filmski osvrt zrinke pavlić

'Dva pape' kao dva neobična, tvrdoglava i zabavna starca

  • Zrinka Pavlić
    Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 22.12.2019 16:03
  • Objavljeno 22.12.2019 u 16:03
Anthony Hopkins kao Benedikt XVI i Jonathan Pryce kao kardinal Bergoglio

Anthony Hopkins kao Benedikt XVI i Jonathan Pryce kao kardinal Bergoglio

Izvor: Profimedia / Autor: Image Capital Pictures / Film Stills / Profimedia

Ne morate biti katolik pa čak ni vjernik da biste uživali u filmu 'Dva pape'. Anthony Hopkins kao Benedikt XVI i Jonathan Pryce kao (tada još) kardinal Bergoglio u ovom su filmu Fernanda Meirellesa ('Božji grad', 'Brižni vrtlar') superzabavni kao dva intelektualno sukobljena, pa povremeno i komična djedice.

Godine 2005., na dan kada je za novoga papu napokon (tj. nakon više bezuspješnih konklava) bio odabran Joseph Ratzinger, bila sam u Rimu, dapače, upravo sam se bila vrzmala nedaleko od Trga svetog Petra kada je počela graja zbog bijeloga dima i habemus papam. Kao osobi koja je postala otpadnica od katoličke vjere vrlo brzo nakon primanja sakramenta koji ionako nisam primila svojom voljom, to mi u duhovnom i emotivnom smislu nije značilo ništa, no kao osobi zainteresiranoj za svjetska zbivanja, bio mi je to jedan fascinantan i uzbudljiv događaj, po masovnom naboju i raspoloženju veoma nalik slavlju nakon pobjede na svjetskom nogometnom prvenstvu ili na Eurosongu. I ovdje se, naime, hrpetina ljudi okupila na jednom mjestu sa zastavama i inim điđama, i ovdje se ishod čekao bez daha te je i ovdje bilo različitih neobičnih halja, haljetaka, habita i modnih dodataka kao i u slučaju navijača. Do dana današnjeg pamtim grupu od pet-šest opatica koje trče da bi bile što bliže The Balkonu i pritom rukama zadižu suknje, što je, priznat ćete, nesvakidašnji prizor. No bilo mi je fora i to što sam prisustvovala događaju koji je mnogim ljudima zbog nečega važan i bilo mi je fora promatrati sve rituale, običaje i pompu povezane s njima.

Hvaljeni brazilski redatelj Fernando Meirelles u svojem novom, za Netflix snimljenom filmu 'Dva pape' (The Two Popes) očito je svjestan tog osjećaja distancirane fascinacije koju prema svim vatikanskim ceremonijama i tradicijama osjećaju čak i ovakvi kao ja pa ih je u filmu prikazao dovoljno raskošno i velebno (a opet ne predugo i naporno) da nas zainteresira - a s druge je strane kod onih kojima takve ceremonije stvarno nešto znače htio izazvati određenu kritičku distancu. Tako je, primjerice, u prikaz konklava na kojima se bira novi papa, osim divno koreografiranih prikaza dolaska i smještanja kardinala u Sikstinsku kapelu, uključio i nekoliko rubno komičnih elemenata, kao što je popratna svirka Abbine 'Dancing Queen' te naglašavanje nekih apsurdno zastarjelih dijelova ceremonije, kao što je probadanje glasačkih listića iglom i crvenim koncem i paljenje listića u peći. Katolička crkva i institucija papinstva prepuni su takvih rituala, od kojih neki do danas zadržavaju neko simboličko značenje za vjernike, a neki su čak i ako vjerujete u sve što predstavljaju, bolno zastarjeli i bespotrebni maskenbal. Jasno je da autori to pokušavaju poručiti već od prvih kadrova ovog filma.

No iako se takve poruke cijelo vrijeme provlače kroz film, one nisu njegova poanta. Poanta filma su doista dvojica papa - Benedikt XVI i Franjo. Film je o njima i njihovom odnosu prema cijelom tom crkvenom baletu, ali i onome što leži iza njega; takozvana 'živuća crkva', odnosno vjernici koji je čine. Poanta filma su i dva čovjeka koja stoje iza papinskih imena - Joseph Ratzinger i Jorge Bergoglio. Film je o njihovu odnosu, odnosu koji je - barem tako sugerira film - izgrađen u prijateljstvo netom prije Ratzingerova odstupanja s dužnosti.

Priča je zapravo sljedeća. Nakon smrti pape Ivana Pavla II na konklavama je među kardinalima vidljiva podjela na konzervativce, koji podržavaju Ratzingera te na one koji žele temeljitu reformu crkve i među kojima se kao jedan od favorita ističe argentinski kardinal Bergoglio. Bergoglio nije baš lud od ambicije i ne želi postati papa te praktički odahne kada kardinali ipak izglasaju Ratzingera.

No kojih šest-sedam godina poslije Bergogliju je već pomalo dosta i želi u mirovinu, za koju mora dobiti papino odobrenje. Papa Benedikt XVI, međutim, nalazi se usred gadne krize zbog novčanih makinacija u vatikanskoj banci, zbog optužbi za seksualno zlostavljanje i generalnog pada interesa za katoličku crkvu u svijetu. Umoran je, star, podosta ciničan. Poziva Bergoglija u Rim da porazgovaraju o njegovu umirovljenju, no njihov se susret pretvori u mnogo više. Za početak, dvojac se propisno posvađa zbog dijametralno suprotnih stavova o crkvi. Papa Bergoglia optužuje da je relativizirao i napravio kompromise, Bergoglio tvrdi da nije, nego da se svijet mijenja i da se s njim moraju mijenjati i oni.

Foršpan za 'Dva pape'

Izvor: Društvene mreže / Autor: Netflix

Od te točke nadalje, zapravo pratimo dijalog dvojice inteligentnih, tvrdoglavih pa povremeno i duhovitih djedice koji nerijetko - samo kad ne bi bilo okruženja vatikanskog bogatstva, perivoja, Sikstinske kapele, helikoptera i ljetne rezidencije - podsjeća na kakvu komediju o dvojici tvrdoglavaca u staračkom domu. Pratimo i Bergoglijevo sazrijevanje za to da postane papa, ali i u flashbackovima na njegov život saznajemo i razloge zbog kojih se opire prihvaćanju te uloge, povezane s užasnim razdobljem vojne hunte u Argentini sedamdesetih.

Filmu u prilog idu i izvrsno napisan scenarij Anthonyja McCartena (i inače specijaliziranog za biografske filmove kao što su 'Bohemian Rhapsody' i 'Teorija svega'), fantastične izvedbe Anthonyja Hopkinsa kao Benedikta XVI i Jonathana Pricea koji Jorgeu Bergogliju fizički nalikuje toliko da ga je, kad je Bergoglio postao papa Franjo, čak i njegov vlastiti sin nazvao i upitao ga: 'Tata, jesi li ti to upravo postao papa?', ali i predivno snimljene lokacije u Rimu i Buenos Airesu.

Filmu se može prigovoriti da se mnogo više fokusirao na Bergoglija nego na Ratzingera, jer potonjeg upoznajemo statično - samo u onom stanju u kojem jest 2012. godine, s 86 godina, umornog, ciničnog i slaboga zdravlja. Filmu bi se moglo prigovoriti i da je malo predug jer traje dva sata i pet minuta, ali obje je te mane lako zanemariti kada vas zaokupe duhoviti, međusobno podbadački, ali povremeno i bolno iskreni dijalozi dvojice neobičnih staraca. Fernando Meirelles pritom vas ni u jednom trenutku neće zaboraviti podsjetiti - riječ je o dvojici staraca koji žive u okruženju kakvo skoro pa da i nema nikakve veze sa stvarnim životom. Okruženje je to prepuno pompe, umjetničkih remek-djela, neobične odjeće i cipela, bogatstva, švicarskih stražara i pomoćnika koji vam Mercedesom idu po pizzu. No ispod sve te pompe, sve tradicije, svih tisuća godina rituala - ipak su samo ljudi.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!