Ruta prati povijesni put kojim su svećenici nekada pješačili kako bi stigli do zabačene kapele Alkavare, izgrađene 1788. godine. Tradicija živi i danas: svakog posljednjeg vikenda u srpnju, najuporniji planinari i hodočasnici mogu prisustvovati jedinstvenoj misi u kamenom zdanju na samom rubu arktičke tundre, donosi Hugh Collins za Guardian.

Posljednja divljina Europe koja to zapravo nije

Kapela se nalazi na zapadnoj granici švedskog nacionalnog parka Sarek – doma najviših planinskih vrhova i najstrmijih dolina u zemlji. Poznati švedski diplomat Dag Hammarskjöld još je 1926. godine ovaj kraj nazvao 'posljednjom velikom europskom divljinom'.

No, lokalni vodiči i starosjedioci odbacuju pojam divljine. Za njih je ovo živi kulturni krajolik u kojem autohtoni narod, a cijelo područje Laponije zaštićeno kao UNESCO-ova svjetska baština.

Pješačenje ovom trasom podrazumijeva potpuno divlje kampiranje: svu hranu i opremu planinari nose sami, kristalno čista voda pije se izravno iz ledenjačkih jezera, a ponoćno sunce, koje ljeti neumorno svijetli, tjera putnike da spavaju s maskama na očima.

Navigacija po kamenju i ledeni prijelazi rijeka

Za razliku od popularnih europskih trekking ruta, na Präststigenu nema klasičnih markacija. Planinari se oslanjaju na topografske karte, GPS i rijetke kamene kupove (cairns), koji su usred kamenih morena ponekad tek dva naslonjena kamena.

Svakodnevica na stazi traži visoku razinu spretnosti. Gaženje rijeka do koljena u ledenoj otopljenoj vodi uobičajen je dio svakog dana. Za prelazak većih rijeka, poput Miellätna, rendžeri parka ostavljaju drvene čamce sa svake strane obale kako bi se planinari mogli sami preveslati. Put prolazi kroz polja borovnica, močvarnih jagoda (cloudberries) i ljekovite divlje anđelike, kojom su se Sami nekada štitili od nedostatka vitamina. Nakon četiri dana zahtjevnog hoda, iznad tirkiznih voda ledenjačkog jezera Alggajavvre napokon izranja kamena silueta kapele Alkavare.

Na godišnjoj misi okupi se tek desetak hodočasnika. Prizor u kapeli potpuno je nesvakidašnji: umjesto svečanih odijela, klupe ispuni zveckanje teških planinarskih gojzerica i šuštanje vjetrovki, dok se arktički vjetar probija kroz pukotine kamenih zidova izoliranih sobovom dlakom. Na jednostavnom drvenom oltaru stoje tkanine u tradicionalnim žarkim bojama naroda Sami – tihi podsjetnik na povijest 18. stoljeća kada je kapela podignuta u sklopu tadašnjeg pokrštavanja.

Najudaljenija točka zapadne Europe

Povratak sa staze mnoge vodi i preko švedske 'točke nedostupnosti' (otillgänglighetspunkten) u susjednom parku Padjelanta. Smještena pedesetak kilometara od bilo koje ceste ili naselja, često se navodi kao najizoliraniji kutak zapadne Europe. Ipak, označena tek skromnim krugom od kvarcnog kamenja i rogovima soba, ova točka sažima bit cijelog Sareka - to nije prazan i neprijateljski prostor, nego rijetko utočište apsolutnog mira, tišine i drevnog sklada čovjeka i prirode.