Bilo je to tijekom proljetnih praznika, nedugo nakon svitanja. Jedanaestogodišnja Morwenna Ferrier već je neko vrijeme sjedila u dnevnoj sobi, jela tost i gledala televiziju, kad je začula kuckanje po staklu. Kad se okrenula, ugledala je goluba pritisnutog uz prozor. Bio je prekrasan, s dvije tamne pruge na krilima i repom tamnoplavog vrha, pa ju je odmah osvojio. Tek je kasnije shvatila da ptica ne gleda samo u sobu, nego ravno u nju.

Obitelj je živjela na posljednjem katu kuće u mirnom selu u Somersetu, a pogled s prozora bio je uglavnom na nebo. Zato su svako ptičje društvo doživljavali kao malu radost, a golubove nikako nisu smatrali napasnicima. Mala Morwenna danima je s uživanjem promatrala njegove neobične rituale: kako se šeće po prozorskoj dasci, kako naginje glavu pod pomalo čudnim kutom i kako je gleda svojim sitnim, tamnim očima nalik na lutkine.

Prijateljstvo koje je krenulo krivim putem

Jednog je jutra polako podignula prozor kako bi vidjela što će se dogoditi. Golub se nije ni pomaknuo. U ruci je još držala tost, pa je otkinula komadić i bacila ga na dasku. Ptica ga je uzela kljunom, a djevojčica joj je odmah dala ime – Percy.

Sljedećeg jutra Percy se vratio, ovaj put tik pred doručak. Morwenna mu je ponovno otvorila prozor i ponudila tost, no golub se ovaj put prebacio na unutarnju stranu prozorske daske. Kako se prisjeća, nije sigurna je li bila šokirana ili oduševljena, ali dobro pamti da su se gledali u oči dulje nego što se činilo normalnim.

Kad je začula majčine korake u hodniku, pokušala ga je otjerati, no Percy joj je izmaknuo, skočio na košaru s drvima i nekoliko sekundi lepršao po sobi prije nego što je izletio van. Kad se na majčin poziv okrenula prema kuhinji, ugledala ga je kako i dalje stoji vani i nepomično je promatra, s korom kruha u kljunu koju nije jeo. U tom je trenutku, kaže, shvatila da je napravila strašnu pogrešku.

Navučene zavjese i puzanje po stanu

Percy je dolazio i sljedećeg jutra, i onog nakon toga. Morwenna mu više nije otvarala, ali on nije odustajao. Sjedila bi leđima okrenuta prozoru, a njegov bi obris vidjela odražen na ekranu televizora, nepomičan i uporan. Nakon nekoliko dana prestala je ulaziti u dnevnu sobu, no golub je i dalje dolazio.

Misli su joj neprestano lutale prema njemu. Teško se usredotočila i na najjednostavnije zadatke, a razgovore bi započinjala pa gubila nit jer bi se u mislima ponovno vratila Percyju. Odlučila se suočiti s problemom: polako je prošla hodnikom, spustila se na koljena i oprezno provirila iza dovratka, uvjerena da je golub neće vidjeti ako bude dovoljno nisko. Prevarila se.

Nakon dva tjedna ona i sestra potpuno su promijenile svakodnevicu. Prestale su gledati televiziju, navlačile su zavjese i zatvarale kapke, a do kuhinje su se znale provlačiti puzeći po podu kako ih ne bi primijetio. Stan je, kako opisuje, postao mračan i nalik grobnici.

Strah koji nije nestao ni godinama poslije

Tek kad je prošao Uskrs i kad su se počele spremati za školu, sestre su shvatile da su možda pobijedile – Percyja više nije bilo. Ubrzo se vratila stara rutina jutarnjeg televizora i tosta.

No priča ipak nije imala posve sretan kraj. Nekoliko godina kasnije na prozorsku dasku ponovno je sletio golub. Morwenna je tada već bila starija, ali to, priznaje, nije ništa promijenilo. Zatvorila je oči i čekala da odleti.