komentar višeslava raosa

Mito, korupcija, muljanje s financijama stranke...: Nije Sanader usamljen, mnogi su europski političari gostovali u sudnicama. Evo kako su završili ti skandali

Nicolas Sarkozy, Ivo Sanader, Helmut Kohl

Nicolas Sarkozy, Ivo Sanader, Helmut Kohl

Izvor: Pixsell/Profimedia / Autor: Montaža: Neven Bučević/tportal

Kad je posrijedi korupcija visokoga profila u koju su upleteni ključni politički dužnosnici, Hrvatska nije nužno izuzetak u Europi. Pokazuju to i razvikani slučajevi u posljednjih deset ili dvadeset godina u starim (Velika Britanija i Francuska) ili barem ne više tako mladim (Njemačka) demokracijama. Krivnju je lakše individualizirati, ali i sankcionirati, u (političkoj) kulturi koja naglašava pojedinca, a ne kolektiv. U slučaju kompleksnih korupcijskih mreža i umješnih pravnih branitelja optuženih dužnosnika, niti stare, otporne demokracije ne uspijevaju brzo donijeti pravdu te zadovoljiti želje i očekivanja javnosti

Proteklih dana novinske stupce ponovno puni do sada najdugovječniji premijer od neovisnosti, Ivo Sanader. Nakon deset godina povlačenja u trokutu sudnica-bolnica-kaznionica, bivši šef HDZ-a je u ponovljenom suđenju za slučaj Fimi media nepravomoćno osuđen na osam godina zatvora dok on osobno, kao i stranka na čijem čelu je bio, moraju vratiti višemilijunske iznose u državni proračun.

Radi se o klasičnom, ne tako izuzetnom i nečuvenom, slučaju zlouporabe javnoga položaja i pribavljanja protupravne koristi, na način da se novac putem javnih poduzeća i javnih nabava preusmjerava u privatne džepove, ali i u takozvane crne fondove za potrebe stranke.

Premda istraživanja javnoga mnijenja korupciju u politici redovito ističu kao ponajveći problem koji muči hrvatske građane, kao i jednu od snažnih motivacija za iseljavanje ili pak izborno apstiniranje, u slučaju Sanadera čini se da je javnost pomalo i oguglala na silne milijune i silne tisuće stranica sudskih spisa s kojima su se susretali u vijestima svih ovih godina. Povjerenje u pravosuđe i u jamstvo pravednog i brzog sudstva koje će na isti način tretirati 'malog čovjeka' i 'stupove društva' teško će biti osnaženo ovom (nepravomoćnom) presudom.

Na začelju Unije

Najnoviji dostupni podatci o indeksu koji mjeri društvenu percepciju raširenosti korupcije, oni iz 2019. godine, pokazuju kako se Hrvatska nalazi na začelju Europske unije (vrijednosti bliže nuli). Ne čudi što su najbolje rangirane (vrijednosti bliže brojci 100) države članice istovremeno među najbogatijim i useljenicima najatraktivnijim zemljama ne samo u Europi, već i u cijelome svijetu. Najmanje korumpirane članice Unije tako su Danska, Finska i Švedska dok su najviše korumpirane Bugarska, Rumunjska i Mađarska, a prva sljedeća je upravo Hrvatska. Od drugih postkomunističkih članica Europske unije, najmanje su korumpirane Estonija, Litva te nama susjedna Slovenija.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: tportal

tportal

Skandali i epilozi

Međutim, kada je posrijedi korupcija visokoga profila u koju su upleteni ključni politički dužnosnici, Hrvatska nije nužno izuzetak u Europi. Bacimo kratki pogled na neke od razvikanih slučajeva u posljednjih deset ili dvadeset godina u starim (Velika Britanija i Francuska) ili barem ne više tako mladim (Njemačka) demokracijama kako bismo možda izvukli kakvu pouku i vidjeli što i kako dalje.

tportal

Izvor: Profimedia / Autor: RichardBaker / Alamy / Alamy / Profimedia

Razmjeri korupcije među britanskim su političarima tijekom osamdesetih i devedesetih godina bili posebice uzeli maha, pa se navada izabranih narodnih predstavnika da zavlače ruku u javni džep u tradicionalno nesmiljenom tisku na Otoku počela označavati riječju sleaze, odnosno 'ljigavost'. Mnogi od tih slučajeva uključivali su trgovinu utjecajem, odavanje službenih tajni za imovinsku korist, usmjeravanje javnih sredstava i zakonskih rješenja u korist prijatelja, ljubavnica, školskih kolega i prijatelja iz društava ljubitelja starina. Ponegdje se radilo o pojedinačnim zastupnicima ili ministrima, negdje pak o grupicama, uz stranačku pripadnost uglavnom razmjernu trenutnoj blizini izvorima moći i novca.

Skandal sa zastupničkim troškovima koji je buknuo 2009. godine izrazito je zanimljiv jer je obuhvatio više od četrdeset zastupnika koji su na razne legalne i manje legalne načine naplaćivali putne, prehrambene i stambene troškove u ukupnoj vrijednosti oko pola milijuna funti. Manji dio ovih slučajeva završio je pravomoćnim presudama i zatvorskim kaznama, no svi involvirani su, bez iznimke, dali ostavke ili su smijenjeni te se nisu više kandidirali na izborima. Parlament je reformirao način praćenja zastupničkih troškova, a stranke su se jasno ogradile od takve prakse i od takvih članova. Valja istaknuti kako anglosaksonska politička kultura, usmjerena na pojedince, te izborni sustav relativne većine u kojemu je lakše nagraditi ili kazniti političare pogoduju jasnom određivanju društva prema ovakvim korupcijskim pojavama.

Francuska Peta Republika bila je uzorom za prvu inačicu hrvatskog Ustava, usvojenog pred Božić 1990. godine. Od toga vremena sustav vlasti je u Hrvatskoj izmijenjen, no razgranata korupcija koja seže do najviših državnih dužnosnika nešto je što spaja finaliste zadnjeg Svjetskog nogometnog prvenstva. Prošle godine preminuli Jacques Chirac, predsjednik od 1995. do 2007. godine, nakon silaska s dužnosti suočio se s nizom optužbi za pronevjeru i rad protiv javnog interesa, koje su sezale sve još u vrijeme njegova dugogodišnjeg (1977.-1995.) gradonačelnikovanja Parizom. Nakon nekoliko suđenja naposljetku je osuđen na dvije godine, no zatvorska kazna nije izvršena zbog visokih godina i teškoga zdravstvenog stanja, a njegovi odvjetnici nisu se odlučili žaliti na osuđujuću presudu.

Nicolas Sarkozy i Jacques Chirack 2002.

Nicolas Sarkozy i Jacques Chirack 2002.

Izvor: Profimedia / Autor: PATRICK KOVARIK / AFP / Profimedia

Njegov nasljednik u stranci i u Elizejskoj palači, Nicolas Sarkozy, u posljednjih šest godina također je redovit gost pariških sudnica. U opsežnim i kompleksnim korupcionaškim aferama Sarkozyja se optužuje za trgovanje utjecajem i ilegalno financiranje izbornih kampanja, kao i davanje i primanje mita i namještanje poslova. Krakovi ovih afera sežu i u Libiju za vrijeme Gadafija te se povezuju s francusko-talijanskom (kasnije međunarodnom, uz sudjelovanje NATO-a i mandat Ujedinjenih naroda) vojnom intervencijom. U nekima od slučajeva bivši je francuski predsjednik optuženik, u drugima pak témoin assisté, što znači da prema francuskom pravu ima status između svjedoka i okrivljenika. Presude se očekuju do kraja ove godine.

Angela Merkel i Helmut Kohl 1991.

Angela Merkel i Helmut Kohl 1991.

Izvor: Profimedia / Autor: Michael JUNG / AFP / Profimedia

U studenom 1999. godine počelo se raspletati klupko koje će kasnije u njemačkom medijima postati poznato kao 'afera crnog novca' (Schwarzgeldaffäre) te je razotkriveno kako su dužnosnici Kršćansko-demokratske unije (CDU) tijekom devedesetih godina bili razvili sofisticiranu mrežu tajnog, ilegalnog financiranja stranke, uz neprijavljivanje i lažno prikazivanje donacija, tajne bankovne račune i netransparentne transakcije na razne račune u inozemstvu. U središtu afere našao se Walter Leisler Kiep, rizničar CDU-a u dugom, dvadesetogodišnjem razdoblju od početka sedamdesetih do početka devedesetih godina. Premda je dugogodišnji predsjednik stranke i najdugovječniji (šesnaest godina) Helmut Kohl isprva nijekao ikakva saznanja o ilegalnom financiranju stranke, prva ga se odrekla njegova nasljednica, od 2005. neprekinuto savezna kancelarka Angela Merkel, koju je on svojedobno od milja zvao 'svojom djevojčicom' (mein Mädchen).

Wolfgang Schäuble

Wolfgang Schäuble

Izvor: Profimedia / Autor: Action Press / Shutterstock Editorial / Profimedia

Pravomoćnim sudskim presudama stranka je bila prisiljena plaćati milijune maraka odštete, a pojedini osumnjičenici više su od desetljeća izbjegavali izručenje njemačkom pravosuđu bijegom izvan Europske unije. Skandal je bio udarac i za Wolfganga Schäublea jer je slovio kao još jedan ključni Kohlov suradnik. On je odmah priznao postojanje korupcijske afere, no odbijao je to nazivati sustavom tajnoga financiranja. Nakon godina 'provedenih u divljini' Schäuble se pod Merkelovom vratio u vrh politike kao ministar financija, a danas je predsjednik Bundestaga.

Spora, ali dostižna?

Tri opisana slučaja pokazuju mnoge sličnosti s onim hrvatskim te upozoravaju kako budno oko javnosti čak i u razvijenim demokracijama mora motriti i paziti na čestitost postupanja političara. Također, pokazuje se kako je krivnju lakše individualizirati, ali i sankcionirati, u (političkoj) kulturi koja naglašava pojedinca, a ne kolektiv. Uz to, važna je nepristranost i usredotočenost sudova, no u slučaju kompleksnih korupcijskih mreža i umješnih pravnih branitelja optuženih dužnosnika niti stare, otporne demokracije ne uspijevaju brzo donijeti pravdu te zadovoljiti želje i očekivanja javnosti. Nadalje, uz protok vremena, neke stvari, nažalost, padnu u zaborav, a presuda izgubi svoj edukativni i preventivni karakter.

Pa ipak, kao što treba nekoliko stotina godina zalijevati travnjake kako bi bili zeleni poput onih u engleskim vrtovima, tako će uz još truda i napora možda i domaće pravosuđe ne samo 'proizvoditi' razumno brze i svrsishodne presude, već i takve društvene učinke koji će imati blagotvoran protukorupcijski efekt.

  • +1

S izricanja presude Ivi Sanaderu

Izvor: Pixsell / Autor: Marko Lukunic/PIXSELL

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.