KRITIKA MLADIH FILMOFILA

Duboki rezovi: Inteligentna i vješta studija nasilja

Bionic
Reading

Tportal objavljuje kritike filmova i serija koji se prikazuju na aktualnom Pulskom filmskom festivalu, a pišu ih mladi filmofili - autori koji pohađaju radionicu filmske kritike mentora Tomislava Kurelca. O omnibusu 'Duboki rezovi' piše Bojan Josić

“Zar nisu ženske uvik na kasi?”, radoznalo pita Jakov okupljenu porodicu na prijedlog da stariji brat David zauzme tu poziciju u ujakovom supermarketu gdje radi preko ljeta. On ne shvata situaciju koja razdire njegovu porodicu ali je nazire zato što umije da tumači tmurna lica odraslih i njihove naizgled neprimjetne šapate vrlo dobro, iako je dječak od tek desetak godina.

Njegovo pitanje vrhunski poentira društveni diskurs savremenog seksizma i (nedostatak) progresa ka otklanjanju istog, ali u kontekstu filma služi i kao jedan od nekoliko inspirativno smišljenih predznaka teme prvog od tri kratka filma koja sačinjavaju omnibus “Duboki rezovi” reditelja Dubravke Turić, Filipa Mojzeša i Filipa Peruzovića.

Dubravka Turić, rediteljka prvog filma pod naslovom “Trešnje”, režira sa velikom preciznošću i ravnomjerno upotrijebljenim poetičnim senzibilitetom priču o Jakovu i njegovoj porodici koju saznanje da im je stariji sin tinejdžer David gej dovodi do kolapsa.

Iz nesposobnosti da svog sina prihvate takvim kakav jeste, njihova očajna reakcija Davida odvaja od Vanje s kojim je u vezi, tako što ga šalju u grad kod ujaka i ujne da radi u supermarketu. Kada David ode, Jakovu se ljeto pretvara u isprva dosadnu seriju dana kroz koju smo vođeni zahvaljujući vješto izvedenom stilu koji kombinuje Jakovljeve misli u vidu naracije sa scenama koje su koncipirane tako da gledaocu nikada ne otkriju previše, držeći ga u stanju neznanja koje se fragmentarnim i sugestivnim metodom postepeno umanjuje.

Gledalac je tako postavljen u nestrpljiv položaj jednako kao i Jakov, koji pronicljivo rješava slagalicu koja se pretvara u mračan splet kada David jedno jutro nestane sa Vanjom. Satkan od niza inteligentnih i životopisnih detalja koji grade slojevit svijet i vođen fantastičnom igrom glumaca koji funkcionišu u isti mah kao složan ansambl bez da gube svoje distinktivne karakterne niti, gdje se posebno izdvaja izvrsna igra mladog Roka Glavine, ova visoko senzibilisana studija odnosa između djece i odraslih sa fokusom na dječiju percepciju pruža opipljivu sudbinu ljudi koji nas okružuju, postižući to promišljenom igrom slike i tona koji se nadopunjuju zahvaljujući prefinjenoj montaži koja veže elemente u skladnu cjelinu.

Nadovezujući se pristupom, stilom i temama odnosa između djece i odraslih i posljedice nasilja, kako fizičkog tako i psihičkog, omnibus se nastavlja sa filmom “Smrt bijela kost” u režiji Filipa Mojzeša, koji svoj fokus stavlja na žanrovsko proučavanje ljudske zlobe, integrišući elemente horor filma sa psihološkom dramom. Nakon što ih njihovi roditelji ostave same da se igraju sa komšijom Markom, starija sestra Marija uz pomoć mlađe Lucije podvrgava svog drugara okrutnoj igri koja Marka traumira. One ga vežu za stolicu, stavljaju mu povez preko očiju i ostavljaju ga u mračnoj šupi kada odu na pauzu za ručak. Stilski snažno obilježen film u čijem je fokusu proučavanje konotacije Marijinih psiholoških poremećaja u nastajanju, gledalac je čitavim trajanjem svjedok još jedne disfunkcionalne porodice koja je u nemogućnosti da se nosi sa problemom koji je pred njima, ovaj put predstavljajući nam koliko je jednostavno ignorisati klicu zla u najbližima.

Pod eklektičnom i veoma spretnom režijom Mojzeša najviše se izdvaja igra mlade Lily Antić koja u potpunosti vlada svojim likom i čini se sa velikom lakoćom interpretira Marijino kompleksno ponašanje. Enigmatično, suzdržano i uznemirujuće, “Smrt bijela kost” pruža instinski filmsko iskustvo nalik onima kakva nam daju Lantimos, Haneke i drugi majstori evropskog filma. Koristeći se otvorenim krajem, sugestivnošću koja naglašava ali i primorava interakciju sa gledaocima kroz kvalitetnu upotrebu filmskog jezika slikom i tonom koji su konzistentno na visokom nivou kako u ovom tako i u ostala dva filma, druga priča omnibusa je hrabar iskorak u originalnom pripovijedanju. Najzad, “Predmeti koji tonu” reditelja Filipa Peruzovića ideje omnibusa proučava u odnosu djece koja su sada odrasla i odraslih koji su sada u poznim godinama života. Renata se sa mužem pojavljuje kod svojih roditelja sa sumnjivom modricom na obrazu, potičući njenog oca Ivana da sumnja da li je ona zaista pala u kadi kako je rekla ili je modrica ipak posljedica nasilne porodične dinamike.

U nadolazećem periodu Ivanov nemir se pojačava kada vidi kako se njegov komšija Damir nosi sa nasilnom smrću svog sina kojeg vidimo kao nasmijanog dječaka koji je odrastao zajedno sa Renatom. Strpljiva i vrijedna obzervacija stvari koje prećutimo i koje nas drže budnim noću, film u stilu koji je jasno koherentan sa ostatkom omnibusa proučava osjećanje stida, krivice, protoka vremena i roditeljske brige koja nikada ne jenjava.

Konceptualna namjera ovog triptiha ogleda se i u još jednom izvrsnom glumačkom ansamblu koji predvodi iskusni Vinko Kraljević u ulozi staloženog oca koji pokušava racionalno da pristupi uznemirujućim okolnostima, dok Peruzović film oblikuje i režira u stilu koji kombinuje neorealističke primjese sa arhivskim snimcima, čineći tako priču koja je prirodna i svedena kroz veoma savremen kolažni pristup. Zasebni filmovi koji obrazuju cjelinu jasno su povezani temom nasilja u različitim oblicima iako je primjetno da nisu svi filmovi podjednaki senzibilitetom niti nude podjednako snažno gledalačko iskustvo, dok stilizovana sugestivnost svojstvena savremenom arthouse filmu poput ovog neće biti privlačna širokoj bioskopskoj publici te na momente može film činiti predugim, presporim ili frustrirajućim iskustvom za neke. Ipak, ostatak gledalačke populacije biće emotivno i duhovno nagrađen inteligentnim ostvarenjem čiji likovi ostaju sa nama dugo nakon što se film završi.