RAZGOVOR S UMJETNICOM

Čudesni čopor kiparice Vlatke Škoro: Koje to životinje zaslužuju spomenik?

19.03.2020 u 21:18

Bionic
Reading

Osječanka sa zagrebačkom adresom i jedna od zanimljivijih domaćih kiparica mlađe generacije, Vlatka Škoro, nedavno je u Galeriji Bačva predstavila svoje najnovije skulpture, 12 afričkih divljih pasa objedinjenih u izložbu pod nazivom 'Čopor'. Autorica je i ranije u svome opusu tematizirala životinjski svijet, dižući na određeni način spomenik pojedinim vrstama, njihovim vrlinama i intrigantnim karakteristikama. Što ju je sve fasciniralo kod afričkih divljih pasa i koje se još odabrane životinje nalaze u njenom bestijariju?

'Čopor' od 12 skulptura afričkog divljeg psa idejno je okupljen oko Alfe, kojega je Vlatka Škoro predstavila još prošle godine, kao dio svoga stalno rastućeg ciklusa 'Životinje'. Kroz njega kiparica već godinama tematizira one vrste koje je intrigiraju, svojim karakterom, ekspresijom ili izgledom.

'Nisam potpuno sigurna otkud mi ovaj interes', kaže nam. 'Možda se radi o privremenom bijegu od ljudskog lika? Naprosto volim životinje i same su se nametnule kao motiv. Volim se poslušati i kada se ne razumijem u potpunosti. Kada bih potpuno osvijestila zašto to radim, vjerojatno bi i moj interes slabio. Fasciniraju me evolucija i obilježja pojedinih vrsta', objašnjava nam.

Afrički divlji psi su joj trenutno u fokusu, kaže, jer su beskrajno zanimljivi predatori, iznimno inteligentni i efikasni.

'Ono što me privuklo je i određena plemenitost koju vežem uz njih. Možda sam u krivu, ali to je način na koji čovjek sebi objašnjava neku pojavnost, pridodaje joj osobine specifične svojoj, ljudskoj vrsti. U svakom slučaju, divlji psi su izraz mog vlastitog stanja u ovom trenutku. Trebao mi je pomak od pitomog narativa. Sklona sam svakim idućim radom malo pobjeći od prethodnog', kaže Škoro.

Kustos njezine izložbe, s kojim je i ranije surađivala, Ivan Roth, komentirao je da se Vlatkina koncentracija na životinje u njenom dosadašnjem opusu može tumačiti i kao rezultat manjkavosti ljudske interakcije u suvremenom dobu - da ono izgubljeno u ljudima pronalazi u životinjama.

'Ivan dobro čita, jer obraća pozornost. Tu smo vrlo slični i vjerujem da smo zato nastavili surađivati. Razgovarali smo o potencijalnim razlozima i gore navedeni se sam nametnuo. Otuđenost je neizbježna, odnosno, to je vrlo osobna stvar koja ovisi o pojedincu, ali da, to je boljka suvremenog doba. Sa životinjama mi je uvijek lakše uspostaviti tu nekakvu vezu, jer su neposredne', kaže Škoro za čije je životinjske skulpture Roth rekao i da na neki način imaju spomenički karakter, u smislu spomenika vrlina ili određenih (autorici) privlačnih, simpatičnih ili neobičnih karakteristika.

'Ovo što je primjetio mi se toliko sviđa da bih pristala na to čak i da je laž!', kaže Vlatka i dodaje: 'To je taj spomenički karakter kojem težim kao kipar. Ako bih bilo što u svom stvaralaštvu definirala, tu se slobodno možemo zaustaviti. Spomenici vrlina, pa to zvuči genijalno!'

U tom kontekstu, priča nam, životinje nju odabiru, a ne obrnuto.

'Ne biram sistematično, nešto me pogodi, nasmije ili potrese i naprosto mi se nametne, tako da u konačnici nemam izbora.'

U bestijariju Vlatke Škoro dosad su, među ostalima, svoje mjesto našle presimpatična koza 'Nensi', za koju je, kako je rekla u jednom ranijem intervjuu, znala da je dovršena kad je vidjela 'taj njezin sumnjičavi pogled', potom divovski mravojed 'Marin', ljenivac kojega je napravila da visi sa stropa, oslonjen o kolutove slične spravama za vježbanje. Ime mu je zato, prikladno, 'Gimnastičar', a radeći na njemu, Škoro je puno naučila o njegovoj vrsti. Ljenivac je, primjerice, najsporiji sisavac na svijetu, većinu života provede viseći na drveću, a silazi samo kad je nužno ili kad pojede sve lišće. 'Pavle', bjeloobrazni majmun pauk, kojeg je također izradila, jedina je vrsta majmuna koji nemaju palac pa ne prakticiraju uobičajeno timarenje, a međusobnu privrženost izražavaju grljenjem. Druga vrsta majmuna, nosati 'Božidar', vrlo je miroljubiv i rijetko iskazuje agresivnost, a autorica ga je prikazala baš u trenutku ljutnje. Najnoviji afrički psi iz 'Čopora' fascinantni su, među ostalim, i zbog činjenice da su jedini iz porodice pasa koje je nemoguće pripitomiti.

Sjajan je i 'Pol čovjek, Paul Newman', ogromno biće nalik ježu koje je Škoro prvi put izložila 2015. u zagrebačkoj Galeriji SC, u sklopu ciklusa 'Oni dolaze'. Bodljikavu je šumsku životinjicu prikazala u monumentalnim dimenzijama, obojila ga u zlatno i dala mu ljudsko - staračko tijelo te dodala štap, kao kakvom mudracu ili šamanu.

Na tragu 'Pol čovjeka, Paula Newmana' još je jedna njezina skulptura, koja je u principu jedini čovjek među njenim životinjama. Škoro ga je izlagala na prošlogodišnjim izložbama u Galeriji Matice hrvatske u Zagrebu (travanj) i Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku (rujan), a riječ je o, kako je objasnila, pripadniku ljudske vrste, ali životinjske ljudske vrste - čovjeku primitivnih svjetonazora i ideja. Dala mu je ime - 'Ero'.

'S Erom je zapravo sve i počelo, iako i u prethodnim radovima koristim motiv životinje. Ero je prva životinja u toj istoimenoj seriji, što je možda i malo bezobrazno, ali to je još jedna odlika mojih radova. Humorna groteska. U tome i je poanta. Bezobrazluk je sjajna stvar, ako nije zlonamjeran. Ovdje zle namjere nema. Ero je s onoga svijeta, nema tu ništa loše, ni angažirano', kaže Škoro koja životinje najprije modelira u glini i potom izvodi u poliesteru. U izrazu je naturalistična, poštuje njihova anatomska obilježja, ali svakoj opet doda i nešto svoje. U tehničkoj izvedbi uvijek je besprijekorna, a osobito su zanimljive snažne reakcije koje izazivaju njeni radovi. Posjetiteljima su nerijetko toliko pitki i pristupačni da ih na izložbama dodiruju, razdragano skačući od jedne do druge skulpture.

Figurativna umjetnost, kaže kiparica, promatraču je uvijek bliskija jer mu je jednostavnije tumačiti i povezati se s nečim što mu nalikuje. 'Vremenom sam osvijestila tu specifičnost u korespondenciji vlastitog rada i publike, a ona, osim gore navedenog, proizlazi i iz iskrenosti koju unosim u svaki rad. Vjerujem da se, unatoč estetici rada, istina i osjećaj prenesu zajedno s otiskom, ravnopravni su', kaže Škoro dodajući da efekt pitkosti i pristupačnosti mogu imati i apstrakcija i konceptualna umjetnost ili bilo koji drugi vid umjetnosti.

'Ako je rad univerzalno dobar, ne tjera promatrača od sebe', poručuje umjetnica koja je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti kiparstvo diplomirala i doktorirala. U svom doktorskom radu bavila se digitalno proširenom stvarnošću, a njegov dio predstavila je na izložbi u zagrebačkoj Greti u ožujku 2019. Pod nazivom 'Stvarnost vs. Virtualnost' posjetiteljima je predstavila jedan klasičan, figurativni komad, modeliran u glini, izveden u poliesteru te drugi virtualan, skulpturu koju se moglo učitati skeniranjem predočenog QR koda.

  • +5
Vlatka Škoro - radovi Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Juraj Vuglač

I u diplomskom je radu kombinirala umjetnost i tehnologiju, a rezultat joj je osigurao Grand Prix na natječaju Erste fragmenti 2010. U skulpturu 'Indigo dijete' ugradila je senzor pa bi ono, kad bi mu se netko približio, treptalo, kolutalo očima ili fućkalo.

Reakcije ljudi i na ove njene radove bile su odlične, kaže nam.

'Radi se o temama koje su recentne. Tehnologija je svima interesantna, svi ju na neki način koristimo, pa su samom tom univerzalnošću te skulpture zadobile simpatije posjetitelja. Ta dva rada su moja jednako kao i ostali, međutim s obzirom da se radi o opširnim projektima/istraživanjima, jednostavno mi je potrebna veća pauza između takvih produkcija. Osim financijskog elementa, tu je i onaj koji me emotivno iscrpljuje. Radovi ovakvog tipa su u koliziji s mojom prirodom, što ne znači da se u budućnosti neću ponovno zalijetati. Ideje postoje, samo ih još uvijek odgurujem od sebe', kaže Škoro.