KOMENTAR GORDANA DUHAČEKA

Prvi Split Pride ne smije biti i posljednji

16.01.2011 u 09:00

Bionic
Reading

Ova godina se već na samom početku pokazuje kao prijelomna godina u borbi za ravnopravnost, slobodu i dostojanstvo gejeva, lezbijki, biseksualnih i transrodnih osoba u Hrvatskoj. Kao i svaka druga prava i ozbiljna borba za društvene promjene, i ova se u najvažnijem dijelu odvija na ulicama: prvi put na splitskim i deseti, jubilarni put na zagrebačkim

Nakon što je ovaj tjedan neočekivano objavljeno u medijima da se priprema prvi Split Pride, uslijedile su očekivane reakcije. HČSP se odmah izjasnio protiv, a da i dalje ostaje misterij zašto ih je itko uopće pitao, te kroz usta svoje splitske perjanice Luke Podruga definirao cijelu stvar kao 'nasilje perverzije'. Slobodna Dalmacija je objavila komentar u kojem se strijepi nad dobrim glasom i turističkim stasom Splita i Splićana, ukoliko tamošnja Povorka ponosa bude dočekana kao slične manifestacije u Sarajevu i Beogradu. Lokalni intelektualci i umjetnici krenuli su pak sa standardnim izražavanjem podrške, pozicioniravši najavljeni Pride kao dio bitke protiv primitivizacije Splita, koju neuspješno vode i uspješno gube već dva desetljeća. Jedino iznenađenje je bio stav gradonačelnika grada pod Marjanom, koji je izjavio 'neka svatko radi što hoće', što je vjerojatno politički najprogresivnija izjava ikada iz usta Željka Keruma.

Prvi Split Pride zakazan je za 11. lipnja, što znači da kolumnisti opće prakse imaju još pet mjeseci za zauzimanje odgovarajućih poza i pisanje pripadajućih tekstova, a sigurno će nešto na temu Pridea imati reći i Torcida, lokalni grafiteri i lokalni političari, policija, HVIDR-a, raznoliki aktivisti i, last but not least, predstavnici Katoličke crkve. Očitovat će se o svemu (i svačemu) i koordinatori udruga Kontra, Iskorak i Domine, koje stoje iza organizacije Split Pridea, no nije teško predvidjeti da će se najmanje čuti od onih koji bi se Povorka ponosa u Splitu trebala najviše ticati, dakle splitske LGBT zajednice. I to nije zato što ona ne postoji, nego zato što je jedinim dijelom u svojevrsnoj ilegali, a drugim – u Zagrebu.

U organizaciji Split Pridea surađuju udruge Domina, Iskorak i Kontra
Spli'ski akvarel

Kao i mnogi mladi Splićani koji ne vide budućnost za sebe u svojem rodnom gradu, tako i splitski gejevi i lezbijke masovno dolaze u Zagreb na studij, između ostaloga da bi svoju mladost mogli provesti u kakvoj-takvoj atmosferi tolerancije, otići ponekad u gej klub ili na gej zabavu, sjesti u onih nekoliko kafića gdje ih konobari neće gledati poprijeko ako poljube partnera/icu istog spola, posjetiti festival Queer Zagreb ili marširati u zagrebačkoj Povorci ponosa. U Splitu velike većine toga nema, pa ni jedne jedine LGBT udruge kojoj bi se moglo obratiti za pomoć u slučaju diskriminacije.

Ipak, sve to ne znači da u Splitu nema gejeva, lezbijki, biseksualnih i transrodnih osoba, nego da su i dalje zgurani među ona tako rado spominjana četiri zida, odnosno da im je uskraćeno pravo javnosti. Prvi Split Pride prilika je za njih da naprave prve korake izvan bilo kakvih zidova, u nesigurnu i zastrašujuću slobodu. Toga moraju biti svjesne i udruge koje su se odlučile na organiziranje prve splitske Povorke ponosa, Kontra i Iskorak, inače stacionirane u Zagrebu, te splitske feministkinje okupljene u udruzi Domine. Očito je da čvrstu bazu Povorka ponosa u Splitu nema unutar same LGBT zajednice, što znači da s nadgradnjom izvana treba ići pametno i pažljivo.

Utoliko je nes(p)retna odluka organizatora da za temu prvog Split Pridea izaberu 'Zaštitu obiteljskog života istospolnih parova', kao i njihovo objašnjenje da cijelu stvar pokreću kao 'sastavni dio javno-zagovaračkih aktivnosti Iskoraka i Kontre usmjerenih na izmjene i dopune Obiteljskog zakona koje bi osigurale istospolnim parovima jednaka prava u odnosu na bračne i izvanbračne parove.' Teško je zamisliti da pripadnici splitske LGBT zajednice kao najznačajniju smatraju temu zaštite obiteljskog života istospolnih parova (što god to značilo), što je – za početak – isključivo prema svima onima gej osobama koji trenutno nisu dio istospolnog para. Tema je očito usklađena sa spomenutim 'javno-zagovaračkim aktivnostima', ali prvi Split Pride svojom važnošću i mogućim značenjem za budućnost LGBT osoba u cijeloj Dalmaciji, pa i Hrvatskoj, daleko nadmašuje nekakve markere u ispunjavanju projekta, pa i mijenjanje Obiteljskog zakona. Svatko zna da u Hrvatskoj zakoni imaju tendenciju biti mrtvo slovo na papiru, kakav je, na primjer, i Zakon o istospolnim zajednicama iz 2003. godine. Društvena klima se mnogo više mijenja direktnom akcijom i svakodnevnim angažmanom, nego suhim paragrafima, a povijest višedesetljetne borbe za ravnopravnost LGBT osoba je pokazala da za nešto tako nema boljeg oruđa od Povorki ponosa.

Promotivni spot prošlogodišnjeg Zagreb Pridea
Izraz kolektivne hrabrosti

Svako društvo koje se danas ponosi svojim gej građanima i u kojem se oni ponose sobom, od Nizozemske do Kanade, ujedno ima i dugu tradiciju Pridea kao ključnog događaja u emancipaciji LGBT zajednice, izraza kolektivne hrabrosti i odlučnosti da se ne odustane pred bilo kakvim prijetnjama i preprekama. Toga je primjer i Zagreb Pride, u čijoj sam organizaciji sudjelovao od 2008. do 2010. godine, koji unatoč Molotovljevim koktelima i napadima neoustaških homofoba dobiva na snazi i broju sudionika jer su hrvatski gejevi i lezbijke sve manje spremni čekati da dođe nekakvo fiktivno pravo vrijeme za ravnopravnost i slobodu. Nadam se da će toga postati svjesna i splitska, odnosno dalmatinska, LGBT zajednica, te se izboriti sa strahovima i svojom brojnošću učiniti da prvi Split Pride ne bude tek povorka aktivista, podržavatelja i gostiju iz Zagreba. I nadam se da će u tom pravcu djelovati i organizatori, udruge Kontra, Iskorak i Domine, te Split Pride učiniti svjetionikom nade i dugoročne promjene u konzervativnoj Dalmaciji, tako što će u sljedećih pet mjeseci u sve svoje najavljene aktivnosti uključiti lokalne gejeve i lezbijke. Jer ako je Split Pride nastao 'zbog interesa i potreba LGBT zajednice u Splitu', kako kažu organizatori, onda je gorespomenuta baza 'importiranje' programa, radionica i same Povorke ponosa iz Zagreba, a mnogo važnija nadgradnja uključivanje, ohrabrivanje i emancipiranje lokalne LGBT zajednice. Primjerice, Zagreb Pride to čini tradicionalno kroz uspostavljanje Organizacijskog odbora, za koji uobičajeno ide javni poziv, usmjeren prema LGBT zajednici i podržavateljima, a na koji se svake godine odaziva sve veći broj ljudi. Najavljena manifestacija u Splitu može naravno imati drukčiji način rada, ali treba težiti istom rezultatu, i zato je potrebno sve duboko promisliti i detaljno pripremiti, jer ništa neće imati smisla ukoliko prvi Split Pride ne bude slijedio drugi, treći, četvrti, peti... U svemu tome je ključno pitanje sigurnosti, što znači da splitska policija mora položiti test osnovne profesionalnosti i zaštititi građane Hrvatske koji će biti u Povorci ponosa ili - snositi odgovornost ako to ne učini.

Splitski grafitni đir: već nakon prvih najava Pridea zidovi su počeli govoriti

Organizatori prve splitske Povorke ponosa će se u sljedećim mjesecima suočiti s brojnim problemima, kao što i sami vjerojatno očekuju, ali nikako i nikada ne smiju odustati ili, ne daj Bože, otkazati Pride. Gubitak aktivističke vjerodostojnosti bi u tom slučaju bio najmanje štetna posljedica takvog razvoja događaja, dok bi dalmatinski gejevi i lezbijke bili ostavljeni u mračnom uvjerenju da i dalje jedino mogu šutjeti i trpjeti unutar svoja četiri zida. Odgovornost koju su Kontra, Iskorak i Domine preuzeli na sebe značajno nadmašuje organiziranje prvog, ovogodišnjeg Split Pridea, a podršku će zasigurno dobiti i od ostalih gej-lezbijskih udruga u Hrvatskoj (LORI, Queer Zagreb, Zagreb Pride). Također, ako se pokaže da se Pride može održati u Splitu, onda će možda konačno i riječka LGBT zajednica prelomiti u sebi i zaputiti se na svoj prvi prosvjedni marš Korzom.

U svakom slučaju, 2011. se već na samom početku pokazuje kao prijelomna godina u borbi za ravnopravnost, slobodu i dostojanstvo gejeva, lezbijki, biseksualnih i transrodnih osoba u Hrvatskoj. Kao i svaka druga prava i ozbiljna borba za društvene promjene, i ova se u najvažnijem dijelu odvija na ulicama: po prvi puta na splitskim i deseti, jubilarni put na zagrebačkim. Vidimo se, s koje god strane policijskog kordona bili.