U auli Sveučilišta u Zagrebu predstavljena je vrijedna publikacija 'Zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice u zagrebu 1913. – 2013.', koju je uredila povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević. Uz nju su na predstavljanju govorili rektor Aleksa Bjeliš, redatelj Željko Senečić i prorektor Boris Baletić, a prikazan je i kratki dokumentarni film o zgradi u kojoj je trenutačno smješten Hrvatski državni arhiv
Ako bi se u jednoj rečenici trebala sažeti najvažnija poruka s predstavljanja monografije 'Zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice u zagrebu 1913. – 2013.', to je svakako apel rektora Alekse Bjeliša da se ova građevina vrati svojoj prvobitnoj i arhitektonski jedinoj namjeni, mjestu čitanja i učenja za studente. Bjeliš je podsjetio kako se početkom devedesetih godina političkim hirom i bez dugoročnog promišljanja odlučilo u zgradu stare Kraljevske sveučilišna knjižnice, sagrađene u osvit Prvog svjetskog rata po projektu Rudolga Lubynskog, smjestiti sjedište Hrvatskog državnog arhiva, koji je također važna institucija kulture na ne posve odgovarajućoj lokaciji.
Time je i prelijepa secesijska zgrada, sagrađena kad je u Zagrebu živjelo tek 75 tisuća stanovnika, prvi put u svojoj povijesti postala i zatvorena za javnost te se veća živost u njoj osjeti tek prilikom sporadičnih svečanih prijema.
Rektor Bjeliš podsjetio je na to da je za generacije zagrebačkih studenata nacionalna i sveučilišna knjižnica bila mjesto prvih intelektualnih spoznaja te da je bila živo i pulsirajuće mjesto koje bi ponovno trebalo vratiti pravoj namjeni. 'Neke institucije su se gradile kroz epohe', podsjetio je Bjeliš.
Snješka Knežević govorila je o monografiji u koju su uključena istraživanja i tekstovi koje su sakupili, primjerice, Nenad Fabijanić i Aleksandar Stipetić te da je konačna publikacija pažljivo posložena i fotografski bogato opremljena kompilacija najboljeg napisanog o ovoj važnoj zagrebačkoj građevini. Knežević je naglasila kako treba upoznati javnost s tom temom te prepoznati ogromnu umjetničku i društvenu vrijednost zgrade Rudolfa Lubynskog, koji je doslovce projektirao svaki sitni detalj, uključujući primjerice i izgled kvaka na vratima.
Knjiga 'Zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu 1913. – 2013.' peta je u ediciji koja obrađuje važne urbanističke lokacije iz gradske prošlosti, podsjetio je profesor Boris Baletić naglasivši da je prve godine svojeg postojanja zagrebačko sveučilište imalo 205 studenata i 25 profesora te samo četiri fakulteta: pravni, filozofski, bogoslovni i medicinu. To najbolje svjedoči o ogromnom razvoju pa svakako treba nastaviti istraživati povijest Sveučilišta u Zagrebu.
Prikazan je i polusatni informativni dokumentarni film Željka Senečića o zgradi u kojoj je sada Hrvatski državni arhiv, u kojem su govorili arhitekti Nenad Fabijanić i Velimir Neidhart, teoretičar Žarko Paić, povjesničarka umjetnosti Željka Čorak. Zanimljivo je primijetiti, kako je spomenuo Senečić, kako je Zagreb kao grad definiran zapravo dvjema zgradama sveučilišne knjižnice. 'Nisu to ni crkve, ni hoteli, ni neboderi, ni bolnice, nego baš dvije knjižnice čija je gradnja obilježila jednu epohu', rekao je Senečić.
U svakom slučaju, raskošno opremljenu i odličnim tekstovima ispunjenu monografsku knjigu 'Zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu 1913. – 2013.' U izdanju edicije Sveučilište i grad vrijedi prigodno uzeti u obzir kao lijep božićni poklon, dok je, naravno, prava vrijednost te knjige dugotrajna, zahvaljujući tome što obrađuje neupitan simbol zagrebačke arhitekture, jednu od rijetkih zgrada koju s pravom stručnjaci nazivaju Gesamtkunstwerk.
