Likovni centar Grada Zagreba 2026. godinu počinje s novim godišnjim ciklusom koji kroz pet izložbi okupljenih pod temom Sedimenti vremena – Mikrotemporalne ekologije kustosice Sabine Oroshi istražuje kako vrijeme, prostor i ekologija oblikuju suvremeno iskustvo, a otvara ga 5. veljače armenska multimedijalna umjetnica Gohar Martirosyan izložbom Being with Time – Bivanje s vremenom.

Sabina Oroshi povjesničarka je umjetnosti, kustosica i istraživačica čiji se rad bavi odnosima ekologije, temporalnosti, zvuka, međuvrsnih veza i postsocijalističkih nasljeđa u suvremenoj umjetnosti. U svom pristupu naglasak stavlja na interdisciplinarnost i otvorene formate, oslanjajući se na istraživanje, dijalog, zvuk i izvedbu.

Kako se ističe u najavi, njezin kustoski koncept osmišljen posebno za Likovni centar polazi od pretpostavke da vrijeme nije neutralna pozadina događaja, nego aktivna sila što preusmjerava percepciju, odnose i načine postojanja. Program Sedimenti vremena – Mikrotemporalne ekologije okuplja umjetnice i umjetnike čiji radovi propituju složene dodire geoloških procesa, bioloških ritmova, afektivnih oscilacija i tehnoloških modulacija – različite temporalne razine koje se sudaraju i prelamaju u svakodnevici.

U epohi ubrzanja sadašnjost se raspršuje u fragmente među kojima je sve teže pronaći prostor za zadržavanje u onome što zovemo "sada". Paralelne ekološke, političke i društvene krize proizvode osjećaj pritiska i potrebu za novim odnosom prema vremenu. Program stoga predlaže pogled na vrijeme kao nelinearnu strukturu, satkanu od naboranih i nepredvidivih tokova, u kojoj se mogu osluškivati relacijske geste suživota između ljudskih i više-od-ljudskih entiteta.

Prva izložba ciklusa, Being with Time – Bivanje s vremenom Gohar Martirosyan, imenuje specifičan način pažnje. Umjesto da se vremenu pristupa kao nečemu što treba mjeriti ili nadvladati, radovi oblikuju prostorna i osjetilna okruženja u kojima se ono očituje kroz povratke, zastoje i suspenzije, izmičući linearnom pripovijedanju. Kako ističe umjetnica, izložba stvara uvjete za gledanje i zadržavanje u trajanju, s vrstom strpljenja koje se može ponovno naučiti, pa se odvija kao svojevrsni ritual pažnje.

Martirosyan u svojoj praksi istražuje geografije obilježene brisanjem, raseljavanjem i ekološkim nestankom – krajolike koji metaboliziraju traumu i sedimentno sjećanje te opstaju kao agenti povijesti. Radi u mediju pokretne slike, proširenog filma i instalacije, često se oslanjajući na arhivsku građu, usmena svjedočanstva, zvuk, fotogrametriju i satelitske snimke. Njezini radovi oblikuju ambijente u kojima se isprepliću odsutnost i geološko trajanje, prostori koji više nisu dostupni, ali nastavljaju djelovati kroz tragove.

Rođena u Gyumriju u Armeniji, Martirosyan se školovala na Le Fresnoy – National Studio for Contemporary Arts u Francuskoj. Sudjelovala je u rezidencijalnim programima Cité des Arts, Fondation Fiminco i Fondation Carré sur Seine u Parizu te je dobitnica niza priznanja, među kojima su Art Éco-Conception Prize u Palais de Tokyo (2025.), Studio Collector Prize (2022.), Enowe–Artagon Prize (2023) i In View Prize Zaklade Calouste Gulbenkian (2024.).

Njezina izložba može se razgledati do 26. veljače.