Brazilska putopiska i urednica Jade Moyano u tekstu za Travel + Leisure iskreno priznaje: ni sama nije vidjela dovoljno vlastite zemlje. Pritom, kaže, nije iznimka. Putovanja unutar Brazila za većinu su stanovnika dugo bila nedostižan luksuz, a stvari su se promijenile tek s gospodarskim procvatom 2000-ih za vrijeme vlade Luiza Inácija Lule da Silve, kada je između 30 i 40 milijuna ljudi izašlo iz siromaštva i prešlo u srednji sloj. Tada je i ona, kao i milijuni drugih, napokon krenula na put.

Danas u nekim malim mjestima čija imena stranci teško izgovaraju prolazi kao domaća, a svima koji planiraju posjet Brazilu daje jedan savjet: Rio i São Paulo neka budu tek početak, a ne kraj putovanja.

Stotinu plaža i 'brazilski Karibi'

Na sjevernoj obali savezne države São Paulo smjestila se Ubatuba, opušteno i nepretenciozno mjesto s više od stotinu plaža, među kojima su neke od najljepših u zemlji. Surferi uživaju u valovima Itamambuce i Almade, dok oni koji traže mir odlaze na Praia da Fazenda i Picinguabu. Velik dio područja pripada parku prirode Serra do Mar, dijelu Atlantske šume, jednog od biološki najraznolikijih, ali i najugroženijih ekosustava na svijetu. Život se ipak odvija uz more, u kraju ribarskih zajednica Caiçara i naslijeđa naroda Guarani, gdje se u kioscima na plaži još poslužuju svježe ulovljena riba i moqueca, gulaš od plodova mora. Večeri su rezervirane za ples forró i caipirinhu uz svjetlo lampiona. Od zračne luke Guarulhos do Ubatube vozi se oko tri sata.

Dva sata sjeverno od Maceióa nalazi se São Miguel dos Milagres, koji upućeni zovu jednostavno Milagres. Riječ je o pravoj suprotnosti najpopularnijim brazilskim plažama: nema nebodera, samo nasadi kokosovih palmi i more toliko prozirno da se čini kao da je osvijetljeno iznutra. Mjesto je dio zaštićenog područja Costa dos Corais, uz jedan od najvećih koraljnih grebena u Brazilu. Za oseke obala se pretvara u niz toplih, plitkih prirodnih bazena, a tradicionalni splavovi jangade prevoze posjetitelje do grebena kod plaže Praia do Toque, gdje se roni s maskom u moru mirnom poput kade. Mještani ovaj kraj zovu 'brazilskim Karibima', a autorica preporučuje posjet za doček Nove godine, poznat kao Reveillon dos Milagres.

Do nekih se može stići samo brodom

Umjesto klasičnog razgledavanja Salvadora, Moyano savjetuje brod do Morro de São Paula. Većini putnika to je posljednja postaja, ali oni rijetki koji nastave dalje, prema otoku Boipebi, neće požaliti. Put uključuje vožnju terencem po pješčanim stazama sve dok cesta jednostavno ne nestane, a zatim još jednu vožnju brodom. Savezna država Bahia poznata je kao 'zemlja sreće', a lokalno stanovništvo zrači opuštenošću ljudi koji žive uz more i bez žurbe. Traktori ovdje služe kao javni prijevoz od plaže do plaže, a za oseke se jednostavno hoda obalom. Stojeći na pijesku, autorica je, kako kaže, pomislila da je to možda najljepša plaža koju je ikad vidjela. Od Salvadora do otoka treba između četiri i šest sati.

Još je zabačeniji Atins, selo na obali države Maranhão, na samom ulazu u nacionalni park Lençóis Maranhenses. Autorica ga opisuje kao mjesto o kojem vam prijatelj priča uz molbu da ga nikome ne odate. Nekadašnje ribarsko naselje dugo je bilo gotovo odsječeno od ostatka zemlje, a turisti su ga počeli otkrivati tek nakon osnivanja parka 1980-ih. Vjetar ovdje gotovo nikad ne prestaje, pa je mjesto raj za kitesurfere, ali i za sve koji traže sporiji ritam. Dani prolaze uz lagune slatke vode okružene bijelim dinama i duge ručkove sa škampima s roštilja. Do Atinsa se stiže samo brodom ili terencem, a GPS često ne radi jer vjetar doslovno mijenja ulice. Nema pravih cesta ni bankomata, a kreće se quadom, brodom ili pješice.

Kitovi s plaže i divljina Pantanala

Garopabu, osamdesetak kilometara južno od Florianópolisa, 1980-ih su otkrili surferi, a za njima su stigli ljubitelji prirode i putnici slobodnog duha. Danas je to jedno od najzanimljivijih obalnih mjesta na jugu Brazila, a od srpnja do studenoga nalazi se na migracijskoj ruti južnih glatkih kitova, koji se često mogu vidjeti i s plaže. Posebnu čar kraju daje mala zajednica Siriú, poznata po dinama idealnima za sandboarding i po glazbenicima, surferima i ribarima koji se i ponedjeljkom druže u kioscima na plaži, kao da dan u tjednu uopće nije važan.

Za kraj, Moyano izdvaja Mirandu, gradić na obali istoimene rijeke koji je ulaz u Pantanal, najveće tropsko močvarno područje na svijetu i jedno od najbogatijih divljim životinjama u Brazilu. Fazende koje se protežu do horizonta, prašnjave ceste, drveni molovi i noći pod zvjezdanim nebom čine ovaj kraj mirnijim i autentičnijim od obližnjeg, znatno razvikanijeg Bonita. Ovo je i zemlja naroda Terena, čija su kultura i rukotvorine i dalje dio svakodnevice. Životinje se mogu vidjeti tijekom cijele godine, no najnezaboravniji susreti događaju se u sušnoj sezoni, od srpnja do listopada.