Kate Beckinsale otvoreno je progovorila o posttraumatskom stresnom poremećaju (PTSP) i tome koliko se teškoće osobe koja se s njime nosi mogu razlikovati od onoga što drugi vide izvana
Slavna 53-godišnja britanska glumica objavila je na Instagramu nekoliko emotivnih videa u kojima je govorila o traumi, tugovanju i nevidljivim posljedicama teških životnih iskustava. Posebno je upozorila na to koliko ljudi mogu postati dobri u prikrivanju onoga kroz što zapravo prolaze.
'Postoje muškarci, žene i djeca koji su vidjeli ili doživjeli takve strahote da im se živčani sustav zbog toga trajno promijenio. Mnogi od tih ljudi postanu nevjerojatno dobri u prikrivanju toga', rekla je.
Upravo u tome, smatra Beckinsale, leži velik dio problema. Osoba izvana može funkcionirati potpuno uobičajeno – odlaziti na posao, brinuti se o djeci, smijati se i zabavljati druge – dok istodobno vodi sasvim drugačiju unutarnju bitku.
'Ne spavaju dulje od sat vremena jer su im snovi puni noćnih mora. Bilo što – mirisi, zvukovi, misli ili osjećaji – može ih vratiti na mjesto koje je zapravo poput pakla', opisala je.
'Budite nježniji prema ljudima'
Beckinsale je zato pozvala ljude da budu pažljiviji jedni prema drugima, upravo zato što mnoge traume nisu vidljive.
'Budući da je to nevidljivo i ne možete znati, možda je bolje biti nježniji prema ljudima, biti ljubazniji', poručila je.
Dodala je da nikada ne možemo potpuno znati što druga osoba nosi sa sobom, bez obzira na to koliko njezin život izvana izgledao privilegirano ili bezbrižno.
'Kad niste hodali kilometar u nečijim cipelama – koliko god vam se te cipele činile skupima – nemate pojma što ta osoba možda nosi, skriva i s čime se bori danju i noću.'
Glumica smatra da se osobe s PTSP-om zbog toga često mogu osjećati izrazito usamljeno. Dok okolina vidi nekoga tko nastavlja funkcionirati, iza toga se može skrivati golema količina napora potrebna samo da bi se nastavilo dalje. Posebno snažnu poruku Beckinsale je poslala ljudima koji osobama suočenima s traumom ili tugovanjem pokušavaju pomoći govoreći im koliko su snažne.
Iako se takva rečenica najčešće izgovara s najboljom namjerom, ona upozorava da nekome tko je godinama prisiljen biti jak može zvučati sasvim drugačije.
'Možda nemojte uvijek govoriti osobi koliko je jaka. Možda je ta osoba jednostavno slomljena pod teretom toga što je godinama morala biti jaka', rekla je. Dodala je da se nečija sposobnost da izdrži često pogrešno protumači kao znak da toj osobi više nisu potrebni nježnost, pomoć i podrška.
Umjesto još jednog 'ti si tako jak/a', Beckinsale predlaže nešto drugo: dati osobi do znanja da ima sigurno mjesto na kojem ne mora biti snažna.
'Nekome treba čuti: "Bit ću ovdje ako se budeš trebao raspasti."'
Posebno je spomenula ljude koji se u tišini brinu za teško bolesne članove obitelji i gledaju kako se njihovo stanje pogoršava, često suočeni sa situacijama za koje nemaju nikakvo medicinsko znanje ni emocionalnu pripremu.
'Pokušajte postati osoba koja može pružiti tu sigurnost. Nekome možete značiti ogromnu razliku', zaključila je.
Teški gubici obilježili su joj život
Njezine riječi dolaze nakon iznimno teškog razdoblja. Beckinsale je u srpnju 2025. izgubila majku, britansku glumicu Judy Loe, koja je bolovala od raka u četvrtom stadiju. Kate je ranije otkrila da joj je majka umrla na rukama te da se teško nosi sa šokom i traumom nakon njezine smrti.
Krajem prošle godine govorila je i o tome koliko su gubici obilježili njezin život.
Njezin otac, glumac Richard Beckinsale, preminuo je od srčanog udara 1979., kada je Kate bila djevojčica. Imao je samo 31 godinu. Desetljećima poslije suočila se i sa smrću očuha Roya Battersbyja, koji je preminuo 2024., a zatim i majke.
Beckinsale je priznala da su tuga, šok i trauma utjecali i na njezino fizičko stanje te da je zbog svega što je proživljavala izgubila apetit i smršavjela.
'Gledala sam svog 31-godišnjeg oca kako umire od teškog srčanog udara, zatim sam gledala kako umire moj očuh, a potom kako se stanje moje majke pogoršava i kako umire', rekla je u emotivnoj objavi.
Objasnila je da kod nje gubitak apetita nije bio svjesna odluka, nego reakcija tijela na šok i traumu.
Upravo zbog vlastitog iskustva sada želi podsjetiti da se iza osobe koja izvana djeluje snažno, uspješno i funkcionalno može skrivati nešto potpuno drugačije – i da je ponekad važnije ponuditi joj prostor da ne bude jaka nego je još jednom podsjetiti koliko toga može izdržati.