transakcijska analiza svojim jezikom objašnjava ljudsko ponašanje na iznimno jednostavan i ilustrativan način. Svojom zanimljivom teorijom, otkriva što motivira ljude da se ponašaju kako se ponašaju, što se sve nalazi u pozadini, kako sva njihova vjerovanja o sebi, o drugima, o životu, potisnute emocije i potrebe utječu na njihove živote.

Transakcijska analiza, za razliku od drugih škola, postavlja cilj na početku tretmana, cilj koji se pokušava postići razgovorima. Drugi, iznimno važan aspekt njezinog djelovanja, je odnos između terapeuta i klijenta koji je važan kao i u svakoj drugoj psihoterapijskoj školi. Osnovni cilj psihoterapijskog rada je postizanje psihičkog zdravlja koja se očituje u oslobađanju i jačanju triju potencijala: svjesnosti, spontanosti i intimnosti.

U psihoterapiji jedan od osnovnih ciljeva jest vratiti osobu u uzrok. To bi značilo pomoći joj da osvijesti kako je sama odgovorna za svoje izbore u životu. Vrlo često možemo čuti klijente kako kažu 'Ja ne mogu'. Takva je izjava zapravo ograničavajuće uvjerenje na razini sposobnosti. Jedna od intervencija, koju je koristio Fritz Perls začetnik Gestalt terapije, jest - reci 'Ne želim'. Na taj se način klijent pomiče od osobe koja je zacementirana u nezadovoljavajućem položaju u osobu koja ima izbor. Klijenti u psihoterapijskom procesu sve češće počinju koristiti izjavu 'ja biram' potpuno svjesni njene vrijednosti za kvalitetu njihova života. Ako osvijestimo svoja ograničenja, potencijale, resurse koje imamo, donesemo nove odluke, pružimo si nove dozvole možemo promijeniti životne uvjete koji se ne mijenjaju. Životni uvjeti se svakako neće promijeniti sami od sebe.

Osoba ne mora biti financijski potkovana, niti bogata da bi si priuštila psihoterapiju. Sve u životu je stvar prioriteta. Ako je osoba motivirana za promjene, tada će joj odlazak psihoterapeutu biti prioritet. Osobno smatramo da je to jedna od boljih investicija. Ulaganje u sebe najčešće se vraća na različite pozitivne načine.

S kojim se problemima u praksi najčešće susrećete?

Najčešći problemi zbog kojih nam se roditelji obraćaju jesu neki intenzivno stresni događaji, a to je najčešće brakorazvod roditelja. Također, javljaju nam se i roditelji čija djeca imaju teškoće u razvoju, ali i roditelji čija djeca imaju blage poteškoće – poput toga da dijete nema prijatelja, iako bi po svojoj dobi trebalo imati; ili kada dijete zadržava stolicu ili kada roditelji i dijete imaju vrlo česte sukobe oko djetetovog učenja. No, terapija igrom kao što smo naveli je dobra za sve oblike djetetovih poteškoća jer koristi djetetov prirodan jezik – igru preko koje se može pomoći djetetu i njegovim roditeljima.

I za kraj, što biste savjetovali brojnim roditeljima koji propitujući osobne obrasce ponašanja pa tako i dječje, često očajavaju i sumnjaju u svoje roditeljske sposobnosti?

Tim roditeljima bih rekla da je posve normalno da se propituju. Kao kada tek počnemo raditi, propitujemo svoju stručnost, svoje znanje. Imamo puno pitanja, dilema. Roditeljstvo je, kao što svi znaju, najzahtjevniji oblik odnosa jer to malo biće s jedne strane potpuno ovisi o roditelju, a s druge strane ima svoje ja, ima svoju unutarnju snagu.

Roditelji čitavo vrijeme imaju dvostruku ulogu – s jedne strane trebaju biti svjesni vlastitih emocija i samo-regulirati ih te moraju biti svjesni djetetovih emocija i pomoći njemu da ih nauči regulirati. A to nije niti malo jednostavno. Dodatno otežavaju roditeljski često nesvjesni obrasci osjećanja i razmišljanja koji se najlakše aktiviraju u odnosu s djetetom, budući da je to često odnos najintenzivnijih osjećaja koji donosi mnogo izazovnih situacija.