Mark Twain nije birao riječi kada je 1880. godine pisao o Tizianovoj 'Veneri iz Urbina'. Nazvao ju je 'najprljavijom, najpodlijom i najopscenijom slikom koju svijet posjeduje'.

Nekoliko desetljeća poslije, 1914., sufražetkinja Mary Richardson oštetila je satarom za meso Velázquezovu 'Veneru iz Rokebyja' u londonskoj Nacionalnoj galeriji. Napad je bio politički prosvjed protiv postupanja prema Emmeline Pankhurst, jednoj od predvodnica borbe za žensko pravo glasa. Mnogo kasnije Richardson je kao dodatni razlog navela i pogled muškaraca na naslikano tijelo: 'Nije mi se sviđalo kako su muški posjetitelji cijeli dan zurili u nju.'

Različite rasprave vodile su se oko prikaza iste božice. Njezinu povijest istražio je Matthew Wilson za BBC povodom izložbe 'Aphrodite: The Making of a Goddess' u Muzeju umjetnosti i arheologije Ashmolean na Oxfordu.

Afrodita, grčka božica ljepote koju su Rimljani štovali kao Veneru, nije oduvijek bila prvenstveno idealizirano nago tijelo. Njezina je uloga u antičkom svijetu bila mnogo šira, a priča o njezinu podrijetlu vodi na Cipar.

Prema mitu, Kron je kastrirao svojega oca Urana i njegove genitalije bacio u more, a iz pjene koja se stvorila na površini pojavila se potpuno odrasla Afrodita. Preko valova stigla je do Cipra, gdje je, prema predaji, pod njezinim stopalima nicalo cvijeće.

Povijest njezina kulta povezuje je sa starijim božicama istočnog Sredozemlja i Bliskog istoka. Arheologinja i kustosica Anja Ulbrich objašnjava da je Afrodita preuzela obilježja božica poput Ištar, Astarte i Hator. 'Seksualnost, ljubav i plodnost bile su njihove temeljne karakteristike, ali sve su imale više od jedne uloge', kaže Ulbrich za BBC.

I Afrodita je predstavljala ljubav u širem smislu od romantične veze dvoje ljudi. Bila je povezana s tjelesnom ljubavlju, plodnošću i razmnožavanjem među ljudima, životinjama i biljkama. U mitovima sudjeluje u Trojanskom ratu, a preko sina Eneje povezana je i s predajom o nastanku Rima. Eneja, rođen iz njezine veze s trojanskim princem Anhizom, nakon pada Troje odlazi u Italiju, a njegovi su potomci, prema predaji, osnovali Rim.

Univerzalnost onog što je predstavljala

Zašto se štovanje ove božice tako širilo grčkim svijetom? Ulbrich odgovor nalazi u univerzalnosti onoga što je predstavljala. 'Plodnost, ljubav i razmnožavanje teme su cijeloga čovječanstva, bez obzira na kulturu. Jedno od njezinih imena je Pandemos: božica svih ljudi. Nisu to samo ratnici ili žene jer ljubav utječe na sve i svakoga. Prožima život', kaže.

Umjetnici su je stoljećima najčešće prikazivali odjevenu, a od drugih božica razlikovala se odjećom, nakitom i drugim obilježjima. Sredinom 4. stoljeća prije Kr. Praksitel je napravio djelo koje će promijeniti tu tradiciju.

Njegova 'Afrodita iz Knida' smatra se prvim monumentalnim samostojećim kipom potpuno nage božice u grčkoj umjetnosti. Izvornik nije sačuvan, ali njegov izgled i utjecaj poznajemo preko kasnijih kopija i varijacija, među kojima su prikazi Venere kapitolinskog tipa.

Muška golotinja već je dugo bila uobičajena u grčkom kiparstvu te su naga tijela junaka i sportaša izražavala snagu, samouvjerenost i fizičku ljepotu. Praksitelova Afrodita donijela je drukčiji način predstavljanja tijela: prikazana je pri kupanju, kao da ju je promatrač zatekao u privatnom trenutku, te gestom pokušava zakloniti svoju golotinju. Takav je način prikazivanja, koji je dobio brojne inačice, postao poznat kao Venus pudica, odnosno čedna Venera.

Wilson u toj pozi vidi napetost koja će obilježiti stoljeća prikazivanja ženskog tijela: božica se zaklanja, a ipak ostaje dostupna pogledu. Promatrač može obilaziti skulpturu i gledati je iz različitih kutova te se tako prividna stidljivost spaja s izloženošću tijela.

Od božice do predmeta požude

On tumači da je taj odnos prema gledatelju pridonio pretvaranju božice u predmet požude, a Ulbrich naziva Praksitelovo djelo revolucionarnim: nakon njega golotinja postaje jedno od glavnih obilježja po kojima se Afrodita prepoznaje. Rimski kipari stvarali su brojne verzije tog prikaza i širili ga diljem Carstva, a u renesansi, kada umjetnici ponovno intenzivno proučavaju antičke skulpture, Venera dobiva novi život.

Njezina poza i način prikazivanja odjekuju u djelima Masaccia, Botticellija, Rafaela i Tiziana te umjetnici taj obrazac koriste i za druge ženske likove, pa njegov utjecaj prelazi granice mitološke teme.

Tradiciju nastavljaju Rubens i Velázquez u baroku, Cabanel i Manet u 19. stoljeću te Modigliani i Yves Klein u 20. stoljeću. Svaka generacija mijenja prikaz, ali zadržava neka od pitanja koja ga prate: tko gleda, kako je tijelo predstavljeno i što se očekuje od promatrača.

Ulbrich ipak upozorava da Praksitelova Afrodita ne bi trebala biti jedini lik kroz koji razumijemo božicu jer su njezini prikazi mnogo raznovrsniji. Spominje, primjerice, skulpturu Afrodite pri kupanju izrađenu u Northumberlandu. Tako daleko od Sredozemlja, šali se, 'izgleda prilično ljutito zbog hladnoće'.

Afrodita danas živi i u popkulturi, gdje može predstavljati samopouzdanje i žensku snagu. Beyoncé je 2023. godine nastupila u Loeweovoj haljini Jonathana Andersona, ukrašenoj motivom ruku koje zaklanjaju tijelo, preuzetim iz tradicije Venus pudica, čime je antički motiv postao dio suvremenog scenskog nastupa.

Božica se kroz stoljeća mijenjala prema potrebama onih koji su je prikazivali i gledali. 'Ovisno o kontekstu, ljudi su je jednostavno sveli na ono što trebaju i žele. Vrlo je svestrana, znate', kaže Ulbrich.